Mrtve oči 102 ubijena prijedorska djeteta gledaju spomenike svojim ubicama

Koljević bez presude o udruženom zločinačkom poduhvatu ne bi dobio znamenje, kao i u slučaju Karadžića, koji 'ima' svoj studentski dom ili Plavšić, 'srpske baronese' (EPA)

Evo, u Banjaluci je ratni zločinac Momčilo Krajišnik organizovao svečano otkrivanje biste ratnog zločinca Nikole Koljevića, uz prekodrinsku podršku ratne zločinke Biljane Plavšić.

Nakon studentskog doma koji nosi ime po ratnom zločincu Radovanu Karadžiću evo nam još jednog uprizorenog zločinca u bronzi na počasnom mjestu do pozorišta. Takođe srpskog – Srpskog narodnog pozorišta u Banjaluci, da ne bude zabune.

No, kojim je to “kvalitetima” Nikola Koljević, ratni zločinac, zaslužio da mu se otkrije bista u Banjaluci? To što je bio vrsni šekspirolog? Nije sigurno jer, da je po znanju, stažu i akademskom ugledu, odavno bi profesor Miodrag Živanović, banjalučka akademska legenda, dobila ne jedan nego pet spomenika u Banjaluci. A nema nijedan niti će ga ikada dobiti. To što Živanovićevo poznavanje Hajdegera ili Frankfurtske škole umnogome premašuje Koljevićeva znanja o šekspirologiji, čini se, nije nikakav argument za dobijanje biste u Republici Srpskoj. Ili, Dodikovim rječnikom, džaba vam fakulteti i diplome ako niste u stranci. A Koljević ne da je bio u stranci nego je i jedan od osnivača zloglasnog zločinačkog ratnog SDS-a u Bosni i Hercegovini.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Nego, nije li Koljević dobio nagradni odljevak u bronzi zbog svojih herojstava u ratu? Nije sigurno jer, da je po tome, Srđan Aleksić morao bi da ima barem deset spomenika, po njemu bi se morao nazvati univerzitet i nekoliko škola, a od toga nema ništa i Aleksić, heroj rata i tvorac mira, i njegovo ime popularni su u Banjaluci koliko i Jevreji u nacističkoj Njemačkoj. Dakle, zbog hrabrosti Koljević bistu nije zaslužio sigurno.

Da li je možda univerzalno važan za srpski narod baš toliko da mu treba spomenik dići? Nije jer, ako ćemo po važnosti, Diana Budisavljević, koja je u Drugom svjetskom ratu spasila desetine hiljada djece iz pakla ustaških logora, trebalo bi da ima naziv jednog grada u RS-u, a dobila je nakon velikog natezanja tek jednu skarednu uličicu.

Na koncu, ne manje bitno i važno, je l’ preduslov za dobijanje znamenja u Republici Srpskoj smrt, u ovom slučaju samoubistvo Nikole Koljevića? Ma kakvi! Eno ga Radovan Karadžić živ da ne može biti življi, pa ima svoje ime ugravirano na ulazu u studentski dom na Palama. Smrt je, rekli bi, nedužan svjedok koga niko ne poštuje. Oni skloniji logičkom rasuđivanju dodali bi da bi Koljević spomenik dobio ihahaj davno samo da se nije (samo)ubio. Da li je to istina ne znamo, tek bista mu od srijede “krasi” Banjaluku.

Da rezimiramo: to što ste hrabri, to što ste čovjek, a ne hodajući nacionalista, ili to što ste herojski umrli ne znači ama baš ništa u vezi sa dobijanjem spomen-znamenja u RS-u.

Vlast koja pravi cijeli svoj narod genocidnim

Zašto je ratni zločinac Nikola Koljević “nagrađen” spomen-bistom? Rukovodstvo entiteta Republika Srpska ne ostavlja mjesta sumnji. Establišment u Banjaluci progovara kroz predsjednicu tog entiteta, Željku Cvijanović, koja kaže: “Ovo je pravo mjesto za bistu koja će služiti na ponos svima. Ovim pokazujemo da smo spremni da, cijeneći određene ljude iz prošlosti, idemo ka jačanju i čuvanju Srpske, kao i izazovima koji nas čekaju. Zadovoljna sam što je Srpska stabilna, snažna, sa jakim institucijama i što ima građane koji je vole. Na nama je da to nadograđujemo i da se svakog dana možemo pohvaliti da je Srpska jača.”

