Kissingerove lekcije današnjim političarima

Piše: Vartan Oskanian

Dok je američki predsjednik Barack Obama izlagao strategiju kako pobijediti Islamsku državu Irak i Levant (ISIL), ja sam završavao čitanje Kissingerove nove knjige Svjetski poredak.

To je prava Kissingerova knjiga; pronicljiva i vrlo fokusirana. U njoj nam objašnjava kako smo došli do ove tačke. Objektivno sagleda i objašnjava odluke vanjske politike koje nastavljaju da promašuju poentu ravnoteže između velikih sila. To je tema njegovih djela i govora već četiri desetljeća, počevši od njegove prve knjige Obnovljeni svijet u kojoj opisuje napore da se obnovi svijet u 19. stoljeću.

Medvjed zna sedam pjesama, a svih sedam je o medu. Ne znam da li je to američka ili ruska izreka, ali ona vrijedi za Kissingera. Sve njegove pjesme su o razumijevanju evropskog puta, koji je doveo do ravnoteže moći i primjene onog što je na tom putu naučeno na savremene sukobe. Nevjerovatno je koliko je on sve ovo vrijeme ostao dosljedan.

Kissingerov interes za ovaj period leži u njegovoj nadi da će pronaći odgovor za korištenje ovlasti državnika poput Castlereagha i Metternicha, za razvoj međunarodne strukture koja je doprinijela miru u periodu između Bečkog kongresa i početka Prvog svjetskog rata.

Temeljni problem

„Temeljni problem politike“, napisao je Kissinger „nije kontrolisanje zlobe, nego ograničavanje pravednosti“.

Ovako je Kissinger sažeo suštinu debate „idealizam protiv realizma“ u njegovim najranijim radovima – u njegovoj disertaciji.

Obama je idealista, pravedan čovjek. Kissinger nije zloban, on je realista par excellence. Njegova rana akademska uvjerenja i iskustvo stečeno na poziciji savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Richarda Nixona, a kasnije i državnog sekretara u administraciji predsjednika Nixona i Geralda Forda, čine ga suštinskim realistom i stručnjakom za pitanje ravnoteže moći u našem vremenu.

U 91. godini, njegova knjiga Svjetski poredak je možda njegov posljednji apel za pragmatizam i realizam u svijetu koji je sve više u međusobno zavisnom odnosu i u kojem se svjetski poredak raspada.

Kissinger gleda na svijet, bilo u cjelosti ili u dijelovima, iz perspektive poželjne ravnoteže moći i uloge SAD-a u osiguravanju iste. 

Danas je taj realizam i više nego potreban na Bliskom istoku gdje su, oni koji pod krinkom vjere žele provoditi moć na način koji nije u skladu sa principima koji vladaju svijetom u 21.stoljeću, uništili sistem država. Ovaj opasani haos je djelomično rezultat strateški neizvjesne, ali moralno pohvalne američke politike na širem području Bliskog istoka.

Kissinger gleda na svijet, bilo u cjelosti ili u dijelovima, iz perspektive poželjne ravnoteže moći i uloge SAD-a u osiguravanju iste. Ovaj politički alat mu pruža utočište za njegov realizam i omogućava mu da vidi svjetske događaje, ne samo iz aspekta ideologije, već i iz pragmatične perspektive koja je orijentirana ka postizanju rezultata.

Kada je 1973. godine postolo jasno da se Vijetnamski rat ne može dobiti, Kissinger je potražio bezbolan izlaz. On je sklopio detant sa Sovjetskim Savezom i otvorio se prema Kini. Time je postavio obje sile u trokutastu mrežu snaga kojom će se očuvati utjecaj SAD kada se povuče iz Vijetnama.

U novije vrijeme, kada je američki Senat ratificirao širenje NATO-a u Istočnu Evropu u maju 1998. godine, Kissinger je napisao: „Rusija mora obratiti posebnu pažnju na sigurnosnu situaciju oko svoje ogromne granice, a Zapad mora biti oprezan da ne proširi svoj integrirani vojni sistem previše blizu Rusiji“.

Na početku sirijskog sukoba prije tri godine, kada je Obama požurio da izjavi da Bashar al-Assad mora otići sa pozicije predsjednika, Kissinger je rekao da je izjava bila preuranjena, te da je napravio grešku jer nije znao ko će popuniti prazninu koja će nastati Assadovim odlaskom.

Obama nema ovu viziju. Obamin ekvivalent Kissingerovom potezu bi mogla biti trokutasta mreža snaga između šiitskog Irana, područja Zaljeva sa većinskim sunitskim stanovništvom, i Sirije i Iraka. Da bi se uspostavio takav balans moći, treba prevazići prethodno povučene granice i vješto ih nakriviti između ideologije i vrijednosti.

Široko pomirenje

Kao prvo, proces pomirenja šiita i sunita u široj regiji mora početi i on mora uključivati Iran, Tursku i Saudijsku Arabiju. To zahtijeva razumijevanje i kompromis svih onih koji su uključeni u pitanja od teritorijalnih sporova, nuklearne proliferacije do podrške različitim grupama sa obje strane šiitsko-sunitske podjele.

Kao drugo, Zapad i Iran moraju udvostručiti svoje napore da prevaziđu posljednje prepreke kako bi postigli održiv dogovor o iranskom nuklearnom pitanju. Iran je govorio da on želi razviti tehnologiju za obogaćivanje urana za industrijsku upotrebu. Svi se slažu da Iran ima pravo na to. Iran je također rekao da će nastaviti poštovati svoje obaveze i otvoriti vrata posmatračima pošto su članovi zajednice za zaustavljanje širenja nuklearnog naoružanja. Zapada mora više poštovati ciljeve iranske industrijske ako želi da Iran sarađuje. Ta saradnja je ključna ne samo za eliminaciju ISIL-a, nego i za dugotrajniji mir i stabilnost regije.

Sirijski konflikt i njegova moguća rješenja se trebaju drugačije postaviti, i ona moraju prevazići Assada.

Kao treće, baš kao što je potrebna inkluzivna vlada u Bagdadu, tako je potrebna i stabilna vlada u Damasku. SAD mora prepoznati da je njegova blaga podrška umjerenoj opoziciji bila neuspjeh, te da je pogoršala stvari za sve, osim za ISIL. Trenirati i naoružati varljivu sirijsku umjerenu opoziciju da se bori protiv ISIL-a u Siriji nije dovoljno. To je recept kojim se prolongira sirijski građanski rat stvaranjem ekstremističkih grupa. Sirijski konflikt i njegova moguća rješenja se trebaju drugačije postaviti, i ona moraju prevazići Assada.

Otvaranje prema Kini se također činilo nestvarno. Ali se dogodilo i plan je uspio. To nije bila politika vođena moralom, ali ipak nije počinila nikakvo zlo. Ona je bila pragmatična i unatoč ranim političkim greškama, donijela je stabilnost nestabilnom dijelu svijeta. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera