Unuke, kćerke i žene ratnih zločinaca

Jennifer Teege je slučajno otkrila prećutanu porodičnu tajnu o djedu Amonu Goethu (EPA)

Piše: Janja Beč Neumann

Kada počnu spaljivati knjige, na kraju će spaljivati ljude.
Heinrich Heine, Almasor, scena prva, 1820

Čitam knjigu Amon, moj deda bi mene streljao, koju je napisala Jennifer Teege, unuka Amona Goetha. Milioni ljudi u svetu znaju ko je Amon Goeth. To je jedan od serijskih ubica iz Holokausta, brutalni upravnik koncentracionog logora “Plaszov” pored Krakowa. Postao je svetski poznat posle filma Stevena Spielberga Schindlerova lista. Jennifer Teege je slučajno otkrila prećutanu porodičnu tajnu o dedi Amonu Goethu. U jednoj biblioteci u Nemačkoj je našla knjigu o njenoj mami i njenom dedi. Deda je bio odgovoran, kao komandant logora “Plaszov”, za smrt desetina hiljada ljudi i posle suđenja u Krakowu 1946. godine je obešen.

U porodici Jennifer nikad nije do svoje 38. godine, kada je našla tu knjigu, čula nijednu reč o tom delu porodične istorije. Njena voljena baka Ruth Irene Goeth, prelepa supruga Amona Goetha, koja je živela s njim u vili komandanta koja se nalazila u okviru logora “Plaszov”, sa jevrejskom poslugom, u vidokrugu ubijanja, izvršila je samoubistvo 1983. godine. Suočena sa porodičnom tajnom, Jennifer odlučuje da ne ćuti i zaboravi to što je otkrila, nego da se suoči sa porodičnom pričom.

‘Moj deda je bio psihopata, sadista. Šta je to u njemu bilo da je uživao da muči i ubija ljude? Ja nisam našla objašnjenje zašto se to desilo.’

Kreće na put u prošlost, žestoko i bolno putovanje za nju. Nailazi na zid ćutanja, pri prvom koraku ćutanje njene majke. Baka više nije živa i tako Jennifer ostaje sama. Odlazi u Poljsku, na sva mesta gde je njen deda činio zločine i ubijao Jevreje, od uništenja geta u Krakowu, logora “Plaszov”, do suđenja 1946. godine. Odlazi u Izrael, da sretne prijatelje sa studija, pošto je i tamo studirala. Kako da ih pogleda u oči? Kako da odgoji svoju decu? Da ćuti? Da im kaže porodičnu tajnu? U Poljskoj, korak po korak, u otkriva porodičnu priču.

“Moj deda je bio psihopata, sadista. Šta je to u njemu bilo da je uživao da muči i ubija ljude? Ja nisam našla objašnjenje zašto se to desilo. Kao dete, on je bio običan, normalan dečak.” Jennifer hoće da sazna i to kako je njena voljena baka mogla da živi u takvom braku i na takvom mestu. Ljubav? Fascinacija ? Moć? Luksuz?  Strah? Nisko socijalno poreklo? Sve zajedno. A posle svega, ćutanje do kraja života. Tri generacije ćutanja. Ćute žena i ćerka serijskog ubice. Unuka progovori.

Četiri zone ćutanja

U svom istraživanju, koje je počeo u Nemačkoj u avgustu 1985. godine, Dan Bar-On (1938-2008) radi sa tada već odraslom decom preživelih u Holokaustu. Posle toga radi sa takođe već odraslom decom onih koji su počinili Holokaust – od dece minornih funkcionera u nacizmu, do dece serijskih ubica. Knjiga nastala iz tog istraživanja, prvog takve vrste u svetu, koliko ja znam, Legacy of Silence (Nasleđe ćutanja, 1989) jedna je od možda deset najvažnijih knjiga na temu ćutanja posle velike kolektivne traume ratova, ratnih zločina, genocida.

Od sto žena ratnih zločinaca sa kojima je razgovarao u svom istraživanju, samo dve su rekle da su znale šta su im muževi radili. To se prenelo i na sledeću generaciju. Stvoren je “dvostruki zid ćutanja”, kada ćute žene – od minornih funkcionera mašinerije smrti, do žena serijskih ubica. Deca saznaju u svom okruženju da se ipak nešto strašno desilo i – pitaju. Nailazeći na zid ćutanja majki, zaćute na kraju i oni i tako nastaje “dvostruki zid ćutanja”. Samo malobrojni, kao Jennifer Teege, te ipak veliki broj iz druge generacije onih iz Nasleđa ćutanja, progovore i tako lome te zone ćutanja.

Zone ćutanja se formiraju uglavnom u četiri glavne grupacije, koje su veoma različite. Ćutanje žrtava, ćutanje počinilaca, ćutanje posmatrača i ćutanje spasitelja.

Zone ćutanja nastaju posle velikih ratnih trauma. Zone ćutanja se formiraju uglavnom u četiri glavne grupacije, koje su veoma različite. Ćutanje žrtava, ćutanje počinilaca, ćutanje posmatrača i ćutanje spasitelja. Zašto ćute žrtve? Ćute iz straha i ćute zbog stida. Stida da su bili toliko dehumanizovani, stida da nisu zaštitili svoje bližnje. Straha da mogu i oni da budu ubijeni. Počinioci? Ćute iz straha da će biti otkriveni i privedeni pravdi, koja znači zatvor ili smrt. Ćute iz straha da će se otvoriti pitanje njihove imovine stečene u ratu. Ćute iz straha da će se otvoriti pitanje njihove profesionalne pozicije koju su stekli u ratu. Ćute is straha od gubitka penzija i finansijskih koristi koje su stekli u ratu. Posmatrači? Oni jesu najbrojniji i oni ćute iz straha i nelagode da se ne otvori pitanje njihovog nečinjenja, zato se i zovu posmatrači / bystanders u ekstremnim uslovima smrti i ubijanja. A spasitelji? Oni koji su često reskirali živote da bi pomogli? Ćute i oni ako se nije promenio kontekst koji je omogućio da se Holokaust ili genocid uopšte dese.

Koncert Svetlane – Cece Ražnatović na Tvrđavi u Petrovaradinu, 28. juni 2014. godine? To nije medijska  vest. Vest je da je u Novom Sadu pokrenuta on-line akcija da se taj koncert zabrani. To je vest. Vest je i to da se to desilo prvi put u celom regionu i da je za nekoliko sati skupljeno nekoliko hiljada potpisa. On-line akcija se ne bavi njenim fizičkim izgledom, stilom, talentom, programom, muzičkim standardima, tamburicom kao delom vojvođanske tradicije, povodom čega se koncert i organizuje… Akcija se bavi ratnom prošlošću njenog muža, koji se u svetu izučava kao primer serijskog ubice.

Iskustvo Republike Trešnjevac

Ko je to izašao iz zona ćutanja u Srbiji? Zašto baš u Vojvodini? Zašto se iko sada javio kada je bio “normalan” koncert bez takve ili slične akcije nedavno, za doček Nove 2014. godine ispred Skupštine Srbije, u organizaciji vlasti Grada Beograda? Vojvodina jeste pogodno tlo za takvu akciju. Vojvodina ima iskustvo od oko 200.000 dezertera u Trećem balkanskom ratu 1991-99. Vojvodina ima iskustvo Republike Trešnjevac u leto 1992. godine, kada je spaljena Vijećnica u Sarajevu. Tada su u selu Trešnjevac u Bačkoj 92 tenka JNA držala selo u opsadi kada su žene sprečile odvođenje njihovih muškaraca na front u Bosni i Hercegovini, u opsadu Sarajeva. Vojvodina  ima iskustvo antifašizma. Vojvodina još ima nadu. Vojvodina ima samilost i osećaj za pravdu. Vojvodina ima ogorčenost. Iz svega toga je krenula ova akcija.

Na naslovnoj  strani španskog izdanja moje knjige Pucanje duše (1997, Beograd / La destruccion del alma, 2013, Madrid) o genocidu nad bošnjačkim narodom u opštinama Prijedor, Ključ, Sanski Most i Kotor-Varoš (prema optužnicama Haškog suda), fotografija je čuvenog ratnog fotografa Gervasio Sancheza, fotografija spaljene Vijećnice u Sarajevu, spaljene na početku troipogodišnje opsade Sarajeva, u noći 25. avgusta 1992. godine, u kojoj je izgorelo vise od milion knjiga, kolekcija starih knjiga i ogroman broj domaćih i stranih stručnih časopisa.

Vojvodina  ima iskustvo antifašizma. Vojvodina još ima nadu. Vojvodina ima samilost i osećaj za pravdu. Vojvodina ima ogorčenost.

Početi sa spaljivanjem knjiga, a završiti sa spaljivanjem ljudi… Završio se Treći balkanski rat, obnovljena je Vijećnica u Sarajevu i biće svečano otvorena 28. juna 2014. godine. Sviraće na otvaranju Bečka filharmonija. Na Petrovaradinskoj tvrđavi će istog dana, na Tamburica festu, ipak, najverovatnije pevati Ceca Ražnatović, žena serijskog i profesionalnog ubice. To jeste neka viša pravda. Nada je da će se broj onih koji ne ćute ipak povećati i da će pobediti strah i stid. Možda nećemo čekati da unuka Željka Ražnatovića napiše knjigu kao Jennifer Teege, kada u nekoj nespaljenoj biblioteci nađe knjigu o svojoj voljenoj baki i svom dedi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera