Bila je to davna 1996. godina. Išao sam još u osnovnu školu i tek sam krenuo u osmi razred. Ne sjećam se kako smo došli do ulaznica, ali jedne večeri sam se s društvom našao u prvom redu ljetnog kina s najvećim platnom koje sam dotad vidio u životu. U ljetnom kinu Metalac, odmah iza Prve gimnazije i moje osnovne škole Safvet-beg Bašagić, gledali smo horor triler Od sumraka do zore, scenariste Quentina Tarantina i režisera Roberta Rodrigueza. Platno je bilo preblizu za takav film. Na sebi smo imali majice kratkih rukava stare nekoliko godina i tanke teksas jakne. Mislim da se u životu nisam smrznuo kao tada, i tu noć jedino mogu porediti s jednom fudbalskom utakmicom koju sam na snijegu i minus dvadeset prestajao – u tenama.
Bio je to drugi po redu Sarajevo Film Festival. Prvi sam takođe imao čast gledati i to nakon što su me sestra i zet poveli u zadimljenu prostoriju gdje su se filmovi prikazivali. Malo čega se sjećam, osim da sam bio među nižim i da od velikih glava ništa nisam vidio. Oči su me pekle jer su gotovo svi pušili, a te ‘95. nikome na umu nije bilo da je to nezdravo jer su u cigarama tražili spas od svakodnevnog stresa pod granatama. Grad je bio pod opsadom, a nakon što smo odgledali desetine pozorišnih predstava pod svijećama i koncerata pod strujnim agregatima, došlo je vrijeme i da usred rata organizujemo festival. I tada smo gledali Tarantinov film, danas planetarno poznati Pulp Fiction, a ekipa koja je stvorila SFF vjerovatno tada uopšte nije bila svjesna kakav su veliki podvig započeli.
Propadanje starih kina
Prolazile su godine, a SFF je postajao sve veći i veći. Kako sam živio u centru grada, uvijek sam bio nadomak svih kina i pozorišta u kojima su se prikazivali filmovi. Kako se festival razvijao, tako su stara sarajevska kina propadala, kao što se uostalom dešavalo i u drugim svjetskim gradovima jer su te lokacije postajale neisplative. Tako danas kina Radnik, Apolo, Imperijal i Bosna praktično ne postoje, dok je na mjestu kina Tesla dugo godina radilo art kino Kriterion, koje je u međuvremenu zatvoreno.
SFF je bio prikazivan uglavnom na otvorenom, potom u Narodnom pozorištu, te u novim kinima koja su izgrađena poslije rata. Ponekad su se lokacije i satnice mijenjale, ali suština je ostajala ista jer je najveće otvoreno kino, Metalac, postalo tradicionalno okupljalište svih ljudi koji vole film. Jednako tradicionalno smo se i dalje smrzavali tokom kasnih projekcija, iako je festival prebačen sa septembra u august, ali bi se luda sarajevska klima uvijek pobrinula da tokom dana hodamo na plus 35, dok bismo se naveče ogrnuli u jaknu ili čak i deku, jer je vani deset stepeni.
Otprilike početkom ovog vijeka dobio sam i prvi posao na festivalu. Najprije sam jedne godine bio prevodilac i vodič, da bih nakon toga radio za šankom jednog kafića, a najdraži posao mi je bio vožnja službenih automobila. Jedanput je na SFF dolazio i Coolio, reper poznat po pjesmi Gangsta's Paradise. Glumio je u filmu s pokojnim Dinom Dvornikom, a tog SFF-a je u Sarajevu proveo nekoliko dana. Zapalo me da ga jednom odbacim od hotela do festivalske lokacije. Ušao je u kombi i zapalio veliku kubansku cigaru. Na moju opasku da se ne može pušiti u automobilu, izbečio je oči kao da me nije dobro razumio, a pogled mu je odavao da misli kako ga nisam prepoznao. Na to sam rekao da vrlo dobro znam ko je on, ali da me nije briga i da u automobilu koji ja vozim neće pušiti ni cigarete, a ni bilo šta drugo. Odšutio sam vožnju, vidno iznerviran, i nakon što sam neljubazno otvorio vrata, dobio sam napojnicu od sto eura, uz opasku kako voli Sarajevo jer konačno ljude nije briga ko je on.
Tako je svojevremeno pričao i Lothar Matthaus, bivši trener beogradskog Partizana, rekavši kako samo na Balkanu može sjesti u pub s prijateljima i doživjeti da mu ne priđe nijedan novinar ili obožavatelj, da ga niko ne pita za slikanje i da ga ljudi jednostavno ignorišu.
Crveni tepih u nijansama bosanskog ćilima
Nakon što je prostrt prvi crveni tepih i to se promijenilo. Danas SFF angažuje volontere koji prisustvuju šetnji najvećih zvijezda crvenim tepihom. Isprva mi se ovo činilo suvišnim, ali nakon mnogo godina sam uvidio kako naš crveni tepih nije ni nalik onim u Cannesu, Berlinu ili drugim festivalskim gradovima. Kod nas i dalje zvijezde nisu tolike zvijezde kao drugdje, a crveni tepih je prelijep, napravljen u nijansama tipičnog bosanskog ćilima. Pored njega mediji izvještavaju o festivalu, novinari drže intervjue i nekako se sve tu dešava. Tu je i ured za prodaju ulaznica, nekoliko kina u prečniku od kilometar, te gomila kafića koji vrve tokom SFF-a do kasnih sati. Nekad je to bilo i do rano ujutro, ali je na intervenciju ljudi koji žive u centru to promijenjeno, pa je fajront u dva iza ponoći, ali i to je dovoljno da se osjeti ludilo koje vlada gradom.
Sve ove godine, prije, poslije, a i za vrijeme prikazivanja filmova, grad je pun ljudi. Svake godine bi u Sarajevo došlo više turista nego prethodne, s izuzetkom pandemijskih godina kada su projekcije prikazivane online. Tada je SFF takođe zaradio dobre novce, iako nije bilo događaja uživo, a ove godine je projekcije moguće gledati i uživo, a i kod svoje kuće. Jedina mana je to što sajt na kom se gledaju filmovi baš i nije prilagođen televizorima, pa je mnogo lakše aplikaciju pokrenuti na kompjuteru, ali vjerujem da će i ovaj put biti prodano mnogo ulaznica, što za žive projekcije, što za one koje će se prikazivati online.
Smještajni kapaciteti su uglavnom popunjeni, a skoro je nemoguće proći gradom i ne sresti nikoga poznatog. Kada kažem poznatog, mislim i na poznanike, ali i zaista poznate face iz svijeta filma, muzike, mode i sl. Posebno je interesantno vidjeti različite tipove ljudi – od arapskih turista, preko domaćih zaljubljenika u film, pa sve do zapadnih turista, backpackera, ali i onih bogatijih. Sarajevo tih osam dana živi kao velike svjetske metropole i može se pohvaliti da ničim ne zaostaje za bilo kojim bogatim gradom. Festival je iz godine u godinu kvalitetniji, a postalo je veoma prestižno dobiti neku nagradu u Sarajevu.
Grad u kojem tih dana svako želi biti
Uz ogroman izbor filmova, jedino na SFF-u sam imao priliku pogledati sjajan gruzijski ili još bolji turski film, ali i pored toga što promoviše filmove iz svijeta, festival je posebno poznat po promociji filmova iz Bosne i Hercegovine, ali i regiona.
Dok mi je sve to bilo nadomak ruke, i dok sam živio u glavnoj šetališnoj sarajevskoj ulici, nisam shvatao šta sve imamo, i kolika je prednost izaći iz kuće i u roku od dvije minute gledati neku svjetsku premijeru, ali otkako više nisam tu, otad uzimam odmor isključivo u toku SFF-a, sedmicu prije i sedmicu poslije, pošto mnogo ranije moram rezervisati datume.
Vjerujem da većina Sarajlija i nije svjesna koliko je veliki ovaj festival, i koliko je grad učinio popularnim, ali kao i mnogo toga kod – uglavnom više cijenimo ako je nešto tuđe. Sarajevo Film Festival je naš i vrijedi mnogo više nego što možemo i zamisliti. Zato ga moramo čuvati i promovisati gdje god je moguće jer naš grad u tim danima pretvara u grad u kom svako želi biti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.