Američke sankcije Iranu u vrijeme pandemije
Američki predsjednik Donald Trump potpisao je sredinom ožujka novi paket sankcija Iranu u vrijeme kada se Islamska Republika bori s pandemijom koronavirusa. Iran je zatražio zajam od pet milijardi dolara od Međunarodnog monetarnog fonda za ovu borbu, o čemu se Washington nije izričito očitovao, ali je drugim kanalima pokazao da se ne slaže sa slanjem humanitarne pomoći susjednih zemalja. Naime, američka riznica je sankcionirala pet kompanija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima koji su kupili iransku naftu, a dodatne sankcije će dohvatiti poduzeća u Južnoafričkoj Republici, Hong Kongu i Kini. Šef riznice Steve Mnuchin je izjavio da je ovaj korak napravljen kako bi iranska vlast bila onemogućena u prodaji nafte i petrokemijskih proizvoda čime se financiraju “terorističke organizacije” kao što je Revolucionarna garda, sastavni dio iranske državne vojske.
Iran je osudio američke sankcije za manjak sposobnosti u borbi protiv pandemije koja je zahvatila golem broj Iranaca. Prema službenim podacima, od virusa je umrlo 1.284 osobe, a preko 20.000 je zaraženo, no neslužbene informacije govore da je stanje u Islamskoj Republici daleko gore. U takvoj situaciji, SAD je odlučoe pojačati sankcije, što govori da američka vlada pod predsjedanjem psihički upitnog predsjednika nema nikakvih namjera za održavanjem slike poštivanja osnovnih ljudskih prava i solidarnosti u međunarodnom političkom poretku.
Upravo suprotno, SAD svakim danom sve više pokazuje da je kaos, nered, strah, smanjivanje građanskih sloboda u cijelome svijetu interes te zemlje. Sve to ima posljedice u samim Sjedinjenim Američkim Državama. Prema istraživanju renomiranog australskog Instituta za ekonomiju i mir, koji godišnje izdaje Globalni indeks mira, SAD je zauzeo 2019. godine 128. od 163 zemlje na svijetu, daleko iza nekih zemalja na svijetu koje imaju daleko veće probleme s očuvanjem mira. No u pitanju pozitivnog mira, koji mjeri stavove, institucije i mjere za stvaranjem i održavanjem mirnih društava, SAD je u silaznoj putanji od 2009. godine, a posebno nakon 2015. godine. Širi se jaz između političkih skupina, radikaliziraju se pogledi na upravljanje gospodarstvom, osobne slobode, imigraciju i vanjsku politiku. Sve je to posljedica razorne politike koja je očita u vanjskopolitičkoj viziji ove nekoć-demokracije.
Društvo je u potrebi državne pomoći
Stav Amerike je nedavno sažeo iranski politolog sa Sveučilišta u Teheranu Mohammad Marandi, s kojim je autor ovoga članka nekoliko puta razgovarao za vrijeme mnogobrojnih posjeta Iranu. Marandi kaže da su dodatne sankcije Iranu u trenutku kada je zdravstvena situacija u zemlji kritična isključivo pokušaj širenja korona virusa u Iranu i klasičan primjer sadizma. Marandi jest u pravu, ali s tim stavom neće dobiti puno simpatija. Američki sadizam je vidljiv već četiri godine, u pogledu prodaje oružja Saudijskoj Arabiji za agresiju na Jemen. Iako su europske zemlje konačno shvatile da prodajom oružja podupiru masakre civila u najsiromašnijoj arapskoj zemlji, američki političari pate od nedostatka moralne vertikale. Začarani krug američkih političara, vojno-industrijskog kompleksa i Wall Streeta stvara svijet bez osjećaja, kako za vlastitu državu, tako još manje za ostale zemlje u svijetu. Svaki pokušaj osamostaljivanja od takvog političko-financijskog sklopa oštro se sankcionira, posebno ako te države igraju na kartu ruske ili kineske pomoći, jer su to zemlje koje jedine danas mogu konkurirati svojim valutama i industrijom američkoj moći.
Iran je pokušao zatražiti preko Ujedinjenih naroda privremeno ukidanje sankcija, Kina i Rusija su izravno to zatražili od američke administracije, ali Washington želi nastaviti s kampanjom maksimalnog pritiska na Teheran. Masakr koji korona virus čini među Irancima je za Donalda Trumpa najbolja pobjeda i pokazatelj da maksimalni pritisak djeluje. Tako smo saznali da Trump mjeri uspjeh u mrtvim tijelima, a ne političkim poenima u međunarodnim političkim odnosima. Razne organizacije, kao što su Oxfam, International Crisis Group, Liječnici za društvenu odgovornost i druge pozvale su američku vladu na jasne i “lagane” korake kojima će se dozvoliti nesmetana pomoć. Strane banke su već osnovale humanitarne kanale prema Teheranu i omogućile su trgovačke aktivnosti medicinskim proizvodima i drugim potrepštinama Središnjoj banci Irana. Drugim riječima, pravu prirodu Trumpove vlade opisao je nedavno teoretičar meke moći, politolog Joseph Nye, koji uviđa da američka vlast poriče bilo kakva moralna i etička razmatranja.
Nema nikakve sumnje da će iransko gospodarstvo patiti zbog pandemije, a procjene govore o smanjenju BDP-a za tri posto. Društvo je u potrebi državne pomoći, jer tako je uspostavljen model Islamske Republike koja posebnu pozornost daje subvencijama osnovnih potrepština, lijekova, obrazovanja, zdravstva. No, Vlada Hassana Rouhanija se sada suočava s velikim proračunskim deficitom, sankcijama, padom cijene nafte, kao i lošim upravljanjem. Najpogođeniji pandemijom su mali i srednji poduzetnici, restorani, prodavači suhog i orašastog voća, turistički sektor, transportni sektor, tekstilna i kožna industrija, sport i kultura.
(Ne) optimalni odgovor Vlade na epidemiju
Vlada sada nastoji napraviti nekoliko važnih koraka: (1) jednokratna pomoć najsiromašnijima za iduća četiri mjeseca; (2) radnicima u prodavaonicama koji su izgubili svoje poslove vlada će dati beskamatnu pozajmicu od 20 milijuna rijala (oko 474 dolara), koja se treba otplatiti unutar 30 mjeseci, a zahvatiti će oko četiri milijuna građana; (3) osnaživanje samohranih majki i žena samica kroz tečajeve samozapošljavanja; (4) povećanje plaća državnim službenicima za 50 posto u novoj iranskoj godini koja je započela 21. ožujka. Iran je u golemoj potrebi za zajmom MMF-a, a Amerikanci su već najavili da će utjecati na ovu financijsku instituciju kako bi se osujetila namjera financijske pomoći.
U kriznim situacijama, solidarnost je očita na mnoge načine. Primjerice, nastala je kampanja Nafas (u prijevodu, Dah), koja je koalicija nevladinih organizacija, poduzetnika i trgovačkih cehova, koja je počela proizvodnju i uvoz tražene robe i usluga, a izgradili su i specijaliziranu bolnicu samo za oboljele od virusa. Crowdfunding postaje sve jači, a fondovi se koriste za kupnju medicinske opreme i proizvoda. Digitalizacija je uzela maha, pa su napravljeni mnogi dobri koraci prema e-uslugama, e-učenju i e-radu. Iako će vlada nastojati imati maksimalni nadzor nad tim inicijativama, one pokazuju koliko otpora u krizama, što je djelomično i posljedica naučenog snalaženja pod nedemokratskom vlašću i vanjskim sankcijama.
Ipak, bilo bi pojednostavljeno zanemariti unutarnje uzroke, kao što je ne-optimalni odgovor Vlade na epidemiju, koji je zarazio i neke dužnosnike i zakonodavce. Jedan nedostatak odnosi se na zalihe testnih setova, koji se sada uvoze iz Kine, a što je bilo moguće i ranije, pa se postavlja pitanje zašto se čekalo? Drugi je nedostatak aerodromskih provjera dolazaka putnika iz Kine i izbjegavanje potrebe da ih se stavi u karantenu ispod 14 dana, što su učinile druge zemlje. U iranskim dnevnim listovima postoje i nepotvrđena izvješća da je nekim ljudima koji su pozitivni na virus dopušteno slobodno lutanje ili se jednostavno nisu pridržavali samoizolacije. Usporedite to s, recimo, Singapurom, koji je uveo stroge mjere, što je rezultiralo uspješnim nedostatkom bilo kakvih smrtnih slučajeva povezanih s virusom.
Kad bi barem bilo moralnosti…
Čak čujemo kako se neki vladini službenici koji su bili pozitivno testirani odmaraju kod kuće, kad bi u bolnicama trebali biti pod odgovarajućom pažnjom. Pravilna priprema podrazumijevala bi, između ostalog, (a) odgovarajuću obuku bolničkog osoblja, (b) dostupnost punih zaštitnih opremi skladištenih u bolnicama, (c) unaprijed imenovanje nacionalnog centra na čelu sa stručnjakom za viruse s realnim ovlastima i (d) raspodjelu potrebnih resursa za borbu protiv širenja bolesti. Zakašnjeli odgovor vlade možda se pretvorio u dragocjeno vrijeme izgubljeno u smislu sprečavanja krize, kao i zaraze nekih visokih dužnosnika, što predstavlja rizik za nacionalnu sigurnost.
Još jedan nedostatak odnosi se na slabost središnje vlasti u nametanju svoje volje vjerskim vlastima, koje su odbile obustavu masovnih okupljanja i zatvaranja svetišta. Odluka o zabrani javnog okupljanja i zaustavljanju vjerskog hodočašća zbog rastuće epidemije je, i trebala bi biti, čisto javnozdravstvena odluka nadležnih tijela, koja ne bi trebala biti dovedena u pitanje ili ugrožena ni političkim ni vjerskim razlozima. S Qomom kao epicentrom bolesti, možda su potrebne i više drakonske mjera, uključujući karantenu ovog svetog grada, kao što je pokazao uspješan primjer Kine. Umjesto toga, sada je uspostavljen dosta zakašnjeli probir ljudi koji putuju iz Qoma, koji nikako ne mogu pokriti sve potencijalne bolesnike, stoga je to uzaludna gesta.
Udarivši Iran silom drugog režima sankcija, bez obzira na reakciju iranskih susjeda koji su zatvorili svoje granice s Iranom, ova epidemija predstavlja jedan od najgroznijih izazova s kojim se Iran suočio nakon revolucije. Iran treba osmisliti čvrstu nacionalnu strategiju za bio-obranu kako bi se suočio s tim, kao i budućim takvim epidemijama, koji utječu na nacionalno gospodarstvo. Za to su potrebni usklađeni napori da se izradi sveobuhvatni plan uz pomoć stručnjaka za zdravlje, sigurnost i drugih. To je vrhunski zahtjev koji se jednostavno ne može odgoditi. Kad bi barem bilo moralnosti u američkim političarima da to dopusti…
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera