Nova prilika Hrvatskoj da učini nešto za sebe i susjede

Samo tri dana nakon što su Hrvatskoj iz Vijeća Europe (VE) odaslane nove oštre kritike zbog eskalacije rasističkog govora mržnje protiv Srba, LGBT osoba i Roma, netolerancije i jačanja nacionalizma, osobito u obliku veličanja fašističkog ustaškog režima, Hrvatska je u petak prvi put preuzela predsjedanje tom najstarijom europskom institucijom, u čijem su fokusu prvenstveno ljudska prava.

Kao prioritete šestomjesečnog predsjedanja hrvatski premijer Andrej Plenković naveo je borbu protiv korupcije, decentralizaciju, zaštitu prava nacionalnih manjina i ranjivih skupina – što uključuje i zagovaranje nedavno ratificirane Istanbulske konvencije i zaštitu žena od nasilja – te zaštitu kulturnog naslijeđa.

Prva institucija evropskog pokreta

Među prioritetima su tako i pitanja s kojima Hrvatska još ima problema, i na unutarnjem planu i u odnosima s nekim od susjeda u regiji. Ili ih, pak, s njima dijeli.

Tu je i čitav niz drugih pitanja, no, kako ističu stručnjaci, VE danas ima više simboličku ulogu jer su “obvezujuće” funkcije preuzele institucije Europske unije, što VE nije.

Pitanje imovine građana

Milivojević ističe da, iako političke elite Hrvatske i Srbije neodgovorno idu u krajnosti u odnosima od “ljubavi” i simpatija do sankcija i podsjećanja na Drugi svjetski rat i 1990-e, osim različitih pogleda na prošlost, između dviju zemalja aktualno otvorenih velikih sporova nema, ali ni iskrene volje da se ta činjenica iskoristi u rješavanju problema. Budući da je VE institucija koja se posebno bavi razinom poštivanja ljudskih prava, otvara se prostor mogućnosti rješavanja pitanja prava Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj.

I s jedne i s druge strane nešto je učinjeno u vezi s time, no temeljni je problem, kaže, to što ni Hrvatska ni Srbija ne čine previše da riješe civilizacijsko pitanje imovine građana. To je, navodi, vrsta zamrznutog konflikta i pokazuje manjak dobre volje, uz koju se, smatra, može riješiti većina tih slučajeva. Deklarativne priče o ljudskim pravima ili diskriminacija raznih manjina bitne su, ističe, ali obični građanin s problemom imovine od toga nema koristi.

“Mnogo mu je bitniji njegov mikrosvet, njegov položaj – ako on ima neku imovinu u Hrvatskoj, neku kuću ili ako neko ima imovinu u Srbiji, a iz Hrvatske je, ima neku parcelu, a ne može da dođe do nje, da je obrađuje – to je problem. Dosta je i tih nevladinih institucija koje se deklarativno bave građanskim i ljudskim pravima, a ne dotiče ih onaj stvarni život i bojim se da, ako se na taj način ne bude razgovaralo, od ovoga neće biti vajde.”

Sukladno tome, brojna pitanja u odnosima sa zemljama u regiji, osobito Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, pa i Slovenijom, nije moguće rješavati na toj razini, no struka se slaže da Hrvatska ipak može potaknuti inicijative i dijalog o nekim pitanjima na korist sebe i svojih susjeda.

Analitičar Davor Gjenero objašnjava da je VE prva institucija europskog pokreta, a služila je za standardizaciju političkih sustava u Europi i bila važan element mirovnoga projekta nakon Drugog svjetskog rata, kroz koji je razvijena i europska integracija kakvu danas poznajemo, a parlamentarna skupština VE-a za nove je demokracije, kaže, svojevrsna “čekaonica” pristupanja EU-u.

“Politika proširenja je u krizi, odnosno EU se manje-više, izuzev Balkana, proširio do granica na koje je računao i samim time VE danas nema onakvu veliku ulogu kakvu je imalo još 90-ih godina prošlog stoljeća”, kaže Gjenero.

Zaustavljanje povratnih procesa

Kad su prioriteti u pitanju, ističe da je logično baviti se onime čime se zemlja predsjedateljica zbog sebe mora baviti.

“To su pitanja u kojima je Hrvatska ispunila europske standarde. Nakon toga, kada su standardi jedanput ispunjeni, uvijek imate svojevrsne reverzibilne procese. Kad uzmete vođenje neke organizacije ovog tipa, onda morate zaustavljati te reverzibilne procese doma i jačati sliku svoje zemlje kao perfektne demokracije.”

Time je Hrvatska dobila priliku ponovno se ozbiljnije pozabaviti nekim svojim unutarnjim problemima, među ostalim.

“Drugu šansu koju dobiva dobiva u godini kad se treba početi pripremati za svoje prvo predsjedanje EU-om. Dobiva šansu da se vrati na početak i podsjeti što je ostalo neobavljeno i na taj način se bolje pripremi za predsjedanje EU-om, koje preuzima u siječnju 2020.”

Što se tiče ozbiljnijeg rješavanja problema i odnosa u regiji, Gjenero kaže da za to nema mnogo mogućnosti jer je riječ o multilateralnoj organizaciji, a o mnogočemu je sada potreban bilateralni dijalog.

Kritike kao ‘domaća zadaća’

“Sve zemlje u susjedstvu su članice VE-a i u odnosu na članice predsjedavajući nema neku ‘batinu’, instrument pritiska i poticaja. Druga je stvar s predsjedanjem Europskom unijom, u kojoj Hrvatska jest članica, a ostale susjedne zemlje, osim Slovenije, Mađarske i Italije, nisu.”

A kritike koje je Hrvatska nedavno dobila, kaže, nemaju veze s predsjedanjem – to su stvari kojima se zbog sebe mora baviti.

“To ni na koji način ne utječe na njen položaj predsjedavajuće, ali je kao demokratsku državu obvezuje prema unutra”, zaključuje Gjenero.

Politički analitičar Cvijetin Milivojević, pak, kaže kako iz vizure Beograda mogućnost da Hrvatska predsjedava bilo kojom institucijom EU-a, pa i VE-om, iako ono to formalno nije, u Srbiji izaziva vrstu straha hoće li biti riječ o već viđenom scenariju – pokušaju da se najbližim susjedima, kao što je činila Slovenija Hrvatskoj, oteža pristup EU-u.

Prostor za dijalog i pomoć

“Srbija je u mnogo goroj poziciji nego što je Hrvatska bila u odnosu na Sloveniju jer Hrvatska je već članica EU-a i, kao takva, država koja ima identitet koji na neki način može da koristi ukoliko želi, naravno, u usporavanju, recimo, integracija Srbije, odnosno otvaranju u vezi sa pojedinim poglavljima i u vezi sa zatvaranjem pojedinih poglavlja u pregovorima sa EU-om”, kaže Milivojević.

S druge strane, važnim smatra što Zagreb, kao i Beograd, pažljivo osluškuje što se događa u Bosni i Hercegovini, pogotovo jer tamo slijede izbori, te ne vjeruje da će se Hrvatska postaviti tako da susjedima, pogotovo Srbima i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, otežava situaciju.

“Sasvim sam siguran da će se potruditi čak i da im pomogne u onome što može biti na neki način pozitivno za celu Bosnu i Hercegovinu, tim pre što, kao što smo primetili, faktički su i na putu da budu i formalizovani politički odnosi između političkih elita bosanskohercegovačkih Srba i bosanskohercegovačkih Hrvata.”

Po njegovu mišljenju, Hrvatska na čelu VE-a ima prostora za pokretanje intenzivnijeg dijaloga u cilju rješavanja međusobnih problema.

Razumijevanje problema zemalja regije

Ukazuje na primjer Bugarske, koja kao predsjedavajuća EU-a pokušava nametnuti neke stvari, po njegovim riječima, pomalo i izvan onoga što je njezin stvarni kapacitet, odnosno snaga unutar EU-a, a to je da “gura” inicijativu za dijalog na zapadnom Balkanu.

Naglasak na pravima pojedinca

S aspekta manjina, navodi Kapidžić, Hrvatska ima dvojaku ulogu – uime VE-a se, objašnjava, prvenstveno gleda na individualna prava pojedinaca kao manjine, a ne na manjine kao kolektiv, a ono što Hrvatska trenutačno politički zastupa, posebno spram Bosne i Hercegovine, jesu kolektivna prava, prava hrvatskog naroda. K tome, Hrvati u Bosni i Hercegovini ustavnopravno i nisu manjina nego konstitutivni narod.

“I tu se sada dovodi malo u pitanje da li su Hrvati zapravo manjina u Bosni i Hercegovini ili da li Hrvatska njih smatra manjinom u Bosni i Hercegovini koju treba zaštititi ili to nije slučaj. Kada govorimo o pravima manjina, mislimo, s jedne strane, na prava tradicionalno ili dugovječno diskriminiranih manjina, kao što su Romi na našim područjima, ali isto tako na nenacionalne, neetničke, nereligijske manjine, kao što su ‘gender’ manjine i slično i veoma sumnjam koliko Hrvatska zapravo želi sad staviti fokus na LGBT manjine ili, recimo, na Jevreje.”

