Oglasi

Sjećanje na italijanske novinare ubijene na zadatku u Mostaru

Dok su snimali prilog s dječakom Zlatkom, Marco, Alessandro i Dario poginuli su od granate ispaljene s položaja HVO-a.
Ota, Luchetta i D'Angelo: U njihovu čast osnovana je fondacija koja je pomogla stotinama djece iz siromašnih i ratom razorenih državaUstupljeno Al Jazeeri

Kako bi svijetu prenijela strahote koje doživljavaju mostarska djeca tokom rata u Bosni i Hercegovini, jedna ekipa italijanske televizijske kuće RAI došla je prije gotovo 24 godine u grad na Neretvi. Dugo su pokušavali doći u taj bh. grad, a to im je na kraju pošlo za rukom 28. januara 1994. godine.

U istočni dio grada uspjeli su doći zajedno s humanitarnim konvojem UN-a kad je bio garantovan prekid vatre. Marco Luchetta, Alessandro Saša Ota i Dario D'Angelo željeli su prenijeti patnje djece Bosne i Hercegovine u okviru napora TV-stanice RAI u podršci prijedlogu nominovanja najmlađih iz Bosne i Hercegovine za Nobelovu nagradu za mir.

Smrt i pored pancira

Kao i mnogo puta širom Bosne i Hercegovine, ni tada primirje nije poštivano i počela je pucnjava dok je ekipa RAI-ja snimala stanovnike istočnog dijela Mostara van skloništa. Brzo su pobjegli u sklonište, ali s obziom na to da unutra nije bilo svjetla da se snima, čim se napolju malo stišalo, izašli su ispred.

Luchetta: Biti predsjednica Fondacije je stvarna privilegijaUstupljeno Al Jazeeri

Za njima je potrčao mali Zlatko kad je nekoliko metara od vrata skloništa pala minobacačka granata. Samo je Zlatko preživio, a trojici novinara s pancirkama, koji su ga okružili da ga snime i zaštite, nije bilo spasa.

Dva mjeseca kasnije tršćanski snimatelj Miran Hrovatin, koji je dotad neprestano snimao ratna zbivanja po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, biva ubijen u Somaliji, u Mogadishuu, zajedno s kolegicom Ilarijom Alpi s RAI-ja.

U čast i znak sjećanja na ubijene osnovana je Fondacija "Luchetta Ota D’Angelo Hrovatin" u Trstu.

"Fondacija je nastala iz boli zbog gubitka Marca, Saše i Darija, i onda Mirana, te iz želje da se ta ogromna tragedija pretvori u nešto korisno i trajno i na takav način da se realizuje to što su oni počeli", govori za Al Jazeeru Daniela Luchetta, supruga ubijenog Marca i predsjednica Fondacije.

Jedan od prvih zadataka te fondacije bila je evakucija dječaka Zlatka iz Mostara.

"Izbaviti i prihvatiti dijete koje se spasilo, zaštićeno njihovim tijelima, bilo je normalno i jako lijepo. To je bio prvi opipljivi dokaz da, ako ujedinimo snage, možemo realizovati nešto veće, što može pomoći i drugoj djeci. Zbog toga meni Fondacija znači jako mnogo. Ispočetka je bila jedan način da se sačuva sjećanje na Marca, a danas je to nešto izvanredno što mi omogućuje da pomažem ljudima, znajući da u tome nisam sama nego mogu računati na fenomenalnu ekipu i strukture", ističe naša sagovornica i dodaje kako smatra da je "biti predsjednica Fondacije stvarna privilegija".

Porodični korijeni

Luchetta ističe da je fondacija nastala kako bi prihvatila i liječila djecu koja ne mogu biti liječena u vlastitim državama jer su one ili siromašne ili zahvaćene ratom.

"U 24 godine aktivnosti primili smo približno 700 djece i 1.000 roditelja, braće, rođaka. Za sve njih Fondacija se pobrinula sa svoja dva prihvatna centra. Danas Fondacija raspolaže i trećim prihvatilištem, za tražioce azila (jedini takav primjer u Italiji), koje je namijenjeno porodicama izbjeglica s bolesnom djecom kojima je potrebna zdravstvena podrška. Imamo i sporazum s Općinom Trst za pomoć siromašnim porodicama s maloljetnom djecom i imamo jedan centar za sakupljanje i redistribuciju polovne odjeće u kojem se opskrbljuje približno 1.000 osoba."

