Svi za poštenje i odgovornost, a djeca lete s balkona

Hrvatska je u posljednje vrijeme bila ‘pozornica’ više krajnje uznemirujućih događaja iz područja crne kronike, koji su odjeknuli i daleko izvan njezinih granica.

Javnost je nedavno zgrozio slučaj četvero djece koje je otac jedno po jedno izvukao iz kuće na otoku Pagu i bacio s balkona, pri čemu se jedna od nesretnih djevojčica borila za život.

Nakon što je potresao Hrvatsku, na naslovnicama stranih medija osvanuo je i slučaj djevojke sa sjevera Hrvatske čije je tijelo 19 godina nakon nestanka pronađeno u škrinji za zamrzavanje u obiteljskoj kući u kojoj je sa svojom obitelji godinama i dalje živjela njezina sestra, potom uhićena zbog sumnje da je ubila vlastitu sestru i sakrila tijelo.

Stvaranje loše klime

Poseban problem su, navodi Nazor, mladi, koji stasaju u društvu u kojem promatrajući odrasle mogu vidjeti da često pojedinci nasiljem dolaze do željenog cilja.

“To je nažalost onda poruka – kad si pristojan i civiliziran, onda možeš čekati danima, mjesecima, godinama da se to tvoje za što se boriš oživotvori. A kad si nasilan, onda dobiješ u roku od nekoliko sati ili nekoliko dana. Osim toga, brojni nasilnici kod nas uopće nisu sankcionirani na pravi način, što opet daje motivaciju onima koji su neodlučni bi li možda nešto pokušali nasiljem ili ne – ako imaju oko sebe informacije da je mala šansa da će biti kažnjeni, pa zašto ne”.

Situacija u Hrvatskoj je takva da ima malo dobrih vijesti, a mnogo loših primjera, uključujući ponašanje dijela političara te opće i ekonomsko stanje. No, tu su, navodi, i pozitivni primjeri na brojnim poljima u kojima ima mnogo uspješnih ljudi, no te priče kao da medijima i javnosti nisu dovoljno atraktivne, za razliku od onih kada, primjerice, muškarac brutalno pretuče djevojku.

“Čini mi se da smo stvorili lošu klimu – naravno ne samo novinari, nego svi zajedno”.

Frustracija u izobilju

Primjer brutalnog nasilja je i maloljetnik iz Trilja u dalmatinskom zaleđu, koji je nedavno na ulici svoju majku izbo nožem. Mediji su prenijeli da je nakon toga snimao ‘selfije’ dok mu je majka ležala na tlu u krvi.

Početak godine obilježili su i krvavi pohodi dvojice muškaraca u Sukošanu i Dubrovniku, koji su ubili nekoliko članova obitelji te potom presudili sebi.

Brutalnost koja u posljednje vrijeme obilježava neke od slučajeva nasilja te činjenica da su u mnogima od njih počinitelji i žrtve članovi obitelji, naišli su na jak odjek i u državnom vrhu.

Stručnjaci upozoravaju da ‘obično’ nasilje, nepovezano s kriminalom, u Hrvatskoj eskalira, pogotovo u području obiteljskog nasilja, a uzroka je, navode, mnogo i pored unutarnjih obiteljskih problema – jedan od njih je i negativna opća klima koja izaziva frustracije.

Psihologinja Mirjana Nazor upozorava kako u hrvatskom društvu frustracija ima u izobilju – jednog osjećaja nemoći i besperspektivnosti, koji ponekad može rezultirati i nasiljem.

Posezanje za nasiljem

“Kad se čovjek nađe u situaciji gdje mu se čini da ništa ne može promijeniti, da ništa ne ovisi o njemu, a osjeća se grozno i materijalno i vjerojatno u nekom psihološkom i duhovnom smislu, onda nažalost nekad poseže i za nasiljem. Međutim, ja bih isto htjela kazati da možda nema baš toliko velikog porasta nasilja kako se nama čini, nego je naprosto u današnje vrijeme nemoguće sakriti to”, kaže Nazor.

Danas smo, navodi, daleko informiraniji i praktički istog trenutka kad se nešto bilo gdje dogodi, to doznajemo.

To nekada, kaže, nije bilo tako, što ne znači da je nasilja bilo manje, ali se mnogo manje o njemu govorilo, odnosno bilo je mnogo teže doći do informacija o tome.

Mediji u tome, smatra, ponekad pretjeruju – previše se prostora daje nasilnicima koji kroz nasilničko ponašanje nalaze afirmaciju, ukoliko za nju nemaju mogućnosti u nekom pozitivnom smjeru.

Društvene devijacije, kaže, mogu se vidjeti od vrha nadole, od onih koji upravljaju, uključujući institucije, a slučaj u Pagu je posljednji primjer.

Problem ravnodušnosti

U slučajevima nasilja u obitelji, kao što je u ekstremnom obliku bilo na Pagu, najviše trpe djeca. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, kaže da je nasilje nad djecom ne iznenađuje.

“Bez obzira na to koliko smo podigli javnu svijest u vezi problematike nasilja nad djecom, čini mi se da je sve veća ravnodušnost, ne samo među građanima, nego i među profesionalcima, koji po principu difuzije odgovornosti često ‘peru ruke’ i ponašaju se kao da netko drugi treba riješiti problem. Građani, kao i stručnjaci, često ne reagiraju jer, kako kažu, ne žele biti krivi što se dijete ‘oduzelo’ roditeljima”.

Obavijest o sumnji, ističe, ne znači da će se dijete izuzeti iz obitelji, nego će se otvoriti prostor za istraživanje postoje li problemi i kako se najbolje mogu riješiti.

“Tek ako roditelji zaista štete djetetu, a nemaju volju ni kapacitet za promjenu, djeca se mogu izuzeti iz obitelji. Tada mislim da trebamo reagirati puno žurnije i hrabrije nego dosad. Ako neadekvatnim roditeljima dajemo puno prilika, ponovno ih procjenjujemo godinu za godinom, oduzimamo mogućnosti za djecu da žive u obitelji u kojoj će biti poštivana njihova prava i neće biti zlostavljana”.

Vrlo često, upozorava, djeca koja se nasilno ponašaju i sama žive u situaciji obiteljskog nasilja. Ono stvara tjeskobu, nepovjerenje i osjećaj krivnje kod djece, a dugoročno to prerasta u bijes i nove oblike nasilja – osobito ako je osoba koja čini nasilje roditelj, koji bi trebao biti simbol ljubavi, sigurnosti i zaštite.

“Na taj način dijete stvara iskrivljenu sliku ljubavi i odnosa, može biti dezorganizirano u kasnijim odnosima s partnerima i jednog dana vlastitom djecom. Na taj način nasilje se prenosi iz generacije u generaciju, umjesto da se začarani krug zaustavi”.

Licemjerje i gubitak kontrole

“Državne institucije zakazuju, to je sigurno. Mogu li neprestane kritike dovesti do promjena, bojim se da ne – potrebni su neki novi ljudi, a hoće li se oni pojaviti i kada će se pojaviti, to opet u krajnjoj liniji ovisi o nama građanima”.

A kod njih se u međuvremenu javljaju frustracije općim ozračjem. Za dio građana, navodi, to je ekonomska situacija – velik postotak ljudi živi na granici siromaštva.

“Jasno da to onda ljude čini i nezadovoljnima i bijesnima i da ponekad to svoje unutarnje nezadovoljstvo ispoljavaju tamo gdje bi to najmanje trebalo, ali naprosto gube kontrolu nad svojim ponašanjem”.

Istovremeno, na deklarativnoj razini je, kaže, sve kako treba – svi se zalažu za međusobno poštivanje, prihvaćanje različitosti, poštenje, odgovornost. Toga su svima, navodi, puna usta.

“Mi smo zapravo licemjerni jer jednu stvar govorimo u prazno, a na našim djelima se vidi nešto sasvim drugo – poštenja vrlo teško možemo naći, ljudi ne znaju što je odgovornost. Evo naša sad ministrica evidentno manifestira da ona nikad nije čula za pojam moralne odgovornosti. Očito ne zna što to znači kad ona kaže: Pa ništa se ne bi popravilo da ja dam ostavku. Pa postoji nešto što se zove moralna odgovornost, ali to je u nas ja mislim prazan pojam”.

Jedno se govori, drugo se radi

Licemjerje, zaključuje, generira i obnavlja izvrnuti sustav vrijednosti, koji onda, između ostaloga, može izroditi i čisto nasilje.

Bivši načelnik kriminalističke policije i sigurnosni stručnjak Željko Cvrtila kaže da se u hrvatskom društvu svakako pokazuju tendencije eskalacije nasilja jer se svako malo dogodi težak nasilnički čin.

“No, to nije onaj klasični ili čak organizirani kriminal za koji bismo mogli reći da je to nešto što obuzima Hrvatsku, nego bi to bilo prije nekakv tinjajući bijes, nekakva nezadovoljstva, odnosno nešto što bi i sociolozi i psiholozi trebali malo dublje ući u sukus problema u društvu – što dovodi do toga, što se to događa u obiteljima, s djecom, s roditeljima da se ovakve stvari događaju”, navodi Cvrtila.

U daljoj se prošlosti ne sjeća da je bilo ovakvih eskalacija – to, kaže, znači da nešto društveno utječe, odnosno da se to ne događa ‘samo od sebe’.

Iako se to može povezati s ekonomskom situacijom, ističe kako hrvatsko društvo nikad nije bilo ‘bogato’ pa sumnja da je sada to ključni faktor.

“Mislim da je ključni faktor sveopći raspad svih mogućih sustava u državi, dakle svih vrijednosti, svih kriterija, što svaki čovjek vidi i spoznaje. Kad jedan čovjek vidi da radi, da se ubija od posla, da ne može prehranjivati obitelj, a s druge strane netko preko noći, bez ikakvog rada i truda dolazi do skupih vila, skupih automobila i slično, to onda u njemu vapi za nekakvom pravdom, možda čak i osvetom, uglavnom nekakvom unutarnjom frustracijom koju ne zna gdje će iskaliti, a onda često iskali na najbližima”.

Stranački i rođački ključevi

S druge strane, smatra, događa se i raspad sustava obiteljskih vrijednosti, a djeca s odrastanjem, kaže, primjećuju i sveopću nepravdu u društvu.

Građani se ne žele miješati

Prema podacima MUP-a, najčešća kaznena djela nasiljem nad bliskim osobama su prijetnje, nasilje u obitelji, tjelesna ozljeda i teška tjelesna ozljeda. Suprotno percepciji javnosti o brutalizaciji nasilja nad ženama i u obitelji, navode, bilježi se pad najtežih kaznenih djela – ubojstava u obitelji i nad bliskim osobama sa 58 u 2010. godini na 22 u 2018., teških tjelesnih ozljeda i tjelesnih ozljeda.

Pad od 42,86 posto u posljednjih šest godina sa 20.627 na 11.270 bilježi se kod prekršaja nasilja u obitelji, a povećanje je evidentirano kod kaznenih djela prijetnje sa 1.728 u 2017. na 1.832 u 2018.  te nasilja u obitelji sa 552 na 623.

U domeni zaštite djece 2018. najviše je evidentirano kaznenih djela povreda djetetovih prava, njih 1.096, povreda dužnosti uzdržavanja 492 te 488 kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta.

Tijekom 2018. policija je zbog prekršaja nasilja u obitelji podnijela optužne prijedloge protiv 10.272 počinitelja, u odnosu na 11.948 u 2017., dok je u području kazneno-pravne zaštite djece i obitelji otkriveno i prijavljeno 5.188 kaznenih djela, u odnosu na 5.134 u 2017.

U MUP-u napominju kako građani nisu skloni davati iskaze o svojim saznanjima te je još uvijek zastupljen stav da se ne žele miješati u privatne odnose drugih pa ističu kako nasilje u obitelji i nad djecom nije privatna stvar obitelji, već problem cijelog društva, a obveza prijavljivanja je moralna i građanska dužnost sviju.

“Vidite da netko tko je pokrao milione ili je napravio čuda kaznenih djela, ništa se ne događa – ti ljudi su vani, slobodno šetaju, oni su na ‘špici’, druže se s nekakvim elitama, oni sami predstavljaju elite. Znači, totalni raspad sustava, po meni, vrijednosti i svega ostaloga”.

K tome je, ističe, očita neučinkovitost i nefunkcionalnost sustava, koji ‘brusi’ svoju snagu samo na ‘običnom’ čovjeku.

Radi se, kaže, o duboko nepravednom društvu jer sustavi ne funkcioniraju, pa ni oni nadzora i kontrole, jer kadroviranje ide po stranačkim, ‘rođačkim’ i sličnim ključevima, a ne po kompetenciji i stručnim kriterijima.

“I onda se čudimo kad ti sustavi zakazuju, kad vidimo nesposobnosti, nesnalaženja, neznanja, nepoduzimanja mjera itd. Ako je netko nekoga postavio na neku poziciju, a ovaj je tamo došao bez svojih znanja i sposobnosti, onda taj tko ga je postavio sutra će od njega nešto zatražiti, a ovaj će to morati odraditi jer zna da je tako došao tamo. S druge strane, ljudi u tim sustavima su jako razočarani, oni su sami frustrirani, pogotovo mladi, vide da koliko god se školovali, koliko god truda ulagali, nema napretka”.

Stoga smatra da u ovom trenutku niti jedan sustav više ne može ništa učiniti – ključ problema i rješenja je, kaže, u politici.

Cvrtila: Niti u komunizmu ovako

“Koja mora te stvari mijenjati jer neki su čak zakoni i propisi relativno dobri, međutim toliko se energije poduzme da se ti zakoni i propisi ne ispoštuju, da se ne ispune, da se izvitopere, da se izokrenu, da se naprosto na drugi način protumače i provode, da je to više energije nego što se uložilo da se, recimo, nekakav takav propis donese. Tako da sam propis, nekakva deklaratorna retorika koja govori ‘da, mi smo za pravnu državu’, to svi političari govore – mi smo za ovo, mi smo za ono. Pa da na nekakvom prvom slučaju koji se vidi u javnosti to pada u vodu”.

Umjesto toga, u sustavima, kaže, cijelo vrijeme uz poziciju postoji i oporba koja ne radi ništa i čeka priliku da dođe na vlast i preuzme funkcije.

Takve se devijacije, ističe, ni u komunizmu nisu događale – bilo ih je, navodi, na razini politike, ali daleko su jače kompetencije i kriteriji postojali za stručne pozicije, dok se za političke znalo koje su.

“Sad se to više ništa ne zna”, zaključuje Cvrtila.

Izvor: Al Jazeera