Zapadni Balkan: Ko će prvi u Evropsku uniju?

Evropska komisija je tek 2017. godine po prvi put spomenula 2025. kao mogući cilj za Srbiju i Crnu Goru, podsjeća Džihić (Arhiva)

Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma postojao je koncept zajedničkog ulaska zemalja bivše Jugoslavije u Evropsku uniju, tzv. paket aranžman.

Taj koncept je propao, a od Samita Evropske unije u Zagrebu 2000. godine se govori o tzv. modelu regate: sve preostale države Zapadnog Balkana – jedna po jedna u EU.

Sa našim sagovornicima smo razgovarali o tome koliko je to zapravo pametno, da li je opasno ostavljati BiH ili Kosovo kao zadnje koje će se pridružiti Uniji ili im primjerice dati neki status pridružene članice, s obzirom da je i sam predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk nedavno kazao da je historija Balkana dramatičnija od ‘Igre prijestolja’.

Direktor Fondacije “Konrad Adenauer” u Bosni i Hercegovini Karsten Duemmel smatra da preostale zemlje Zapadnog Balkana ne bi trebalo u paketu primiti u Evropsku uniju, jer bi se na taj način zanemarile posebnosti svake zemlje.

“Vidimo na primjerima Slovenije i Hrvatske kako se relativno marljivo radi zadaća na tom planu i koliko je dugo trajao proces pristupanja EU-u kada je riječ o tim zemljama, ali u drugo vrijeme i u drugom kontekstu. Slovenija je to uradila puno prije Hrvatske, a trenutno je Srbija puno dalje nego BiH. U BiH je specifična situacija, koja se ne može porediti ni s onom u Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori ili Srbiji. Kada bi zemlje regije primili u paketu, onda bi imali ono što političari u BiH često spominju u kontekstu prijema Bugarske ili Rumunije: ‘Kada ste u slučajevima Bugarske i Rumunije zatvorili oči, zatvorite i ovdje’. To nije dobro. Jer kada već napravite grešku, po mom mišljenju, onda ste tek glupi kada je ponovite”, kaže Duemmel za Al Jazeeru.

Uvijek se radilo o lažnoj dilemi

Promjena je, tvrdi, bilo i u Rumuniji jer “danas imamo hiljade ljudi u toj zemlji koji demonstriraju kada se treba desiti neka povreda pravne države”.

“To je napredak u odnosu na prošlost. U BiH to ne postoji i zato svaka zemlja treba svoje vrijeme. Kada bi se BiH i Kosovo požurili i stvari uradili kao što su baltičke zemlje, onda bi te dvije zemlje mogle napredovati brzo. Također, zemlje Višegradske grupe nikada ne bi bile za to da se zemlje regije tek tako paušalno prime u EU. Te zemlje ne žele plaćati za događaje kao što je bila kriza u Grčkoj”, jasan je on.

‘Šok terapija’ za BiH?

Politički analitičar iz Zagreba Davor Gjenero, kaže da je BiH jedina evropska država za koju bi se u pregovaračkom procesu morala naći posebna „niša“, zbog blokada u političkom životu te zemlje koje proizlaze iz međunarodno reguliranoga političkog sistema proizašlog iz Dejtonskog sprorazuma.

“Zato je njemačko-britanska inicijativa i govorila o ‘taylor-made’ pristupu BiH, a mnogi euro-optimisti zagovarali su ‘šok terapiju’ za BiH, koja bi se zasnivala na ‘prekorednom’ prijemu u Uniju. Pitanje je, međutim, bi li se takvim prijemom Bosni i Hercegovini više pomoglo ili naštetio. Članstvo u Uniji dalo bi BiH prijeko potrebnu stabilnost, koje danas nema, ali bi pred nju postavilo i cijenu funkcioniranja u zajednici najrazvijenijih država, koju BiH objektivno ne može platiti. I Hrvatska, kao i većina novih članica, ima velikih problema u harmonizaciji s europskim standardima, od zaštite okoliša do zdravstva ili poljoprivrede i zaštite hrane, a BiH objektivno danas nije spremna za takav šok”, smatra Gjenero.

Bodo Weber iz Vijeća za demokratizaciju politike smatra da se uvijek radilo o lažnoj dilemi. Kaže kako ni paket aranžman, ni tzv. regata nisu rješenje.