Jedan od prihvatnih centara FondacijeUstupljeno Al Jazeeri

Dolazak u Mostar 1994. nije bio prvi put za njenog supruga Marca, a ni na ovu stranu obale Jadranskog mora.

"Sjećam se tih dana (kad je poginuo) i svih prijašnjih Marcovih putovanja, prije 28. januara 1994. Bila sam zabrinuta, ali išao je i vratio se barem nekih desetak puta i, iako sam primjećivala koliko ga je sve to pogađalo i mijenjalo, osjećala sam koliko je to njemu bilo važno, da sazna više, da shvati", objašnjava naša sagovornica i ističe da je to "bio njegov posao".

"Marco ga je jako volio i vjerovao je u to što je radio. Ne, nisam ga nikad pokušala odvratiti."

Luchetta je, naime, često dolazio u bivšu Jugoslaviju zbog porodičnih korijena.

"Za mene i Marca bivša Jugoslavija bila je zemlja godišnjeg odmora, opuštenih putovanja, kampovanja, zemlja gdje je Marco tražio svoje porodične korijene. S djecom smo išli do Korčule, odakle potječe porodica Luchetta. Meni, Sicilijanki koja se preselila u Trst, ta zemlja bila je veliko iznenađenje. A jasno je da je Marco već tada pokušavao shvatiti koje su to dinamike zavladale scenom."

U Mostaru je bila jednom i kaže da su je ljudi i vlasti srdačno primili i iskazali zahvalnost i solidarnost.

"Mogu reći da su se Zlatkova porodica, roditelji i djedovi, pokazali jako lijepim osobama i mogu biti sretna što sam ih upoznala", govori Daniela Luchetta.

Zlatko je u Švedskoj

O njenom mužu razgovarali smo i sa Giovannijem Marzinijem, velikim Marcovim prijateljem i kolegom. Marzini je u penziji, a svojevremeno je bio urednik dopisništva RAI-ja u Trstu. Ističe da je Marco i prije 1994. išao u Mostar.

Marzini: Marco je i prije 1994. išao u MostarUstupljeno Al Jazeeri

"Prethodno je bio u decembru 1993, ali nije uspio ući u istočni dio Mostara, koji je bio pod opsadom. Mjesec kasnije pokušao je ponovo, jer je TG1 (dnevnik prvog nacionalnog kanala RAI-ja) htio napraviti specijalnu reportažu o djeci koja su zbog rata u Jugoslaviji ostala siročad i u igri je bila njihova kandidatura za Nobelovu nagradu za mir", govori on za Al Jazeeru.

Marzini se prisjeća tog kobnog 28. januara 1994. godine.

"Ekipa se već spremala za povratak u Italiju, jer je i tog puta bilo kakav pokušaj ulaska u istočni dio Mostara bio uzaludan. No, malo prije samog napuštanja zapadnog dijela Mostara mirovne snage prisutne u zoni najavile su im da će oko podne nastupiti prekid vatre i da će se moći ući u istočni dio Mostara, te da će ih blindiranim autom otpratiti u taj dio grada", govori on i nastavlja:

"Dok su oni snimali grupu porodica u skloništu, s obzirom na to da je na snazi bio prekid vatre, odlučiše izaći, da naprave i druge snimke. Tek što su izašli pogodila ih je minobacačka granata ispaljena s okolnih brda, sa strane koju su kontrolisale hrvatske snage. Sva trojica su poginula na mjestu. Vijest iz Mostara došla je do redakcije RAI-ja u Trstu dva sata kasnije."

Kako smo saznali od Fondacije, dječak Zlatko Omanović sada je 29-godišnjak s adresom u Švedskoj, živi s porodicom u predgrađu Göteborga. I dalje je u kontaktu s porodicama poginulih novinara, a u jednom rijetkom intervjuu rekao je da se teško izborio sa svim traumama ratnog Mostara i da je jako zahvalan Fondaciji, koja mu je pomogla.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.