Kinesko ekonomsko usporavanje neće zaustaviti KPK u skorije vrijeme

Kada ekonomija postane prepreka Komunističkoj partiji Kine, ujedno postaje i potrošna roba.

Glavni cilj koji stoji iza reformi jeste da KPK obezbjedi vlastitu sigurnost (Arhiva)

Od smrti čelnika Mao Zedonga, kineska država je napravila drastične promjene u svojim prioritetima. Napori Komunističke partije ka tržišno orijentisanim ekonomskim reformama predstavljaju promjenu prioriteta partije-države sa političkog na ekonomsko vodstvo. Nakon gušenja pobune na trgu Tiananmen  1989, vrhovni vođa Deng Xiaoping poslao je jasnu poruku kineskoj javnosti, uskraćujući mogućnost političke reforme dok je ostavio otvorena vrata za ekonomski rast. Ovo većina smatra političkom pogodbom koja strukturira odnose između Komunističke partije Kine (KPK) i kineskog naroda. Drugim riječima, KPK svoj politički legitimitet zasniva na sposobnosti da ostvaruje ekonomski rast.

Međutim, ovo razumijevanje odluke partije-države da uvede reformu pogrešno predstavlja temeljne ciljeve KPK-a. piše portal National Interest u tekstu Wilsona Wena.

Vladajući legitmitet stranke ne zavisi od ekonomskog napretka Kine. Umjesto toga, glavni cilj koji stoji iza reformi jeste da KPK obezbjedi vlastitu sigurnost. Logično, ako ekonomska reforma postane prepreka a ne rješenje za politički monopol Partije, KPK će brzo odbaciti ekonomsku liberalizaciju. U nekim slučajevima, već jeste.

Oporavljajući se od ekonomske katastrofe izazvane Kulturnom revolucijom, Deng Xiaoping se borio da povede Kinu naprijed. Iako se njemu pripisuju zasluge za kineski ekomomski procvat, ideja o reformi tržišta nije potekla od njega. Godine 1978, osamnaest seljaka iz sela Xiaogang u kineskoj pokrajini Anhui, potpisalo je tajni sporazum o privatizaciji zemljišta u zajedničkom vlasništvu za potrebe poljoprivredne proizvodnje. Značajno je da je ovaj pokušaj reforme tekao odozdo prema gore, a ne obratno. Tek nakon što je uočio uspjeh ovog revolucionarnog privatnog eksperimenta, Centralni komitet KPK je 1980. godine zvanično odobrio Sistem odgovornosti domaćinstva (HRS) i ugradio ga u Ustav iz 1982, koji je zapravo reprivatizirao vlasništvo nad seoskim zemljištem.

‘Hvatanje velikog, puštanje malog’

Kada proučavate Dengove riječi, nije teško uočiti njegovu zbunjenu ideju o vlastitim politikama. Kada je Deng slavno opisao svoje politike kao „da prelazite preko rijeke pipajući kamenje“, on je u suštini porekao navodno naučnu doktrinu marksizma-lenjinizma. Nadalje, čak i nakon nezapamćenog vala privatizacije krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, vodeći princip za reformu u Kini opisan je kao „hvatanje velikog, puštanje malog“. Privatizacija može biti dozvoljena, ali samo u predjelima koji su manje značajni za nacionalnu ekonomiju. Dominantni sektori kineske ekonomije moraju ostati u vlasništvu države.

Ipak, privatni sektor je oduvijek primarni doprinosilac kineskom ekonomskom rastu. Privatni sektor proizvodi blizu 60 posto kineskog BDP-a, 70 posto inovacija, 80 posto urbanog razvoja i 90 posto novih radnih mjesta. Stoga, ako je ekonomski napredak zaista izvor legitimiteta KPK-a, onda je Partija propustila iskoristiti svoj najtrajniji izvor prosperiteta.

Osim historijskih zapažanja, odluke koje donosi današnja KPK besprijekorno pokazuju gdje leži njena istinska zabrinutost. Politički progoni i uplitanje pravosuđa u Hong Kongu od strane stranke-države izazvali su niz protesta u tom gradu tokom 2019-2020. Stanovnici grada su konkretno protestovali protiv zakona o izručenju koji dozvoljava gradskoj vlasti da izruči osumnjičene za kriminal direktno u Kinu.

