Prodaja imovine kao ograničavanje vlasti
Piše: Vuk Perišić
Vlada Hrvatske najavila je davanje autocesta u koncesiju, kao i prodaju Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke. Vijest je uznemirila dio hrvatske javnosti, gdje se pojavila i tvrdnja kako su građani, zapravo, vlasnici državne imovine.
Tvrdnja je mnogima sigurno dopadljiva, ali, osim što je naivna, plod je neshvaćanja pojma vlasništva i pojma države.
Država je javna ustanova koja građanima pruža izvjesne usluge (zakonitost, pravna sigurnost, zaštita ljudskih prava itd), kao što i gradsko saobraćajno poduzeće građanima pruža usluge prijevoza, ali to ne znači da su trolejbusi i tramvaji vlasništvo građana.
Oni su vlasništvo gradskog prijevoznika, kao što i državna imovina pripada samo jednom pravnom subjektu: državi. Jasno, građanima je u interesu da i država i gradski prijevoznik svoje usluge obavljaju na najbolji način i da pritom optimalno upravljaju svojom imovinom, ali to se postiže demokratskom procedurom, ne i zadružnim mentalitetom koji vidi nešto “svoje” tamo gdje ga nema i ne može biti.
Suprotstavljeni interesi
Vlasništvo je pravna kategorija koju treba promatrati isključivo pravnom logikom i to logikom imovinskog prava. Pokušajmo tu logiku do krajnje konzekvence primijeniti na tezu o državnoj imovini kao “našoj”, da ne kažem “narodnoj”.
Kada bi građani doista bili vlasnici državne imovine, svaki bi građanin bio suvlasnik svake pokretne ili nepokretne stvari u vlasništvu države. (Očito se i sâm jezik opire tom proturječju.)
Kako u Hrvatskoj ima 4.284.889 stanovnika prema procjeni iz 2012, ispada da je svaki građanin Hrvatske suvlasnik u 1/4284889 suvlasničkog dijela svakog tenka, borbenog aviona i ratnog broda Hrvatske vojske, svih vladinih zgrada, škola, sudbenih palača, pa i poduzeća u državnom vlasništvu.
Da bi referendum bio legitiman, građani bi trebali odgovoriti na pitanje jesu li spremni podnositi povećanje poreza i rizik produbljivanja ekonomske krize i osiromašenja, samo zato da bi uživali u iluziji kako su vlasnici nečega što je oduvijek bilo tuđe, tuđe je i ostat će tuđe, jer drugačije ne može ni biti.
Budući da je vlasništvo pravo vlasnika da sa vlastitom stvari čini što ga je volja (osim da šteti drugima), a i suvlasnički dijelovi smatraju se zasebnim stvarima, svaki građanin Hrvatske bi, prema tvrdnjama koje su u optjecaju u hrvatskoj javnosti, mogao s tim suvlasničkim udjelom, a, zapravo, državnom imovinom, činiti što ga je volja, dakle posjedovati je ili prodati.
Da pokuša takvo što bio bi uhapšen ili proglašen neuračunljivim, ali kada netko tvrdi da je državna imovina “naša”, postaje relevantan politički faktor.
Država i građani nisu samo zasebni, potpuno različiti pravni subjekti, nego vrlo često imaju i suprotstavljene interese. Država, uostalom, ne može nepristrano i demokratski funkcionirati ako nije otuđena od građana, njihovih emocija i zabluda, ako nije siva kao zatvor ili škola ili dosadna kao upravni ili sudski spis.
Kada se ne doživljava kao nužno zlo potrebno samo u nevolji – za što su državne službe poput policije, vatrogasaca ili hitne pomoći najslikovitiji primjer – država postaje historijska nepogoda.
Također, državi je imanentno da teži širenju svojih moći i ovlasti, a građani – tako bi barem trebalo biti – teže osobnoj slobodi i autonomiji.
To ne znači da građani nisu zainteresirani kako država upravlja svojom imovinom, ali ne zato što je ta imovina “njihova”, nego zato što od države trebaju zahtijevati racionalno ponašanje, dakle ne kao “vlasnici”, jer to nisu, nego kao suvereni demokratski subjekti koje je na to ovlastilo ustavno, a ne imovinsko pravo. Ako se ta razlika nema u vidu, nastaje pojmovna i politička konfuzija.
Pogodnost za građane
U toj konfuziji zaboravlja se da je prodaja dijela državne imovine (možda i sve imovine koja izravno ne služi obavljaju državnih poslova) upravo u interesu građana.
Naime, kao i svaki dužnik koji se suočio sa prostom računicom da su mu prihodi nedovoljni za podmirivanje dugova, pa i elementarno funkcioniranje, hrvatska država nema drugog izbora.
Ili će za podmirenje budžetskog deficita i zaduženosti prodajom imovine umanjiti taj deficit i zaduženost ili će zarad puke iracionalnosti (opet) povećati porez na teret privrede i građana, među kojima su i oni koji se toj prodaji protive.
Također, državna poduzeća koja budu komercijalizirana bit će u prilici da bolje posluju, izvan domašaja lošeg državnog gospodarenja, klijentelizma i korupcije.
Umanjenje državne imovine pogoduje građanima i zato jer umanjuje moć političke elite koja kontrolu imovine i financijskih tokova koristi kao polugu vlasti.
Prodaja, dakle, pogoduje demokraciji, jer ograničava vlast – demokracija nije ništa drugo nego neprestano ograničavanje vlasti – a državu primorava da se bavi svojim poslovima (sudstvo, uprava, sigurnost…), a ne bankarstvom ili osiguranjem.
Što se, pak, autocesta tiče, građanima bi trebalo biti svejedno tko je njihov vlasnik, ako cesta služi svrsi po prihvatljivoj cijeni. Na koncu, dogmu da je država ponajbolji jamac optimalne upotrebe i zaštite javnih i civilizacijskih dobara (što autoceste nesumnjivo jesu) bilo bi poželjno podvrći demokratskoj raspravi i demistifikaciji.
Očajničkom, ali financijski racionalnom pokušaju hrvatske Vlade da prodajom ili iznajmljivanjem imovine namakne novac za umanjenje državnog duga, čime bi (nadajmo se) popustio i nepodnošljivi fiskalni pritisak, prijeti se i referendumom.
Međutim, da bi taj referendum bio legitiman građani bi trebali odgovoriti na pitanje jesu li spremni podnositi povećanje poreza i rizik produbljivanja ekonomske krize i osiromašenja, samo zato da bi uživali u iluziji kako su vlasnici nečega što je oduvijek bilo tuđe, tuđe je i ostat će tuđe, jer drugačije ne može ni biti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera