Jedan dan na avlijska vrata mamine porodične kuće, gdje je živjela mamina sestra i njena porodica na sarajevskom Vratniku, stigla je razglednica iz Tirane.
Bilo je to tačno prije pedeset godina. Sjećanje na taj trg sa džamijom nikad me nije napustilo, kao ni poslije toga priče da je sestra mog tetka Teufika porijeklom iz Peći, udala se, te ostala zatočena u Albaniji u periodu Enver Hodže.
Iako samo bila djevojčica od dvanaest godina, zapamtila sam tu neku tešku priču. Iz tih dana sjećam se i tihe muzike sa starog plastičnog tranzistora, neke divne muzike, i ponekad spikerov glas Radio Tirana.
Tetak je bio salonski krojač i dugo u noć je šio, a muzika je bila dio tog njegovog svijeta. Poslije sam tek shvatila da je to u našem okruženju bilo zabranjeno. A ta muzika bila je njegova veza sa sestrom u Albaniji, ali i ostalim koji su živjeli na Kosovu.
Svih ovih pedeset godina, lično sam željela upoznati taj trg, a ni slutila nisam kako ću lahko putovati u zemlju (Albanci svoju državu zovu Shqipëria ili zemlja orlova. Po legendi je starodrevni mitski kralj spasio mladog orla, pa je kao zahvalu dobio vječnu zaštitu orlova nad narodom) Dva crna orla.
Mistična ‘Zemlja dva orla’
Teutu, kraljicu Ilira i miljenicu Albanaca, nekako osjećam kao i Kraljicu Katarinu, te jedna od legendi da je blago Teutino skriveno u jednoj pukotini zaliva Valdanos u Ulcinju, „povela“ me je da krenem prema tom zalivu.
I tako od kružnog toka iz same čaršije Ulcinju krenula sam prema Valdanosu pješke, s povratkom svih oko 16 kilometara.
I samo nakon petnaest minuta gradske vreve utonete u kaskade maslinika. Oko vas masline padaju na cestu, raspukli narovi, kupine, pokoji orah i ptice skoro nepoznate. Jedno magare privezano samo, a iznad nekoliko kaskada, konji slobodno pasu.
Blizu natpisa hiljadugodišnje masline, pravi, pravcati tor ovaca i pokoja koza. Zaliv iz daljine ko najljepši modrozeleni medaljon, u samoj blizini razočara. Ali, priču o Teuti nisam zaboravila i da sam htjela, jer tu u blizini upoznajući jednu „Teutu“, Albanku Hanu iz Podgorice, vratila sam se tim bajkovitim pradavnima.
Sjajan vodić, Hana me je povela s jednom grupom turista ‘Zemlji dva orla’ pričajući istoriju ove mistične zemlje. Nažalost počevši od betonskih teških bunkera, duž granice ulazeci u Skadar Shkadore.
No, vrlo brzo, Skadar će vas „razoružati“. Nakon ravnice, pokoje niske džamije ili crkvice, stižete u raskošno obasjan grad ništa manje otmjen od talijanske Falkonare, a kao i u Sarajevu samo u 200 metara i dvije crkve pravoslavna i katolička i na samom trgu džamija.
Uz svjetske modne linije, bez imalo kompleksa, žene u narodnim nošnjama, kao sa nekog časopisa tradicionalne nošnje, hodaju, kupuju, i jednostavno su dio te skadarske svakodnevice.
S visine 130 nad morem i ilirska trvđava Rosafa, kao sjećanje na tužno povjerenje najmlađeg brata, koji je žrtvovao „Rusalki zloj vili“ svoju mladu ljubu zidinama Skadra.
Gledajući za zidinama tvrđave, ravnica se nastavlja, a ja u priči sa Hanom i vozačem Gojkom saznam da se u sljedećem gradu Kruje, kao i u Tirani, održava Dan planinara Albanije te da u gradu Kruje, ako ne znate albanski, radije govorite talijanski. Engleski priča pokoji tinejdžer ili konobar.
Napokon džamija s razglednice
Provjeravajući svoje znanje o gradu Kruje, da je tu stoličio poznati Skenderbeg, ili Gjergjio Kastrioti (1405-1468) – ime i glavne ulice u Ulcinju odakle sam i krenula na ovo putovanje – je heroj i najveća ličnost albanskog naroda. Uspio je držati neosvojenu svoju zemlju od Osmanlija sve do 1468. Skoro 30-ak godina nakon okupacije Bosne.
Kruje u brdu, kao Berkuša ispod Trebevića, snije san hiljadugodišnji i sjećanje da je nekad bio prijestonica Albanije. Tu je stoličio Skenderbeg. Spuštamo se niz Kruje, pukla ravnica skoro do Tirane, a treba nam skoro dva sata.
I napokon trg, džamija s moje razglednice iz sjećanja, koja je uz katoličku crkvu i baziliku jedina ostala nesrušena u doba Envera Hodže.
Džamija Edhem bega iz 1782…spoj arabeskno, romantičarsko, talijanskog stila. Tirana kao Trst, Budimpešta.
Hana kaže da je gradonačelnik Edi Rama, u svom periodu do 2011., fasade svih ovih divnih starih zgrada obnovio kao u vrijeme kad su tek građene. Trg sa velikim spomenikom Skendebegu je nezaboravna slika.
Albanija, iako korača velikim zamahom evropskoj transformaciji, gdje su reklame poznatih svjetskih firmi, još uvijek je neotkriveni turistički biser.
Obalu nekoliko desetina kilometra od samog centra Tirane, zapljuskuju talasi blistavog Jadranskog mora!
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera