Potočari kod Srebrenice: Život u sjeni mrtvih i nišana

Umjesto naziva naselja, stoji tabla na kojoj piše da se 100 metara dalje nalazi Memorijalni centra Srebrenica – Potočari (Ustupljeno Al Jazeeri)
Umjesto naziva naselja, stoji tabla na kojoj piše da se 100 metara dalje nalazi Memorijalni centra Srebrenica – Potočari (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kad neko spomene Potočare, prve asocijacije su genocid, mezarje, mrtvi, žrtve, nišani, dženaze… Zločini, a genocid pogotovo, ne smiju se zaboraviti, ali kad se već spominju Potočari, treba se ponekad sjetiti i ljudi koji tamo žive. Onih koji žive u sjeni mrtvih, u sjeni nišana.

Krenuli smo u Potočare, da popričamo s tim ljudima, da vidimo koliko ih ima, šta rade, od čega žive, čime se bave…

Dolazeći u Potočare iz pravca Bratunca, dobijamo potvrdu tvrdnje o asocijacijama iz prve rečenice, jer pored puta nismo naišli na znak na kojem bi pisao naziv naselja, kao što ćete vidjeti za sva ostala manja i veća naseljena mjesta. Dočekla nas je tabla na kojoj piše da se 100 metara dalje nalazi Memorijalni centra Srebrenica – Potočari.

Domaćini su nam Begija Smajić, nastavnica fizike i matematike u Područnoj školi Potočari, koja pripada Prvoj osnovnoj školi Srebrenica, njen suprug Senaid Smajić te Ibrahim Avdić, predsjednik Mjesne zajednice Potočari.

Begija Smajić, nastavnica fizike i matematike u područnoj školi Potočari, odbornica u NSRS i njen muž Senaid Smajić

Begija se s majkom i dva brata u rodne Grujičiće kod Srebrenice vratila 2003. godine. Od 2008. godine s mužem Senaidom, uposlenikom Radio-televizije Srebrenica, živi u Potočarima.

Begija je i zastupnica u narodnoj skupštini bh. entiteta Republika Srpska. Novinarima je bilo posebno zanimljivo to što je Begija osoba koja nosi hidžab, mahramu na glavi. Kaže da zbog toga nema neugodnosti u Banjoj Luci.

“Kada sam prvi put ušla u zgradu Skupštine, bilo mi je teško. Moj otac je ubijen u genocidu, a znala sam da je iz te Skupštine krenulo ovo zlo. Nisam u početku davala nikakve izjave, bojala sam se da se neću moći suzdržati. Danas je sve OK. Kolege Srbi i skupštinsko osoblje su korektni prema meni”, kaže Begija Smajić.

Begija i Senaid žive u jednoj od stambenih zgrada izgrađenih u Potočarima za povratnike. U tim zgradama živi 50-ak porodica. U vrijeme naše posjete Begija i Senaid su se spremali da usele u svoju kuću u Potočarima. Kupili su u ratu oštećenu kuću i renovirali je.

“Nema rahatluka i mira u stanu kao u svojoj kuću”, kaže Senaid.

‘Sve mi je u znaku sedam’

Mjesnoj zajednici Potočari pripada nekoliko naselja: Gornji i Donji Potiočari, Plavi Most, Dugo Polje, Pećišta, Budak, Milačevići, Pale, Šušnjari, Bacuta… Od Ibrahima Avdića saznajemo da je, prema Popisu iz 2013. godine, u Potočarima registrirano oko 1.500 stanovnika.

Prema Popisu iz 2013. u Potočarima je registrovano oko 1.500 stanovnika

“Danas ovdje živi oko 450 domaćinstava. Možda oko 1.000 mještana ukupno. Najbrojnije familije su Hasanovići, Malići, Avdići… Najviše je dvočlanih porodica. Ovo je možda trećina prijeratnog stanovništva. Poslije svake dženaze 11. jula, u predvečerje ovdje ostajemo mi sami. Mi i nišani. Drugi budu na dženazi i odu, mi ostajemo”, kaže predsjednik MZ Potočari.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ibrahim Avdić je hemijski tehnolog. Fakultet je završio u Zvorniku. Odradio je pripravnički staž, ali je danas nezaposlen. Oženjen je i ima sina od 11 mjeseci. Sa suprugim, bebom, majkom i bratom živi u naselju Pećište. Brat nije oženjen. Bave se poljoprivredom. Imaju sedam bikova, sedam muznih krava i sedam teladi. U šali kaže: “Sve mi je u znaku sedam.” Supruga Emina radi o ovdašnjoj poslovnoj jedinici kompanije Alma Ras. Otac mu je umro prošle godinem, u 49. godini života. U Potočare su se vratili u aprilu 2003. godine.

U Potočarima je, osim Memorijalnog centra, smještena i glavna industrijska zone opštine Srebrenica. Tu su fabrike “11. mart”, Fabrika za pocinčavanje Srebrenica (FPS), Prevent Srebrenica (bivši Cimos) i Prevent Components, te Zemljoradnička zadruga Potočari, koja ima hladnjače za otkup voća, ali ima i vlastite zasade malina.

Osim mještana, u ovim firmama rade i osobe iz Srebrenice i Bratunca. U nekim firmama multietnički je sastav uposlenika, a u nekim jednonacionalni.

Oko 300 Srba živi u naselju Plavi Most. Kako kaže Ibrahim, kontakti su uobičajeni, poslovni i društveni. Izbjegava se priča o ratnoj prošlosti. Savjet MZ Potočari ima sedam članova – četiri Bošnjaka i tri Srbina.

Samo od penzije se ne može živjeti

U Potočare smo došli u petak, na dan džume, zajednčike molitve, koja se obavila na musali, molitvenom prostoru na otvorenom, kompleksa Memorijalnog centra u Potočarima. Bilo je prisutno stotinjak mještana. Prije džume razgovaramo s trojicom starijih mještana.

Safet Halilović ima 78 godina. Sa suprugom živi u zasoku Budak. Sinovi su u inozemstvu; jedan je u Francuskoj, drugi u Holandiji. Vratio se 2008. godine. Ima penziju 240 konvertabilnih marka (oko 120 eura). Da mu nije pomoći “sa strane”, od penzije ne bi mogao živjeti.

Samo sa suprugom živi i 70-togodišnji Asim Salihović iz Dugog Polja. I Jusuf Muratović (76), u zaseoku Pale, živi samo sa suprugom. I on je u penziji. Radio je u Sloveniji. U Potočare se vratio 2002. godine. U vrijeme kada je zbog pandemije korona virusa bio uveden policijski sat, svi su imali problema s nabavkom lijekova i drugih potrepština.

U majicama s naptisom “Prevent” sreli smo braću Omera (27) i Alju (25) Smajlović. Obojica rade u Preventu. Nisu oženjeni. Otac im je poginuo 1995. godine. S majkom u Potočare su se vratili 2007. godine.

U Preventu radi i Ismail Mandžić (42). Ima petero djece – tri sina: Amar (14), Hakija (12) i Alija (9) te dvije kćerke: Sumeja (15) i Esma (4). Ismail je iz Gladovića, a živi u Potočarima, jer mu je bilo daleko putovati iz Gladovića na posao u Prevent. Sinovi idu u školu u Potočarima, a kćerka Sumeja je prvi razred Behram-begove medrese u Tuzli.

Ismail Mandžić sa sinovima

Područnu školu u Potočarima ove godine pohađa 136 učenika od prvog do devetog razreda. U prvi razred upisano je samo 10 prvačića. To je manje nego prošle godine, kada je upisano 19 učenika u prvi razred. Begija Smajić kaže da smanjenju broja upisanih prvačiča nije razlog odlazak ljudi, nego, jednostavno, tako se “zalomilo” u toj generaciji.

Kao da grmlje guta kuću

U Potočarima nemaju ambulantu. Nadaju se da će je, u sardnji s nevladinom organizacijom Emaus,  uskoro dobiti. Objekat za tu namjenu je već izgrađen. Čeka se da se urade završni radovi, a i administrativni dio.

Prolaskom kroz Potočare nailazimo na kuću koja je potpuno zarasla u šiblje i granje. Kuća jezivo izgleda, kao u filmovima strave i užasa, kao da grmlje guta kuću.

“Ima još ovakvih kuća u Potočarima. Svi članovi porodice su pobijeni i nikoga nije bilo da se vrati, da podnese zahtjev za obnovu kuće”, kaže Ibrahim Avdić, koji nam je bio vodič kroz Potočare.

Kuću Mevludine Rahmanović nišani su opasali sa dvije strane

Nemaju ovdje ni pekaru. Nekad je bila. Ostala je samo oglasna tabla, koja kazuje da je u obližnjem poslovnom prostoru, zatvorenom, zapuštenom i oko kojeg je iznikla visoka trava, nekad bila pekara.

Najbliža kuća mezarju u Potočarima je kuća Mevludine Rahmanović, koju su nišani pratktično opasali sa dvije strane. Povremeno dođe u Potočare, a živi u Sarajevu. Njen otac i muž ubijeni su u genocidu.

Iz Potočara odlazimo s pomiješanim osjećanjima: žal zbog ubijenih i divljenje prema živima, prema onima koji žive u sjeni mrtvih.

“Mi ovdje živimo. U mezarju su naši članovi porodica, naši rođaci, komšije… Navikli smo. Ima i porodica koje imaju ovdje ukopanih 50 i više članova uže i šire familije”, kaže Ibrahim Avdić.

Na kraju je naglasio: “Svaka izjava koju daju političari iz Federacije Bosne i Hercegovine, pa i ona dobronamjerna, posebno se vaga. Nas se one tiču. Mi živimo s tim.”

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO