Priča o ambasadoru i BiH: Sjećanje na Srebrenicu je temelj savremene Evrope

Ambasador San Marina Michele Chiaruzzi, koji je u BiH već 13 godina, u svojoj zemlji je inicirao podizanje spomenika za Srebrenicu.

U Sarajevu sam naučio konkretne vrijednosti, odbranu historijske sudbine Evrope kao zajedničkog civilizacijskog prostora, kaže Michele Chiaruzzi (Al Jazeera)

Grad u kojem se prepliću i dopunjuju različite kulture i konfesije i čija je historija pisana koliko ljubavlju, toliko i krvlju, može se nazvati svakakvim, samo ne običnim.

U tom gradu pod Trebevićem, koji Miljacka koliko razdvaja, toliko i spaja, rođene su mnoge priče, neobične, intrigantne, mistične, bajkovite…, baš onakve kakav je i on sam, a jednu od takvih već 13 godina živi Michele Chiaruzzi. Sanmarinac po rođenju, a, moglo bi se reći, Sarajlija po izboru.

Neobična je priča o Charuzziju. Kao da ne pripada sadašnjosti, kao bajka koja se ispriča sinoć da bi ujutro bila zaboravljena u navali nepodnošljive svakodnevnice. Priča je to o emocijama, ljudskosti, povezivanju, obostranom shvatanju, uzimanju i poklanjanju, o onome što bi život zaista trebao biti, ali se nama čini da to odavno nije.

Šta je ovog mladog, 38-godinjeg čovjeka, koji već 13 godina obavlja dužnost ambasadora Republike San Marino u Bosni i Hercegovini, natjeralo da upadne u jednu od gotovo nestvarnih sarajevskih priča? Da sam poželi da ga diplomatska misija malene države sa Apenina dovede u Sarajevo, da u svojoj domovini podigne jedan od prvih memorijala posvećenih genocidu u Srebrenici u svijetu i da po svijetu širi najtopliji glas o Bosni i Hercegovini? Da počne živjeti Sarajevo, stopi se s njim, pronađe se u njegovoj simbolici i historiji i poželi da baš u njemu bude i sahranjen?

„Moja životna misija je pokušati prenijeti osjećanja i ideje ovog grada na druge ljude, sa druge strane mora“, rekao je jednom prilikom.

Chiaruzzi je zaslužan za to što je San Marino otvorio vrata Bosni i Hercegovini i njenim umjetnicima, organiziranjem filmskih i umjetničkih susreta i kulturnih događaja vezanih za BiH, ali i obrnuto – San Marinu je otvorio vrata BiH, ponudivši mu ljepšu sliku jedne napaćene zemlje.

Priča o Chiaruzziju i Sarajevu, kaže u razgovoru za Al Jazeeru, počela je 2001. godine, no, prvi put je za taj grad čuo još mnogo ranije, od roditelja, čija je ljubav počela u Sarajevu.

„U Sarajevu je u ljeto 2001. godine održan 10. Bijenale mladih umjetnika Evrope i Mediterana. Na Bijenaleu sam učestvovao kao mladi umjetnik. To se za mene pokazalo kao iskustvo bez presedana. Sedam godina kasnije, primljen sam u diplomatsku službu San Marina. Moja misija je trebala biti negdje drugdje, ali sam ljubazno zamolio da se akreditiram u Bosni i Hercegovini. Netko kaže da sam ja živi primjer ‘kulturne diplomatije'“, kaže Chiaruzzi.

„Znao sam ponešto o Sarajevu i Bosni i Hercegovini, ali emocije koje sam imao kada sam došao u grad bile su mješavina inspiracije i uzvišenja“, dodaje.

  • Šta je to Sarajevo učinilo da postanete prijatelja grada?

– U Sarajevu sam naučio konkretne vrijednosti, odbranu historijske sudbine Evrope kao zajedničkog civilizacijskog prostora. Prema Karlu Mannheimu, ono što grupu pojedinaca slične dobi čini generacijom je njeno suočavanje s velikim historijskim događajima. Pripadnici jedne generacije mogu, naravno, posmatrati događaje na različite načine. Ipak, ono što ih čini generacijom je povezanost s događajima i izbori koje oni postavljaju svakom pojedincu. Potkraj dvadesetog stoljeća, mlada generacija Zapadnih Evropljana – moja generacija – bila je suočena s krvavim i razornim ratom, koji se vodio u Evropi i koji je bio obilježen najdužom opsadom u historiji modernih gradova. Svaka je generacija jednako udaljena od vječnosti, ali za razliku od nekih prethodnih zapadnoevropskih generacija, čini se da je ova generacija bila gotovo ravnodušna ili otuđena od tog velikog historijskog događaja. Sarajevo mi je dalo put da ponovno stvorim smislenu vezu sa svojom generacijom, ali s onom koja je egzistencijalno ugrožena u ovom gradu. To je razlog zašto je moja prva knjiga (2008.) posvećena „mojim roditeljima, Piju i Gemi, i mojoj preživjeloj generaciji u Bosni, braći i sestrama“. Naprimjer, tu povezanost na kulturnoj sceni jasno su izrazili, između ostalih, Šejla Kamerić, Sead i Nihad Kreševljaković, te Jasmila Žbanić.

  • Prije dvije godine ste u San Marinu realizirali projekt „Kapele tri religije“, prvi spomenik takve vrste posvećen međuvjerskom dijalogu, ali je poznato i to da je Vlada Chiesanove u San Marinu još 2010. postavila spomenik u znak sjećanja na srebrenički genocid, i to na Vašu inicijativu. Šta ste time željeli postići?

– Diplomatiju čini jedinstvena priroda ambasadora, kao figure koja inkarnira samu sebe, dok istovremeno predstavlja svoju državu i djeluje u njeno ime unutar specifičnog političkog konteksta, vanjske dimenzije, takoreći, međunarodne. Po mom mišljenju, ta posebnost ima složenu strukturu, jer diplomatu čini ključnom figurom kroz koju se može razmišljati o prirodi modernog sebe i ljudskom ponašanju u podijeljenom svijetu. Što se tiče Srebrenice, dvojna ličnost diplomate dala mi je priliku da doprinesem evropskoj samorefleksiji o genocidu. Iz ove perspektive, sjećanje na Srebrenicu je temeljni element za savremenu Evropu. Stoga mu je potrebna trajna javna manifestacija, jer ako ne bude trajnosti, svijet postaje neljudski i negostoljubiv prema ljudskim potrebama. A to je ono što treba smrtnicima. Srebrenica je surova stvarnost, ali stanovnici Chiesanuove, svjesni svojih obaveza prema čovječanstvu i kolektivnom sjećanju, odmah su podijelili ovaj koncept.

  • Osvrnimo se malo na izložbu „Sarajevo prijestolnica Evrope“ koja je svojevremeno održana u Vijeću Evrope u organizaciji San Marina. I to je bila Vaša inicijativa?

– Krhkost i potreba za međunarodnim dijalogom temelj su diplomatije. Međutim, međunarodni dijalog nije retorika, već su to konkretne činjenice. San Marino je to dokazao i ovom izložbom, konkretnim i čistim oblikom dijaloga. Ljepota umjetnosti je sloboda komunikacije i sposobnost dijaloga koju ona pruža. Posjetivši izložbu u Palati Evrope, glavni sekretar Vijeća Europe Nj.E. G. Thorbjorn Jagland je rekao da se „prvi put država ne pokazuje sama, već to radi neko drugi“. Fotografije su po Bosni i Hercegovini snimila dva iskusna sanmarinska fotografa – Gabriele Giardi i Vittorio Mazza – uz podršku Ambasade. One Evropljanima govore o ključnom mjestu u Evropi. Oni na sebi svojstven način prikazuju isprepletenu historiju San Marina, Bosne i Hercegovine i cijele Evrope. To je ona „bratska bliskost“ koju je u Strasbourgu ispoljila najviša institucija Republike San Marino. Takvom evropskom glavnom gradu se posvećuje pažnja iz očitog razloga – razmišljati o Sarajevu znači razmišljati o ljudskoj sposobnosti za suživot i otpor, neprijateljstvo i solidarnost.

Michele Chiaruzzi je u San Marinu realizirao i spomenik posvećen međuvjerskom dijalogu (Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Koliko je Sarajevo utjecalo na Vas kao ličnost, koliko ste se promijenili i na koji način?

– Unutrašnja povezanost postala je previše duboka i produžena u vremenu. Ali mogu reći da mi je Sarajevo možda ponudilo uvid u moralne tenzije u ljudskom životu.

  • Ako bi Vas neko u San Marinu zamolio da mu opišete Sarajevo, šta biste odgovorili?

– Morate posjetiti grad, jer bi moj opis bio doslovno nevjerovatan. Sarajevo je stvar osjećaja i percepcije, a ne opisa.

  • Kako možete opisati cijelu dugogodišnju političku zbrku u kojoj žive ljudi u Bosni i njihovu reakciju na našu političku stvarnost? Vidite li bolju budućnost ove zemlje i grada?

– Vrijeme historije i vrijeme politike se ne poklapaju. To su različita vremena. Prvo je prošlost, drugo je sadašnjost. Budući da je sadašnjost vrijeme politike, vrijeme koje je još “živo”, a ne “mrtvo”, vrijeme je djelovanja, a ne samosažaljenja. U stvarnom svijetu nema mjesta za savršenstvo, ako je svijet nesavršen. Politika nosi neizbrisiv trag nesavršenog ljudskog stanja. Ovo stanje se ne može promijeniti željom, već razboritošću i kreativnim djelovanjem. Međutim, u politici niko sa sigurnošću ne može vidjeti što će se dogoditi u vremenu koje dolazi. Iako postoji velika želja da saznamo šta će donijeti budućnost u politici, ali i da se zna kako se u njoj trebamo ponašati, moramo pipati u mraku. Bolje je prepoznati da smo u tami nego se pretvarati da možemo vidjeti svjetlo. Politička poniznost može uvažavati ironiju politike. Međutim, nadu ne može uništiti politika, jer nada nije politička vrlina. To je ljudska emocija.

  • Možete li se prisjetiti nekog upečatljivog iskustva koje ste doživjeli u Sarajevu?

– Nikada neću zaboraviti cijelo svoje ljudsko iskustvo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. To je trajno kretanje od jedne do druge faze. Toliko je višestruko, dinamično i isprepleteno izuzetnim događajima da je teško izdvojiti jedan događaj, osim ličnog gubitka, koji ću zauvijek pamtiti. Očito, živite trajno neobično iskustvo ako ste integrirani u tako kaleidoskopski ljudski prostor. Međutim, nikada neću zaboraviti dan kada sam otkrio priču o bogumilstvu, tzv. „velikoj evropskoj herezi“. Ovdje nailazimo na drevni politički princip evropske historije koji zaslužuje odgovarajuću pažnju: načelo da se vjera ne mora čuvati sa hereticima.

  • Rekli ste da biste željeli biti sahranjeni u Sarajevu. Zašto?

– Jer bi to bilo vrlo praktično. Budući da u Aleji Ambasadora već postoji ploča s mojim imenom, ispod jednog divnog stabla, a u blizini je melodija rijeke, pretpostavljam da bi bilo savršeno da tamo budem ukopan. I na tome bih morao zahvaliti prijateljima iz Sarajeva.

Izvor: Al Jazeera