Hrvatska, smatra, treba predsjedavanje koristiti kao priliku da sagleda vlastite nedostatke i na koji se način oni mogu poboljšati. Vezano za Bosnu i Hercegovinu, tu nije od značaja samo položaj Hrvata u toj državi nego i položaj nekonstitutivnih naroda, bili to Romi, Jevreji ili nenacionalne manjine.

“Funkcija VE-a se zasniva na individualnim pravima, pravima osoba, ne toliko na pravima naroda. I diskriminacija je u ovom slučaju individualna – u slučaju g. [Derve] Sejdića, g. [Jakoba] Fincija – i to se treba naglašavati, taj individualni pristup, da se ne smije diskriminirati na osnovu bilo kakve pripadnosti, a ne samo sada diskriminacije jednog naroda.”

“Naravno, nije reč o istom kapacitetu jer nije isto biti predsedavajući EU-a i ove institucije. Pretpostavljam da bi Hrvatska takođe imala potrebu da se na neki način i sama pozicionira kao neko ko je, da kažemo, poštovan i kao neko ko ima očiglednu ozbiljnu ulogu, makar u ovom delu Evrope, ako ne u celoj Evropskoj uniji.”

Hrvatska pritom možda ima i svoje interese, koji se ne moraju poklapati s njezinim interesima kao predsjedavajuće VE-a, no kad je riječ o dijalogu, ističe da je Hrvatska bliska ovom podneblju, bila je dio Jugoslavije te je geografski, ali i politički u susjedstvu ovog dijela zapadnog Balkana.

Dovlačenje fokusa na Zapadni Balkan

“Sasvim sigurno bolje razume probleme koji tište ove zemlje koje su ostale van EU-a i pitanje je da li će ikada i ući u tu EU – mislim na ovih šest teritorija, kako se to zove, odnosno pet zemalja i jedna zemlja koju ne priznaju sve zemlje EU-a, a mislim na Kosovo, koje ne priznaje ni Srbija. U svakom slučaju, Hrvatska to sasvim sigurno bolje razume nego, ne znam, Litvanija ili Lihtenštajn”, zaključuje Milivojević.

Bez obzira na to što VE kao institucija nema jake političke moći da može natjerati države da nešto učine, Damir Kapidžić s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu smatra kako već objavljivanje izvješća i kad kaže da ne podržava nešto ili smatra kako nešto nije u skladu s deklaracijama koje su članice potpisale ima jaku simboličku moć i može natjerati države da ponovno razmisle žele li doista implementirati neke politike. Stoga smatra kako ta institucija i dalje ima bitnu ulogu.

“Mislim da je u ovom trenutku prvenstveno od značaja da jedna država iz regiona preuzima predsjedanje tom institucijom jer samim time se ponovno dovlači jedan fokus na ono za što se kaže ‘Zapadni Balkan’.”

Simbolički značajna funkcija predsjedanja VE-om, ističe, nema moć da pokrene važnije, sveobuhvatnije procese.

Regionalni dijalog za euroatlantske integracije

“Ona može svakako da stavlja akcenat i to je ono što se kroz ova četiri prioriteta [Hrvatske] pokušava na neki način istaći, da se stavi akcenat na politike koje su u našem području problematične, ali bitne za daljnji napredak. Ja tu vidim borbu protiv korupcije i ono što ide uz to, a to je vladavina prava, da su to isto neki ključni aspekti koji su nama ovdje veoma bitni i koje možda još više treba naglasiti.”

Ipak, može se dati “vjetar u leđa” zemljama u regiji na putu prema euroatlantskim integracijama ako se promiče regionalni dijalog.

“Da ne bude da Hrvatska pokušava da nameće neke stvari, kao što su pitanje Hrvata u Srbiji i Bosni i Hercegovini, kao prioritet nego da se pokušava stvoriti jedan regionalni dijalog, i Hrvatske i Bosne i Crne Gore i ostalih ovih država koje traže svoj put ka EU-u. U tom slučaju svakako dȁ, i eventualno kroz identificiranje određenih problema koji su i u skladu sa normama VE-a, a i u skladu s acquisom Evropske unije”, zaključuje Kapidžić.

Izvor: Al Jazeera