“S politikom proširenja, uslovljavanja, EU ima u rukama najjači alat da utiče na proces demokratske i tržišno-ekonomske transformacije zemalja Zapadnog Balkana, ako ga politički pametno koristi. ‘Paket’ solucija bi obezvrijedila taj alat ili bi države koje su ispunile reformske uslove bile osuđene na čekanje onih država koje su sporije. Ni regata nije dobar koncept – neće političke elite u jednoj zemlji napustiti otpor protiv demokratskih reformi jer susjedna zemlja korača ka EU. I neki međustatus smatram opasnim za budućnost. Ideja mi liči na prijedlog o reformiranju EU-a – Evropa u više brzina. Tu vidim rizik da se izbjegne suočavanje s unutrašnjim demokratskim problemima u Uniji, kao što predstavljaju Mađarska i Poljska – a to opet može imati negativne reperkusije na demokratske reforme u kandidatskim državama. U isto vrijeme, to bi možda ojačalo one glasove unutar Unije koji su protiv daljeg proširenja, pa bi zemlje Zapadnog Balkana zauvijek bile zaglavljene u nekom pridruženom statusu”, navodi Weber.

Skeptičan je kada je u pitanju februarska strategija Evropske komisije za Zapadni Balkan.

“Strategije Komisije su više birokratske naravi. Glavna novina, sudeći po nacrtu koji je nedavno procurio u javnost, će biti nuđenje nekih potencijalnih datuma za članstvo zemalja Zapadnog Balkana. Po meni je to jako loše odstupanje od dosadašnje prakse. Dosad je Evropska unija uvijek odolijevala igrama datumima lidera zemalja regije, svjesna da je taj pristup riskantan u smislu da odvlači pažnju od suštine – strukturalnih reforma i otpora elita prema tim reformama. Najvažnija pitanja su, ipak, politička, a o njima ne odlučuje Komisija – uspješna politička transformacija u Makedoniji, uključujući pritisak EU-a na Atinu da se dođe do rješenja za spor oko imena države; uspješni pregovori sa Srbijom i Kosovom oko sveobuhvatnog dogovora koji mora uključiti neku vrstu priznanja Kosova od strane Beograda, te nova, ozbiljna strategija EU-a o rješavanju strukturalnih problema Bosne i Hercegovini. Mora se priznati da je trenutni pristup završio u neuspjehu”, smatra Weber.

Razlike između zemalja se produbile

Vedran Džihić, profesor političkih nauka na Bečkom univerzitetu, pojašnjava da je pitanje kako i na koji način organizirati proces primanja zemalja Zapadnog Balkana već dugo vremena pitanje o kojem se priča u nekom dalekom futuru.

“Upravo zbog činjenice da je za većinu zemalja ulazak u EU postao cilj koji se već više od 10 godina udaljavao onim tempom kojim su mu se zemlje – barem prividno – primicale, nije bilo ozbiljnije diskusije o tome da li bi bilo bolje primiti sve zemlje u paketu ili u nekom obliku regate. Evropska komisija je tek 2017. godine po prvi put spomenula 2025. kao mogući cilj za Srbiju i Crnu Goru, i to je i ono što će se naći u februarskoj strategiji Evropske komisije. Doduše, sama politička dinamika na Balkanu je dovela do toga da je meritokratski princip, dakle svaka zemlja napreduje prema EU prema vlastitoj zasluzi, postao mantra i norma EU”, smatra on.

Srbija bi mogla blokirati Kosovo

Direktor Fondacije “Konrad Adenauer” u BiH Karsten Duemmel smatra da postoji opasnost da bi Srbija, kada bi prva ušla u EU, mogla blokirati Kosovo na putu članstva:

“Vidimo šta se desilo kada je Hrvatska ušla u EU 2013. Ta zemlja u nekoliko navrata, kada se radilo o Srbiji, nije pravila mostove, nego podigla zid. Ne mislim, primjerice, da bi Srbija to mogla činiti u istoj mjeri prema BiH. To je zadatak EU-a, da prethodno sa zemljama razgovara o takvim vrstama blokada i da se postigne dogovor. Ne može biti da jedna zemlja, primjerice, zbog historijskih razloga blokira drugu zemlju, a da sve druge zemlje EU-a budu za neku odluku. To se sporazumno mora riješiti. Crnu Goru nagrađuju za članstvo u NATO-u, a kakva je unutrašnja politika u toj zemlji znate i sami. Mislim da je vrijeme da EU u ovom slučaju bude jasna. Davati poklone i članstvo u NATO-u nagrađivati olakšicama kada je u pitanju članstvo u Uniji, to nije put kojim se treba ići.“

Dodaje da su se razlike između zemalja zadnjih deset godina produbile.

