Umjesto da rješava probleme ‘kod kuće’, Dodik stalno uz Vučića

'Nekome smeta Dodik? Meni baš prija kada je ovde, uživam', priznao je Vučić (Reuters)

Na novinarsko pitanje, tokom nedavne višesatne svečanosti otvaranja dijela autoceste između Obrenovca i Ljiga, zašto je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik čest gost u Srbiji, Aleksandar Vučić je odgovorio: „A je li? Nekome smeta Dodik? Meni baš prija kada je ovde, uživam“. Govorio je tada Vučić i o Dodikovom „poznavanju“ rakija, o tome kako se on „za nijansu bolje razume u vina“ i još mnogo toga što se uklopilo u cjelodnevni spektakl otvaranja 60-ak kilometara autoceste.

Činjenica jeste da je Dodik, i u vrijeme kad je bio entitetski predsjednik Republike Srpske, i danas kad je u državnom predsjedništvu Bosne i Hercegovine, svako malo bio na raznim proslavama, komemoracijama, raznim događajima u Srbiji, na sastanku sa crkvenim vrhom i uvijek u neposrednoj blizini Vučića. Doduše, treba podsjetiti i da je Dodik znao biti i u društvu drugih čelnika Srbije poslije promjena 2000. godine – najprije Vojislava Koštunice, dok je bio premijer, a potom i Borisa Tadića, dok je bio predsjednik Srbije. Tadiću je čak bio i na završnom predizbornom skupu uoči poraza od Tomislava Nikolića. Mediji u Srbiji će podsjetiti kako je zbog toga Vučić u početku bio hladan prema Dodiku. Potom su se odnosi popravili, pa se činilo da je Dodik češće na protokolarnim događajima u Srbiji, nego u Bosni i Hercegovini.

Iz svega toga postavlja se pitanje zar nije neobično da se jedan od najviših dužnosnika Bosne i Hercegovine, dakle Srbiji susjedne države, pojavljuje na raznim skupovima i gotovo uvijek uz rame predsjedniku Srbije?

‘Mnogo je važnije o čemu se mašta’

Vladimiru Milutinoviću, uredniku portala Dvogled, čini se da je Dodik uvijek na svečanostima u Srbiji „kao simbol da je Vučić još uvek onaj stari nacionalista koji nije odustao od ideje ‘Velike Srbije’, makar u nekom skraćenom obliku, ali to ne znači da je posredi nekakav plan“.

„Mislim da su nacionalisti još dosta ranije shvatili da nije toliko važno kako izgleda realnost, već da je mnogo važnije o čemu se mašta. Pojavljujući se stalno zajedno, Vučić i Dodik daju do znanja da maštaju o jednoj državi i tako greju srca svojih birača“, ukazuje Milutinović.

Prema njegovim riječima, kod dvojice političara je stav „ne možete mi zabraniti da mislim, odnosno da maštam“ veoma jak. „Kao da se nacionalizam povukao iz ratnih operacija devedesetih u ‘slobodu govora i mišljenja’. To je neki napredak, u stvari, ali napredak iz koga ostaje gorak ukus“, dodaje Milutinović.

Više u Beogradu, nego u Sarajevu

Dodikov odlazak na otvorenje dijela autoceste, nazvane po Milošu Obrenoviću, događa se u vrijeme pokušaja raspetljavanja političke krize u Bosni i Hercegovini. Prošlo je deset mjeseci od izbora, politički čelnici (Bakir Izetbegović, Dragan Čović i spominjani Dodik) postigli su dogovor o formiranju vlasti no ubrzo je sve opet zapelo, a kriza se samo nastavila. I stoga se čini da bi Dodiku bilo korisnije da više bude u Sarajevu, nego u Beogradu.

Sociolog Srđan Puhalo, komentirajući „prekodrinska druženja“, smatra da su Dodik i Vučić „u situaciji kada jedan drugom pomažu da kreiraju sliku o sebi onako kako njima odgovara“.

„Vučiću je Dodik potreban da kompenzuje gubitak Kosova i prikaže sebe kao nekoga ko je patriota i ko brine o Srbima u regionu. Dodiku je Vučić potreban da pokaže sebe kao važnog političara, čiji je uticaj mnogo veći od granica Bosne i Hercegovine“, konstatira Puhalo.

Dodaje i kako „njihov sinhronizovan nastup pokazuje jedinstvo Srba i simbolično brisanje granica što prija svakom ljubitelju srpske politike ‘90-ih“.

„Oni na taj način šalju poruku da se još nije odustalo od jedne države Srba, samo se čeka povoljan trenutak za to. Kada će on doći ne znamo, ali moramo da budemo strpljivi i glasamo za njih dvojicu koji to jedino mogu realizovati“, kaže Puhalo.

Ne drže se samo Dodik i Vučić zajedno

Činjenica jeste da mnogi političari, ne samo Dodik i Vučić, često imaju vrlo gust raspored obaveza i da stižu na mnoge događaje. No, ne drže se samo oni zajedno. Tako je i kod drugih naroda na Balkanu, pa su nerijetke situacije u kojima su u istom društvu, primjerice, hrvatski premijer Andrej Plenković i čelnik vodeće stranke hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini Dragan Čović, kao i albanski premijer Edi Rama u društvu kosovskih dužnosnika. Tako se događa i da crnogorski političari koji još uvijek gaje jako dobre veze s Beogradom, poput Andrije Mandića, potegnu put Srbije.

Komentirajući Mandićev posljednji odlazak na jednu svečanost u Srbiju, Boris Raonić iz Građanske alijanse Crne Gore kaže da je to „dio opšteprihvaćenih i popularnih nacionalističkih igrarija u regionu, gdje se prvenstveno Srbija, Albanija i Hrvatska utrkuju ko će se predstaviti kao veći zaštitnik interesa svoje nacije“.

„Konkretni slučaj [otvorenja dijela autoceste] je povrh toga apsurdan, jer iz Mandićevog demokratskog fronta gledamo veoma grube ocjene na račun Vučića, a upravo su njegove službe pokrenule aferu ‘državni udar’, koju je on i direktno potvrdio, a po kojoj je Mandić u samom centru iste“, podsjeća Raonić.

Podsjeća i kako je „kod naroda i političara takva taktila nacionalističkih farsi veoma popularna“. Ne vidi, također, da se „u skorije vrijeme politika u regionu uozbilji“.

„I dalje ćemo gledati okupljanja sunarodnika, umjesto resornih ministara u ovakvim slučajevima, reviziju prošlosti i slavljenje fašista iz Drugog svjetskog rata te slične primjere“, prognozira Raonić.

Budući da politička kampanja nikad ne prestaje i dalje će, nadovezujući se na sugovornike Al Jazeere, političari okupljati, birati sebi goste i na taj način slati poruke – kako svojim biračima, tako i svom narodu, ali i drugima.

Izvor: Al Jazeera