Dakle, manimo se akademske karijere, manimo se ubleha bilo koje vrste, Koljević dobija bistu upravo zato što i jest dio zločinačke nomenklature koja je u krvi, zločinima i genocidu stvarala ovu i ovakvu Republiku Srpsku. Mogao je Koljević da deset puta bude nobelovac, ali bez presude o združenom zločinačkom poduhvatu ne bi dobio znamenje u toj i takvoj Republici Srpskoj! I to je sva i jedina istina. Kao u slučaju Karadžića, koji “ima” svoj studentski dom, ili Plavšić, “srpske baronese”, ili Ratka Mladića, koji se u maskirnoj uniformi kao kakva pop-ikona, a ne krvnik smije sa plakata i grafita širom manjeg bh. entiteta, ili u slučaju Momčila Krajišnika, zločinca kome se izlazak iz zatvora pretvara u egzaltiran narodni praznik, rijaliti sve sa helikopterima i dočekom uz direktan TV prenos na RTRS-u… Upravo zato spomenik! Zbog arhitektonike zločina!

Svi ti ljudi, zaključno sa Koljevićem, i jesu u najdubljem narativu, u temeljima ovakve Republike Srpske heroji, baš i jedino zato što su zločinci.

Spomenik arhitektima zločina

I promislite samo, kad ih imate sve ovako pobrojane, sa svim počastima koje dobijaju od entiteta, pritom kad pored njih iz prošlosti vaskrsavaju četničke aveti poput Draže Mihailovića sve sa nazivima ulica i trgova, kako će u tom entitetu spomenik dobiti 102 mučki ubijena prijedorska djeteta?! A promislite da li je uopšte etički, moralno i normalno da 102 ubijena prijedorska djeteta dijele entitetski komemorativni prostor sa ovim Koljevićem, koji je osnovao partiju, a koja je bila ideološki arhitekta ubistava djece od Prijedora do Srebrenice?

Ne, neprihvatljivo je to, šizofreno i bolesno, da se u krugu 50 kilometara komemoriraju arhitekta zločina i njegove žrtve.

No, šta nam nudi prošlost, sadašnjost i budućnost u zemlji u kojoj ne postoji zakon o zabrani i negiranju zločina i genocida, šta nam nudi vrijeme u entitetu u kojem je biti zločinac i komparativna i životna i pravna prednost?

Prošlost?

Gradovi u RS-u umjesto partizanskih narodnih heroja dobijaju imena ulica po Draži Mihailoviću i četničkim saborcima, a potomci partizana se pravdaju za svoje pretke u sistemu u kojem se čak i Dodik mora da pravda zato što kaže da su četnici nacistički kolaboracionisti. Jer, vidite, ovaj nakaradni sistem, ova sveopšta fašizacija može da istrpi sve, ali diranje u svete kolaboracioniste ne može i neće, čak ni od Dodika. Jednoglasno je zato mišljenje da su srpski fašisti iz Drugog svjetskog rata heroji današnjice u RS-u.

Sadašnjost?

Pa se u sadašnjosti nameće kao imperativ da studentski dom umjesto imena Srđana Aleksića nosi ime ratnog zločinca i da su stanari tog doma, studenti, ponosni na naziv svoje hiže.

Budućnost?

Očekujte kakvu sportsku halu koja će se zvati “Ratko Mladić” – ni više ni manje nego tako.

Drugdje nezamislivo, kod nas i zamislivo i provodivo

Zašto, zašto rukovodstvo Srba želi da obilježi cijeli jedan narod, svoj narod, žigom genocidnosti sada je barem malo jasnije. Zaboli njih donji dio leđa za narodom, narod treba žrtvovati, pa i u množini, onako đuture, bitna je ideja po kojoj elita radi bezgrešno i kojoj se podižu spomenici – onako “bezgrešnim” i kad zločine čine. To što je prošlo i pošlo za rukom rukovodstvu Republike Srpske malo kome je u svijetu pošlo za rukom – da rehabilituje jedan zločinački kartel i digne ga na pijedestal herojstva.

Zamislite samo, staro je to poređenje, da je Vili Brant podigao spomenike Hitleru, Himleru, Hesu i ostaloj nacističkoj bagri?! Nezamislivo, ali kod nas i zamislivo i provodivo.

I na koncu, na posljednjem koncu, zamislite kako se osjeća, recimo, Prijedorčanin Fikret Bačić, kome je Republika Srpska ubila doslovno sve i koji kaže: “Moju su djecu strijeljale snage VRS-a, strijeljali su njih 32-oje. Moju kćerku od šest godina i sina od 12 i još 18-ero djece i 14 žena. Ubili su 29, troje je preživjelo.”

E, zamislite njega kako svaki dan prolazi (a mora da prođe) pored spomenika jednom od idejnih kreatora tih monstruoznih zločina sa brdom papira, boreći se protiv ala i aždaja pravnog sistema Republike Srpske ne bi li 102 ubijena prijedorska djeteta dobila svoj spomenik. I to je realnost.

I to je jedina realnost kada živite u tvorevini koja veliča ljude krive i osuđene za zločine i genocid i koja gura cijeli jedan narod – navodno, svoj narod, srpski – u kolektivnu genocidnost. To je realnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera