Bio je sve što u književnosti čovjek može biti – dramatičar, pjesnik, esejist, romanopisac. Još za života bio je veći od života i kulture u kojoj je nesretno bio zarobljen, a kojoj je toliko nesebično davao i pružao. Kada je umro, kulturni život Jugoslavije je stao na neko vrijeme, a čak su i oni koji su „starog namćora“ mrzili ostali pomalo zatečeni, jer malo je ko vjerovao da Miroslav Krleža može umrijeti, a još ih je manje bilo koji su vjerovali da književni život Hrvatske i cijele Jugoslavije može postojati bez njegove prisutnosti.
Krležino književno djelo je toliko veliko i raznorodno da ne postoji adekvatna dužina jednog teksta u kojoj bi se mogao opisati značaj tog djela. Više od toga što je zadužio našu književnu i kulturnu baštinu možda bi akcenat trebalo staviti na značaj koji je njegova književnost imala na planetarnom nivou.
Njegova najveća nesreća je bila što je bio osuđen pisati na jeziku malog naroda. I dok su uspomene na zajednički život u Austro-Ugarskoj monarhiji bile još svježe, a kulturne veze Zagreba sa Bečom i ostatkom njemačkog civilizacijskog podneblja nepokidane Krleža je bio avangardan pisac u onom najdoslovnijem značenju tog epiteta.
Pisao je književnost koja je bila eksperimentalna i koja je raskidala sa teretom tradicije. Njemački ekspresionizam treba da zahvali Krleži na hrabrosti u opisivanju strahota Prvog svjetskog rata, a ne obratno, mađarska književnost treba da zahvali Krleži na podsticaju da se odvaži u proces oslobađanja od stega kultur jezika – njemačkog.
Inovativan pisac
Naviknuti Krležu posmatrati isključivo kao mrzovoljnog i pomalo rezigniranog patricija provincijske kulture zaboravljamo koliko je njegova književnost bila otkrivalačka, uzbudljiva i provokativna. Hrvatski bog Mars blistava je knjiga naturalističkih priča u kojima se opisuju užasi rata, knjiga koja je nakon objavljivanja ostavila jak dojam i izvršila uticaj na niz onovremenih pisaca njemačkog govornog područja.
Krleža je u godinama nakon završetka Prvog svjetskog rata slovio za neobičnog i smjelog pisca, a do sticanja pune afirmacije objavio je toliko naslova različitih po sadržaju, formi i stilu da će u godinama nakon Drugog svjetskog rata figurirati ne samo kao „veliki pisac“ nego i kao konačni arbitar u stvarima koje su se ticale književnosti i umjetnosti uopšte.
Upravo je Krleža, naravno uz Titovu podršku, pokrenuo proces odbacivanja ždanovljevskih okova iz jugoslavenske književnosti otvarajući put liberalizaciji društva uopšte. Kao čovjek čelične discipline, titanske radne energije i nepokolebljivih svjetonazora nije se libio kritikovati sve anomalije novog socijalističkog društva. Bio je poznati prijeratni ljevičar, tokom Drugog svjetskog rata odbio je svaku saradnju sa endehazijskim vlastima, a u poslijeratnoj Jugoslaviji svoje osobno prijateljstvo sa Titom koristio je kako bi promovirao napredne i liberalne ideje. Ostaje zabilježena anegdota da je prezirao „seljački“ element novonastalog državnog establišmenta, a kao jednu od poraznijih životnih činjenica opisivao je susret sa Milovanom Đilasom, koji ga je dočekao ispred Titovog kabineta u Beogradu sa nogama podignutim na stol.
Ali, vratimo se književnosti. Danas se zna da je Krleža rodonačelnik književnog egzistencijalizma, jer se njegov roman Povratak Filipa Latinovicza smatra prvim romanom u kojoj je ljudsko postojanje bilo glavna tema. Legenda kaže da je upravo ta Krležina knjiga inspirisala Jean-Paula Sartrea da napiše svoje Mučnine. Njegova dramska umjetnost neprevaziđena je na jugoslovenskom podneblju, a Glembajevi, kao ciklus, i danas figuriraju kao najsloženija i najkompleksnija dramska trilogija naših književnosti. Slojevita, pomalo tradicionalno ustrojena, najvažnija drama ciklusa Gospoda Glembajevi jasno pokazuje tematsku modernost Krležinog književnog pisma. Tema sukoba oca i sina, koja se razvija do neizdržive netrpeljivosti motivirana je obostranom ljubavi prema jednoj ženi. Situirajući dramu u ambijent visokog i bogatog međuratnog hrvatskog plemstva Krleža je kritički progovorio o vremenu slijedeći svoja socijalistička uvjerenja.
Uloga Enesa Čengića u životu Miroslava Krleže
Kao oštar polemičar, Krleža se cijeloga života upuštao u srčane javne diskusije uvijek braneći, možda najviše od svega, svoju slobodu da iskazuje mišljenje suprotno onom uvriježenom. Javna je tajna da nije podnosio Ivu Andrića i njegov tradicionalni pristup pripovijedanju. Kulturna javnost bivše Jugoslavije bila je ubijeđena da će baš Krleža biti jugoslovenski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ali je, nakon što je priznanje uručeno Andriću, i sam Krleža prestao vjerovati da će se to ikada desiti. Potkraj života u Bosancu Enesu Čengiću pronašao je svog Eckermanna pripovijedajući detalje iz svog života koje je Čengić objavio u šest obimnih tomova naslovljenih S Krležom iz dana u dan I-IV (1985) i Post mortem I-II (1990).
Krleža je još za života oporučno na Čengića prenio doživotno upravljanje svim svojim autorskim, izdavačkim i reproducentskim pravima te zaštitu svog književnog djela čime je jedan Bosanac, rođen u Foči, postao skrbnik Krležine književne ostavštine. U Bosni i Hercegovini štampana su i Krležina Sabrana djela u 50 tomova, a nosilac tog golemog izdavačkog poduhvata bila je sarajevska novinska kuća Oslobođenje.
I mrtav ima snage sablazniti
Nedavno se navršilo četiri decenije od smrti Miroslava Krleže, a njegovo prisustvo u hrvatskoj i kulturama nastalim raspadom Jugoslavije još uvijek je veliko. Mnogi će reći nedovoljno, što je vjerovatno i tačno, jer su se čak i u njegovoj rodnoj Hrvatskoj, od početka ‘90-tih pa sve do danas, mnogi utrkivali da o Krleži progovore samo sa pokudom i mržnjom.
Uprkos svemu, njegova literatura je i dalje žilavo otporna na svaki pokušaj marginalizacije. Kada je, krajem 2020. godine, povodom smrti velikog Mustafe Nadarevića, prikazan na HRT-u film rađen po Krležinoj drami Gospoda Glembajevi, mlađa publika je bila šokirana dubinom i slojevitošću Krležine dramske umjetnosti.
A to je najbolji znak da „stari lisac“ i mrtav ima snage sablazniti učmalu javnost snagom svog umjetničkog dara.