Oglasi

Radikalna hrvatska desnica utjelovljuje ideju jugoslavenstva

Saborski zastupnik i filozof Marko Vučetić kaže da je u vezi Istanbulske konvencije imaginacijom stvoren okvir straha da nestaje poznati svijet umjesto kojeg dolazi svijet razdora.
Marko VučetićVučetić: Imali smo strahove od navodnog odvajanja roda od spola, a izvršeno je odvajanje savjesti od čovjekaUstupljeno Al Jazeeri

Saborski zastupnik Marko Vučetić, koji je u Sabor ušao s liste Mosta nezavisnih lista, nedavno je svojim govorom o Istanbulskoj konvenciji oduševio hrvatsku javnost, čime se nijedan hrvatski političar već dulje vrijeme ne može pohvaliti. I ubrzo nakon toga najavio je odlazak iz politike, od koje ne živi jer ne prima saborsku plaću, nego volontira.

Ovaj profesor filozofije i pročelnik Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru, koji je licencirao iz teologije i sebe smatra ljevičarem kojem su bliski nazori pape Franje, usprotivio se stavu Crkve te većini svojih kolega i najistaknutijih imena iz Mosta, koji javnost doživljava vrlo bliskim Crkvi, glasujući za Istanbulsku konvenciju.

No, javnost je impresionirao svojim govorom o rafifikaciji u kojem je problem odlučno okarakterizirao isključivo kao pitanje zaštite žena od nasilja, ustvrdivši da je sadašnji svijet, svijet nasilja nad ženama, utemeljujući svoje argumente i kritike i metafizički i ontološki.

Iako u tom dijelu možda ne posve razumljiv većini građana, pozitivna reakcija javnosti nije izostala, pogotovo ukoliko se uzme u obzir da su mnogi politički i drugi akteri svoje stavove u velikoj raspravi zastupali nemuštim pseudofilozofijskim, pseudoteološkim i pseudoznanstvenim pojmovnim određenjima, iako su neki i sami priznali ili pokazali da zapravo i ne barataju materijom.

Lice siromaštva i nepravde

Katolička crkva u Hrvatskoj, kao i religijske institucije u nekim drugim zemljama u regiji, na meti su kritika da svoju ulogu vežu više uz nacionalističke i vlastite interesne, nego patriotske i općeljudske okvire djelovanja. Kakva je društvena i politička uloga, utjecaj i odgovornost institucija većinskih konfesija u Hrvatskoj i regiji?

- Sebe sam odredio kao metodičkog ljevičara upravo kako bih istakao svoje temeljno opredjeljenje da ne mogu mirno živjeti u društvu u kojem postoji čak trećina obespravljenih građana, građana koji su izručeni siromaštvu i nepravdi, mi imamo konkretno lice siromaštva i nepravde, to je lice svakog našeg obespravljenog i siromašnog sugrađanina.  To nije samo njihov problem, to je i moj problem, on me proganja jer znam da tako ne treba biti i da može drugačije biti. Društvo socijalne pravde je društvo okupljeno oko ljudske veličine prepoznate u svakom čovjeku. Smatram da se prema konkretnom čovjeku trebaju okrenuti i država i religijske zajednice - naravno, konkretni čovjek treba biti cilj djelovanja, nipošto sredstvo ostvarivanja političkih ili religijskih ciljeva.

  • Koliko je bitno etičkih i moralnih problema doista dotaknuto u cijeloj raspravi oko Istanbulske konvencije, a koliko se radilo o politikanstvu i uskim ideološkim i političkim interesima?

- Govor o Istanbulskoj konvenciji prije njenog izglasavanja i danas, kada se nalazimo u postratifikacijskom vremenu, zasigurno nije isti. Predratifikacijski govor je bio, za one koji su pomno slušali i gledali javne rasprave, gotovo na granici proročkog pa čak i apokaliptičnog zaziva. Imaginacijom je stvoren egzistencijalni okvir straha da nam nestaje poznati, dragi, nama familijarni svijet čvrsto strukturirane ljudskosti i da će na njegovo mjesto doći, gonjen nemani rodne ideologije, svijet razdora, nestanka muškosti i ženskosti, averzije prema religijskom kontinuitetu, negacije tradicije i povijesti.

Danas, iako je mali protok vremena od ratifikacije Istanbulske konvencije, zasigurno možemo utvrditi da su žene i dalje žene, da su muškarci i dalje muškarci, da je RH i dalje RH i da nije skliznula u podzemlje te da je, što je jedino bitno, izdvojeno nasilje kao globalni problem protiv kojega ćemo se boriti na globalnoj i nacionalnoj razini. Filozofijsko-etički i moralni supstrat rasprave, ali i same Konvencije, toliko je jednostavan, da ga ne bi trebalo isticati, a isticati se, na žalost, mora, je sljedeći: osobu uvijek uzimajmo kao cilj, nikada kao sredstvo.