Međutim, umjesto da postigne dogovor s demonstrantima (kao što je to učinila 2012. godine kada su stanovnici Hong Konga protestovali zbog uvođenja predmeta „moralno i nacionalno obrazovanje“ u školske nastavne planove i programe), KPK se plašila efekta na kopnu i odlučila je intervenisati oštro, uvođenjem drakonskog Zakona o nacionalnoj sigurnosti (NSL). S obzirom na namjerno nejasnu, preširoku i manipulativnu prirodu novog NSL-a, njegova implementacija je dramatično utjecala na građanske slobode na otoku. Zakon je veoma širok i obuhvata sve discipline i profesije u Hong Kongu, dok njegova vanteritorijalna primjena prijeti svim preduzećima koja su povezana s Hong Kongom širom svijeta.

Shodno tome, NSL je uništio status Hong Konga kao međunarodnog finansijskog centra. Prema istraživanju Američke privredne komore, 68 posto od 183 kompanije koje su anketirane u Hong Kongu, sve više brine o održavanju poslovanja. Štaviše, mnoge međunarodne kompanije preispituju svoja ulaganja u Hong Kong, a sve veći broj multinacionalnih kompanija gradi urede u Singapuru kako bi umjesto toga opsluživale azijsko tržište. Osim tog, američka vlada je također ukinula poseban status Hong Kongu koji mu je donosio trgovinske pogodnosti. Jasno je da je „nacionalna sigurnost“ vrednija od puke trgovine.

Opasna autonomija privatnih preduzeća

Kompromis žrtvovanja ekonomskog prosperiteta Hong Konga za sigurnost režima stranke-države nije bio izolovan incident. Potrebno je samo ispitati niz napada na kineski privatni sektor, posebno na visokotehnološke i internetske kompanije. U novembru 2020. regulatori su zaustavili početnu javnu ponudu (IPO) Ant Groupa vrijednu 37 milijardi dolara, koja se smatrala najvećom globalnom javnom ponudom u to vrijeme. Od tada je birokratija započela niz regulatornih mjera protiv kineskih visokotehnoloških i internetskih kompanija, izbrisavši približno 1,1 milijardu dolara iz tržišne kapitalizacije Alibaba grupe, Tencenta, Meituana, Baidua i JD.coma na berzi u Hong Kongu.

Međutim, kako se Kina oslanja na SAD i Tajvan za većinu naprednih tehnologija, poput poluprovodnika i mikročipova, čini se da nema ni razloga ni poticaja za vladu da se obračuna s vlastitim visokotehnološkim kompanijama. To bi neizbježno ometalo ekonomski rast, ograničilo vojne kapacitete i suzbilo tehnološke inovacije. Iako se obračuni čine neuobičajenim, razlog iza njih je jasniji kada se uzme u obzir da je kineska industrija visoke tehnologije privatna umjesto u državnom vlasništvu. Dok privatna preduzeća u Kini uživaju ograničenu slobodu, ona su opasno autonomna u očima partije-države. Stoga se moraju suzbiti.

Indikatori kineskog razvoja također pokazuju kako je režim opstruirao rast zarad vlastitih ciljeva. Dok su ukupni kineski BDP i BDP po glavi stanovnika konstantno rasli tokom proteklih decenija, nije teško uočiti upadljivu nejednakost u raspodjeli resursa između Pekinga i pojedinačnih domaćinstava. Kineska domaćinstva zadržavaju samo blizu 55 posto nacionalnog BDP-a, za razliku od industrijaliziranih demokratija, gdje prihod domaćinstava predstavlja 70 do 80 posto BDP-a. Kao rezultat toga, državne investicije, a ne privatna potrošnja, pokreću kineski BDP. Da je ekonomski prosperitet bio odlučujući za legitimitet vlasti, kineska domaćinstva bi zadržala znatno veći udio u ukupnom BDP-u. Štaviše, uprkos retoričkom cilju da se smanji ekstremno siromaštvo, bivši premijer Li Keqiang otvoreno je priznao da mjesečni prihod blizu 600 miliona Kineza još iznosi jedva 1000 juana, što je otprilike 140 dolara. Naime, oko 600 miliona Kineza zarađuje manje od 5 dolara dnevno, što je niže od referentne vrijednosti od 5,50 dolara koju preporučuje Svjetska banka za procjenu ekstremnog siromaštva.

Kada održivi ekonomski rast ugrozi njen opstanak stvaranjem nezavisnih izvora bogatstva i moći, partija-država to više ne može tolerisati. Ovakav način razmišljanja sadržan je i u brojnim govorima predsjednika Xi Jinpinga, koje on naziva „temeljnim razmišljanjem“. Ovdje je suština neosporavani politički autoritet KPK-a. Stoga, ako bi cijena ekonomskog napretka bio život same Partije, ekonomski napredak bi postao zamjenjiv, bez obzira na njegovu prividnu prethodnu ulogu kao obilježja legitimiteta Partije.

Izvor: Al Jazeera