“Jednostavno je ta razlika između recimo Kosova, koje i dalje nije priznato kao suverena država od strane pet članica EU-a, i Crne Gore, koja se formalno kreće puno brže ka cilju, ogromna. Interni strukturalni problemi bosanskohercegovačke državnosti imaju jedan poseban negativan kvalitet u poređenju sa recimo Albanijom ili Srbijom”.

Upravo u tim velikim razlikama, kaže Džihić, leži i centralni problem procesa “za regiju i njenu stabilnost i prosperitet bi bilo najbolje da sve zemlje uđu u istom momentu a to je realno-politički posmatrano nemoguće”.

“Svaki prijem pojedinačnih zemalja u EU ili u vidu nekog bloka (recimo Srbija i Crna Gora) ostavio bih mnoštvo ogromnih pitanja i ne bi automatski olakšao primanje susjednih zemalja”.

Kao i Duemmmel, Džihić smatra da je dovoljno “da vratimo film unazad i sjetimo se blokada Hrvatske od strane Slovenije te kočenja otvaranja novih poglavlja za Srbiju od strane susjedne Hrvatske”.

“Imajući takve dinamike u vidu jasno je da bi pristupanje Srbije EU-u bez jasnog rješenja odnosa između Srbije i Kosova učinilo članstvo Kosova u EU nemogućim. Članstvo Srbije u EU bez Bosne i Hercegovine, prije svega imajući u vidu političke tenzije između Republika Srpske i Federacije BiH, bi u nekom negativnom razvoju događaja, također moglo biti veoma opasno. Svega ovoga je Evropska komisija svjesna i zbog toga je do sada oklijevala da spominje konkretne datume te se krila iza formule “svaka zemlja po svojoj zasluzi” Imajući u vidu najave novog angažmana u 2018. godini, i znajući da februarska strategija po prvi put spominje datume, ulazimo u novu fazu diskusije o momentu pristupanja EU pojedinih zemalja Balkana”.

Džihić kaže da trenutno ima puno optimizma ali još ne vidi konkretne mjere kako optimizam sa papira pretvoriti u djela i kako ostvariti pozitivnu dinamiku 2018. godine. 

“Recimo ubistvo Olivera Ivanovića ove sedmice ukazuje na to koliko je situacija fragilna. Mnogo će 2018. godine zavisiti i od toga da li će se uspjeti deblokirati situacija oko imena između Makedonije i Grčke, i da li će Makedonija zaista moći da postane svijetli primjer demokratskih reformi na Balkanu. Važno je da se sa februarskom strategijom, izvještajima u proširenju u aprilu i majski samitom u Sofiji vraća dinamika u priču o proširenju. Ako tu dinamiku poprate i zemlje u regiji sa odlučnijim reformama, i ako poslije formiranja Njemačke vlade francusko-njemački motor pokrene EU u pravcu reformi i produbljivanja, perspektive za proširenje definitivno postaju bolje”.

Status pridružene članice

U svakom slučaju, mišljenja je on, “još uvijek smo podosta godina udaljeni od ciljnog datuma 2025. godine, ali je definitivno neophodno već sad raditi na mogućim opcijama i scenarijima”.

“Izvjesno je da sve zemlje Zapadnog Balkana neće ući u EU zajedno, tako da će biti potrebno u cijeli proces ugraditi čitav niz sigurnosnih mjera satkanih iz bilateralnih sporazuma i dogovora odnosno specijalnih aranžmana za one zemlje koje ostane izvan Unije (kao recimo status pridružene članice). Pored toga mora se naći stabilno rješenje za pitanje Kosova, bez kojeg – u to sam ubijeđen – neće biti moguće primiti niti jednu zemlju Balkanu u EU. Unija je odlučna da ne importira novi Kipar u Uniju, tako da pitanje Kosova i Srbije jeste centralno za sve druge zemlje”, naglašava Džihić.

Politički analitičar iz Zagreba Davor Gjenero ističe da je pristupanje Evropskoj uniji uvijek bio „individualni proces“, iako su formalno samo dvije države do sada pojedinačno pristupile Uniji – Grčka i Hrvatska.

“Međutim, uvijek su države napredovale sukladno vlastitim postignućima i uvijek se individualno mjerilo njihov napredak. Neke države olakšale su samima sebi pristupni proces formiranjem savezništava, kakva su bila ona Višegradske skupine (Češka, Slovačka, Mađarska i Poljska) ili Baltičkih republika, odnosno u drugoj fazi dviju država koje su izgubile pristupni tempo srednjoeuropskih novih demokracija (Bugarska i Rumunjska), pa su umjesto 2004. u velikom prasku priključenja Europskoj uniji pristupile 2007.”, kaže.

Smatra da bi formiranje takvih savezništva na prostoru Zapadnog Balkana u Briselu bilo vjerojatno dobro primljeno, “ali kao što takvo savezništvo niti Višegradskoj skupini, niti baltičkim republikama, niti Bugarskoj i Rumunjskoj nitko iz Bruxellesa nije sugerirao, neće to činiti niti kad su u pitanju zemlje Zapadnog Balkana”.

“Iako prošla godina jest bila godina napretka u Europskoj integraciji za balkansku regiju, taj je napredak zapravo vrlo skroman. Makedonija je započela proces koji će vjerojatno voditi prema deblokadi njenih pristupnih pregovora, a kako se sada čini nova politička elita u Makedoniji ozbiljno je posvećena europeizaciji i pristupanju euro-atlantskim strukturama. Ako ustraju u današnjoj posvećenosti, Makedonija bi mogla relativno brzo napredovati u pristupnom dijalogu i vrlo brzo sustići i prestići neke države koje se smatraju „liderima u procesu“. Jedini stvarni lider trenutno je Crna Gora, koja je otvorila 30 od 33 pristupna poglavlja, a osim dvaju o kojima se ne pregovara (kultura, te znanost i istraživanje) zatvorila je i poglavlje o vanjskim odnosima i svoju vanjsku politiku posve harmonizirala s vanjskom politikom EU”, kaže.

Kosovo – poseban problem

Rezultati Srbije, smatra, u pristupnom procesu izrazito su skromni, sa samo dvanaest otvorenih poglavlja i privremeno zatvorena samo ona dva o kojima se zapravo ne pregovara, i to četiri godine nakon formalnog otvaranja pregovora (januar 2014).

“Ne nazire se da bi u narednom razdoblju Srbija mogla ubrzati pristupne pregovore, a u poglavljima koje je formalno otvorila, poput onoga o pravosuđu i temeljnim pravima, nije ostvarila relevantan napredak i sada se čini da postavljeni ciljevi u akcijskome planu za pregovore u tom poglavlju neće biti ostvareni”.

Kosovo je po Gjeneru poseban problem. Kaže da je motivacija tamošnjeg stanovništva za članstvo u EU i NATO viša nego li u jednoj državi u okolini, ali  da je njihova sudbina najneizvjesnija.

“I to zbog avanturističke politike Beograda koji opstruira integraciju Kosova u međunarodne institucije. Opasna posljedica takve politike mogla bi biti odluka Kosova da svoj put prema međunarodnim institucijama učini „prijekim“, i da ga pređe uz pomoć „integracije“ s Albanijom, a tada bi došla u pitanje cijela arhitektura Balkana s politikom poštivanja državnih granica kao zadanih. Beograd bi morao odustati od ove avanturističke politike koja je dugoročno opasnija za Srbiju nego li za druge balkanske države, a tada bi i drugi problem, činjenica da nekoliko europskih država još uvijek ne priznaje suverenitet Kosova postao manje problematičan”

On smatra, kao i ostali sagovornici, da od međunarodnih dokumenata, nikad ne treba očekivati velike prodore.

“Europska unija još je uvijek „umorna od proširenja“, a trenutno jedino Crna Gora pokazuje da bi u narednom mandatu Europskog parlamenta i Europske komisije mogla zakucati na vrata članstva. Zato ostaje dovoljno vremena da se izgrade mehanizmi suradnje država koje teže članstvu i da se osigura da niti jedna od balkanskih država ne ostane „otok“ na Balkanu”.

Gjenero podsjeća da evropski dokumenti prije dvadesetak godina, poput „Delorovih krugova“, nisu sagledavali šansu za članstvo niti Hrvatske, pa niti Slovenije, a tek je politička volja ta dva politička naroda osigurala njihovim državama da su punopravne članice Unije, Slovenija još od 2004., a Hrvatska od 2013.

“Europska perspektiva Balkana otvorena je još Solunskom deklaracijom, a perspektiva članstva danas ovisi prije svega o dionicima pristupnoga procesa u balkanskim državama. Koliko se god tome nadali, Europska unija neće nikoga „vući kroz prozor“, ako prije svega političke elite ne pokažu reformske kapacitete i spremnost za ozbiljan pristupni angažman”.

Za sada, zaključuje Gjenero, to pokazuje samo državno vodstvo Crne Gore, i počinje pokazivati novo vodstvo Makedonije.

Izvor: Al Jazeera