  • Zbog čega u Hrvatskoj čak i konkretne društveno bitne teme, kao što je zaštita žena od nasilja, moraju biti tema političkih i ideoloških rasprava i uzrok tako dubokih podjela?

- Uistinu je neshvatljivo da se svi slažemo kako nasilja ne smije biti, ali se potom odmah žustro raziđemo oko načina ostvarivanja nenasilnih odnosa. Hrvatsko društvo je duboko podijeljeno, Špiro Marasović je ponudio jedno zanimljivo objašnjenje. On, naime, smatra da je to refleks relativno nedavnog života u Jugoslaviji u kojoj su se pripadnici hrvatskog naroda osjećali kao podstanari. Taj refleks podstanarstva zadržan je i formiranjem Republike Hrvatske, samo što se sad dijelimo na Dalmatince i Slavonce, ljevičare i desničare itd.

Osim toga, ne smijemo smetnuti s uma da u mnogim elementima podržavamo koncept nacionalne države 19. stoljeća, a tada se lako upustimo u vode svojevrsne prisilne politizacije i isto tako prisilne nacionalizacije mnogih problema, pa čak i samog nasilja jer nam je, kad se dovoljno ostrastimo oko neke teme, sama država u pitanju upravo na toj emocionalno podignutoj temi. Još kad se jave tzv. suverenisti, zajamčena je dugotrajna rasprava, nabijena "domoljubnim" elementima.

Kad bismo shvatili da u 21. stoljeću država nema isključivu vlast nad građanskim pravima, jer je čovjek, zahvaljujući globalizacijskim procesima, građanin neke države, ali i građanin svijeta, ironija preuzima glavu ulogu u dohvaćanju smisla tih naših burnih i potpuno promašenih, našem dobu nevlastitih rasprava. Kad stvorimo građansko društvo, u punom smislu riječi, društvo koje neće biti zatvorenog tipa, ove inhibitorne boljke ostat će trajno iza nas. Zbog navedenih razloga, nužno nam je, prije svih ostalih reformi, provesti društvenu reformu.

  • Zašto je glavna vijest bila kako je koji zastupnik HDZ-a glasovao, što u tome smislu znači stranačka stega - posebno jer ste Vi glasovali suprotno od većine svojih kolega iz Mosta - te bi li ti zastupnici HDZ-a uskratili podršku da nisu znali da će konvencija proći podrškom oporbe?

- Kako je koji saborski zastupnik glasovao, sasvim je nebitno, jer ne smijemo očekivati da svi glasujemo isto. Problematično mi je pozivanje na slobodu savjesti, kada se radi o zastupnicima, ili o tome da će se zastupnicima dati sloboda savjesti, kada se radi o predsjednicima stranaka. Jedno i drugo je na rubu antropološkog skandala. Zamislite, imali smo strahove od navodnog odvajanja roda od spola, a živimo savršeni mir priznanja i javnog očitovanja da je izvršeno odvajanje savjesti od čovjeka.

Znači li to, naprotiv, da su svi dosadašnji zakoni kojima su omogućeni privatizacijski procesi, ovakav mirovinski i zdravstveni sustav ili, naglo završavam, ovakva razina pravne sigurnosti građana toliko savršeni da je odvojena savjest opravdano uživala u stranačkom miru? Konačno, nije mi jasno zašto neku temu u zakonodavnom tijelu proglašavamo svjetonazorom? Zar zastupnici ne promišljaju najbolja zakonska rješenja za sve građane, a ne samo za određenu grupu građana? Što se mene tiče, glasujem sukladno postignutoj spoznajnoj i argumentacijskoj jasnoći.

  • Čovjek je nužno političko biće bavio se politikom aktivno ili ne, a Vi ste najavili ste da Vam je ovo prvi i zadnji mandat jer ste se nagledali svačega. Što vas je razočaralo, što bi politika i oni koji se bave njome trebale rješavati, a što po tom pitanju imamo u Hrvatskoj i zemljama regije?

- Politika je plemenita i odgovorna aktivnost, shvatili su to mnogi mislitelji, ali možda je to ponajbolje slikovito pokazao Aristotel. Liječnik može upropastiti jednog čovjeka, političari mnoge ljude. Politika je pitanje istine, ona stvara i uređuje istinu javnog života, a ta istina utječe na svakog pojedinca. Politikom bi se trebali baviti oni koji shvaćaju vrijednost politike za javni život, a takvih ima. Politikom se ne bi smjeli baviti oni koji shvaćaju vrijednost sebe u politici, a i takvih ima.

Osobne ambicije na mjestu ideje

Kažete da niste član stranke i razlikujete Most od 'stranačkog Mosta'. U čemu je razlika i kako definirate sebe kao zastupnika s obzirom na to da najistaknutije osobe Mosta nisu glasovale kao Vi te da su ne tako davno bile glavni akteri turbulencija na hrvatskoj političkoj sceni, da bi danas mnogima često bila nejasno za što se zapravo zalažu, kakvu politiku zastupaju?

- Odnos mene i Mosta je takav da sam ne-član stranke i metačlan Kluba zastupnika. Nisam član stranke i stranački dinamizam je izvan mog interesa. Član sam Kluba zastupnika kao nezavisni saborski zastupnik, a budući da sam se odlučio djelovati izvan stranke, i unutar Kluba čuvam vlastitu autonomiju, ne dajem vlastite stavove na glasovanje jer onaj tko pristaje biti nadglasan, nije nezavisni zastupnik. Zato kažem da sam metačlan. Problem dosadašnjih nastalih i nestalih trećih opcija je bio što nisu ostvarile političku zrelost i što su identificirale tzv. vodstvo stranke sa strankom samom, a to je siguran put nestanka jer je oteta ideja koja je dovela do nastanka političke opcije, a na njezino mjesto su došle osobne ambicije tzv. vodstva.

Prvi su nositelji razvojnih politika i progresivnog društva, drugi su nositelji koruptivne svijesti, jer kako drugačije shvatiti one koji iz nesporne činjenice da im je politička dužnost podigla osobni i obiteljski standard, u maniri pravednika, smatraju da su to iskustvo drugačijeg i kvalitetnijeg života priuštili i narodu. Nama trebaju političari građanskog društva, političari koji će promijeniti patološku semantiku domoljublja da građani trebaju ljubiti domovinu, umjesto da domovina ljubi građane i da ta ljubav proizlazi iz učinkovitih institucija i realne socijalne pravde. Dokinimo megalomaniju i mitomaniju, suočimo se s realnošću i izgrađujmo realnost.

  • Političari na ovim prostorima često građane doživljavaju politički podkapacitiranim i naj taj ih način tretiraju. Je li tome doista tako, budući da s jedne strane neće 'progutati' baš sve što im se servira, a s druge uporno toleriraju i biraju pojedince i opcije za koje i sami kažu da su ih odavno razočarale?

- Građani nisu podkapacitirani, oni su jednim dijelom sebi prepušteni i od politike udaljeni, jer se ne mogu identificirati s našim političkim praksama. Mnogi građani daju povjerenje tzv. trećim opcijama, ali one nerijetko zaborave da su izabrane da nešto promijene, a ne da se prilagode sustavu. Smisao trećih opcija je da definiraju nekoliko jakih ciljeva i da ih ostvare. Upravo u trećim opcijama i dalje vidim onu potrebnu snagu koja će dovesti do drugačijeg društva i drugačijih javnih politika.

  • Politiku ste definirali kao područje nemoći, što je suprotno od onoga što bi ona trebala biti kako bi izvršavala funkciju skrbi za opće dobro i dobro svih. Kako joj vratiti njezinu ulogu, kako sa strane političkih 'elita', tako i sa strane građana?

- Politika je, kad se svede na bitno, distribucija moći i materijalnih dobara. Ona politika koja širi prostor ljudskih prava, koja ima uravnotežen odnos između političkog autoriteta s prolaznim mandatom i autonomije slobode građana te omogućava pravednu distribuciju materijalnih dobara iznimno je moćna. Politika koja uspostavlja dominaciju jednog ljudskog prava nad drugim pravom te koja osiromašuje građane, narušila je političku moć i svela je na nemoć. Trebaju nam političari koji poštuju autonomiju slobode građana i sposobni su stvoriti kontekst socijalne pravde, solidarnosti i pravne sigurnosti.

  • Kako ocjenjujete hrvatsku politiku u smislu odgovornosti i djelovanja na unutarnjem i vanjskom planu s obzirom na ideološku rastrganost u društvu, gospodarsko-socijalno stanje te tenzije sa susjedima i vanjskopolitičku inferiornost u smislu oblikovanja i provođenja samostalnih politika?

- Hrvatska treba napustiti političku paradigmu koja ju je dovela u poziciju iseljavanja i krizu opstanka društva. Smatram da radikalne desne opcije nisu svjesne parodijske situacije u kojoj se nalaze. One, naime, utjelovljuju posljednju fazu ideje jugoslavenstva jer im, u njihovom misaonom sklopu, nacionalno opstaje samo u relaciji prema neprijatelju te nacije s kojim su nekad bili u istoj državnoj zajednici, a zar to nije život u jugoslavenskoj zajednici i nakon Jugoslavije? Nadam se da ćemo prihvaćanjem nove političke paradigme prepoznati pozitivni značaj globalizacijskog procesa koji nam pruža istinsku razvojnu šansu, kao i da ćemo prepoznati značaj i privilegij slobode male države i malog naroda. Tada nećemo pronositi niti kompleks inferiornosti niti kompleks superiornosti, nego ćemo demonstrirati vlastitu autentičnost i otvorenost.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.