Sliježu se polako utisci nakon novogodišnjih slavlja širom svijeta. Na Balkanu smo svjedočili proslavama u svim glavnim gradovima, a posebno je veselo bilo u Sarajevu, gradu u kom se autor ovih redova rodio i iz kojeg u duši nikad nije otišao, iako već 13 godina živi van zemlje. Nastupile su grupe Crvena jabuka, Zabranjeno pušenje i Bombaj štampa, a posebno je dirljivo bilo kada je Davor Sučić, vođa Zabranjenog pušenja, pozvao da se upale svjetla za Palestinu, te kada je cijela Titova ulica izgledala fantastično.
Do prije nekoliko godina, nije bilo mnogo prilika kada Sarajevo izgleda kao što je izgledalo tog 31. decembra 2023.
Odmah nakon rata, krajem ‘90-ih, turizam je bio nepoznat pojam, a početkom narednog vijeka se to nekako počelo kotrljati, gdje su prvi gosti bili ljudi iz regije i to posebno oni koji su nekako bili vezani za naš grad. U gradu su se rijetko mogli čuti drugi jezici, a stranci koji su se mogli sresti na ulici su uglavnom bili zaposlenici stranih organizacija, koji su godinama živjeli u Sarajevu. Oni su znali vrijednosti Sarajeva jer su živjeli jeftino, a luksuzno, bez ikakvog straha i ugrožene sigurnosti, a uglavnom na nekoliko sati avionom od svojih kuća. Sarajlije koji su s njima radili su se često šalili na taj račun da se strance ne može otjerati, a Nenad Veličković je na tu temu napisao i roman Sahib, gdje je na vrlo slikovit i duhovit način opisao kako je to tih poslijeratnih godina izgledalo. Neki od njih su učili i jezik, te često bavili planinarenjem, biciklizmom i slično, iako to nisu bile tako uobičajene aktivnosti domaćeg stanovništva. Kad god bi me neki Sarajlija ugledao krajem ‘90-ih s biciklom na nekoj planini, obično bi mi se obratili na lošem engleskom. Danas je to sasvim uobičajena pojava.
Uspješnost bez strategije
Ipak, vrlo brzo su počeli dolaziti i prvi pravi turisti, iako država nije imala nikakvu strategiju, a i na tom polju smo bili podijeljeni po kantonima i entitetima. Džaba su nam bili more, planine, jezera i ostale stvari koje privlače goste jer da nije bilo vrijednih privatnika, te nekoliko događaja koji obilježe godinu, poput Sarajevo Film Festivala (SFF), proslave Nove godine i slično, teško da bismo još zadugo postali turističko središte.
Nekoliko godina pred pandemiju se broj turista znatno povećao, a posebno su vidljivi bili gosti iz zemalja Zaljeva. Godina rekorda je dotad bila 2019, kada je, po podacima Gradske uprave, registrovano 665.000 turista samo u Kantonu Sarajevo, i to najviše iz Kine. Realan broj je sigurno mnogo veći od ovoga jer se nažalost mnogi turisti koji borave u privatnim smještajima uopšte ne prijavljuju, pa je tako jedino moguće izbrojati ulaske u Bosnu i Hercegovinu preko granice, pa nešto zaključiti, ali je i tu teško razlučiti turistu od čovjeka u prolazu, dijaspore, ili onoga ko ima dvojno državljanstvo. Poznato je i da recimo mnogi turisti dolaze u svojim aranžmanima, dok se iz Kine uglavnom dolazi preko agencija, pa odatle i najviši broj prijavljenih gostiju.
U godinama pred pandemiju napravljeni su mnogi smještajni objekti, izgrađeni su hoteli, a dobili smo i neke od svjetskih hotelskih lanaca. Nažalost, pandemija je zaustavila turizam u cijelom svijetu, pa dijelom i u Bosni i Hercegovini, ali i dalje dolazilo iz regiona jer je imala najmanje pandemijskih pravila. Iako je to vjerovatno mnoge došlo glave, kafići i restorani su uredno radili, maske se na mnogim mjestima nisu nosile, a imali smo i ogroman broj onih koji su pandemiju potpuno ignorisali, posebno van Sarajeva.
Prošla godina probila sve rekorde
Dolaskom prvih vakcina, stvari su polako ponovo dolazile pod kontrolu, pa je 2022. godine zabilježena velika posjeta, dok je 2023. vjerovatno bila najbolja turistička godina u Sarajevu ikada. Samim pogledom na grad ljeti, mogao se steći utisak da nemate kuda proći glavnom šetnicom, da su svi kafići i restorani puni, a da su ispunjene i okolne planine, dok su tokom praznika i zvanično bilo više gostiju nego prije. Gdje god da dođete, imate cjenovnik na više jezika, a otvoreno je i nekoliko nacionalnih restorana, pa tako postoje dva kineska, indijski, marokanski itd. Nedavno sam razgovarao s vlasnicima jednog od kineskih restorana, a radi se o bosansko-kineskom paru, i podsjetili su me na kineske turiste iz 2019. godine, kada je u naselju Dobrinja uvijek bilo po nekoliko autobusa dnevno koji bi dolazili kod njih. Sada su preselili na Koševo, a popularnost im nije opala, s tim da se ljudi još navikavaju na novu lokaciju.
Iako Sarajevo još nije došlo do toga da od turizma može živjeti cijele godine, pa su mjeseci oktobar, novembar, februar i mart uglavnom mrtvi, može se reći da je turistička ponuda sve veća i veća, a da sezona traje sve duže. Nekad je to bilo samo za vrijeme Sarajevo Film Festivala i tokom novogodišnjih praznika, a danas postoje ljudi koji žive isključivo od turizma. Recimo, vlasnik dva apartmana koje izdaje u prosjeku po 50 eura za noć, ako su apartmani u centru ili blizu centra grada, može računati na prosječnu popunjenost od 60 posto i više. Računica kaže da mu takvo što, kada oduzme troškove, može donijeti i do 1.700 eura zarade mjesečno, a ako ima četiri apartmana, onda je taj broj obično i udvostručen. Ljudi koji imaju nekretnine van centra ne mogu računati na tako dobru popunjenost, mada na to utječe mnogo faktora, poput blizine aerodroma, opremljenosti nekretnine, broja i kvaliteta recenzija, pratećih sadržaja itd, ali ako se radi dobro, može se zaraditi pristojna plata.
Kolektivna odgovornost i sramota kad nešto pođe po zlu
Ipak, ono što je za Sarajevo najsimpatičnije u svemu je ta neka kolektivna odgovornost koju imamo prema gostima i to se nije promijenilo ni u drugom entitetu, pa je slična situacija i na Jahorini koja pripada entitetu Republika Srpska. O gostoprimstvu koje turisti osjete se nadaleko priča, pa onda oni uglavnom i ne vide entitetske razlike. Jedan od primjera koji se desio tokom posljednjih novogodišnjih praznika je i prijevara na koju su putem platfome Booking nasjeli neki turisti. Plašeći se da će ostati bez smještaja, brzo su o tome obavijestili medije, a Gradska uprava se pobrinula da sve goste smjesti o svom trošku. Takvo što, iako sam godinama radio u turizmu, nikada nisam vidio, ni u Amsterdamu, a ni u Londonu, New Yorku, Zagrebu ili nekom drugom gradu, gdje su turističke klopke na svakom koraku. Uglavnom bi se ljudi, kada bi im neko prodao nepostojeći smještaj, morali snalaziti sami ili bi se uz pomoć samog posrednika preko kojeg su rezervisali, borili za bilo kakav krevet, a to je često iziskivalo i dodatne troškove.
Naša kolektivna sramota o kojoj se govorilo u medijima pretvorena je u lijepu priču, a sve je podsjetilo na događaj iz vremena Zimskih olimpijskih igara, kada je vlasnik jednog restorana Kirku Douglasu naplatio 10 puta više od propisanog, a inspekcija mu restoran ekspresno zatvorila, kao i tri druga restorana te večeri. Osim što su restoran zatvorili do narednog mjeseca, inspektori su izrekli i globu zbog dobitka većeg od 30.000 dinara, te naplate u stranoj valuti. Takvo što je danas možda nezamislivo, ali izgleda da kolektivni obraz i dalje postoji. Neprihvatljivo je prevariti gosta, i dobro je dok je tako.
Sarajevu i njegovim vlastima predstoji da osmisle malo bolju turističku strategiju, da kantonalne i gradske vlasti jasno kažu šta su ciljevi i kako poboljšati trenutnu ponudu. Ovako spontano je napravljena dobra podloga, ali ako bi vlasti imale još malo više sluha za turizam, moglo bi se uskoro očekivati da se smještajni kapaciteti pune i tokom mrtvih mjeseci, posebno za konferencijski ili zimski turizam. Potezi poput subvencioniranja aviolinija su dobri, ali nisu dovoljni da bi grad turistima postao interesantan tokom cijele godine.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.