Oglasi

Prešućena priča o sramnom ratu

Univerzalna je metafora libansko-kanadskog autora Wajdija Mouawada o potrebi da se djeca riješe gnjeva roditelja i da u suočavanju sa istinom uspostave mir.
Mouawad opisuje tragediju koju svako od nas razumije svakim udisajemEPA

Nedavno je u Sarajevu, kao dio programa Modul Memorije, promovirana nova knjiga u izdanju Biblioteke MESS. Radi se o, zaista, po mnogo čemu fascinantnoj drami libanonsko-kanadskog autora Wajdija Mouawada pod naslovom Žena koja pjeva/Zgarišta (Incendies), a u prijevodu Kike Ćurović.

Edicija suvremenih dramskih tekstova koji do sada nisu prevođeni na maternje jezike južnoslavenskih naroda na ovaj način obogaćena je djelom autora koji konstruira slike antičkog potencijala, pripovjedajući kolektivna pamćenja nasilja, ratove i opisujući generacije koje nose ožiljke upisane duboko u svojoj podsvijesti.

Nimalo ne čudi da su autoru književni uzori Kafka i grčke tragedije, za koje kaže, ne samo da ga inspiriraju, već da bi bez njih bio izgubljen, da su mu oksigen koji mu omogućava da diše i živi kao umjetnik.

Wajdi Mouawad, reditelj, književnik, glumac, jedna je od najznačajnijih ličnosti kanadske pozorišne scene te općenito jedan od najznačajnijih svjetskih pozorišnih autora francuskog jezičkog područja.

Mistični testament

Rođen je 1964. godine u Bejrutu, koji kao osmogodišnjak napušta početkom građanskog rata, kada njegovi roditelji odlučuju prvo otići u Francusku, a potom u Kanadu (Quebec). U Montrealu završava pozorišne studije.

Po vlastitom iskazu, na shvatanje onoga što bi trebao biti teatar, najveći utjecaj imala je predstava Dragons Trilogy reditelja Roberta Lapagea, koju je gledao još kao student osamdesetih godina.

U svojim brojnim djelima nerijetko je dokumentirao iskustva prve generacije libanonskih imigranata u Kanadi. Jedno od njih je i djelo Zgarišta za koje je dobio brojne nagrade, a Denis Villeneuve je po ovom djelu snimio istoimeni, za Oskara nominirani film.

Žena koja pjeva/Zgarišta dio su ciklusa od četiri drame (Tidelines, Forests i Sky). Sa njima se po prvi put našim čitateljima predstavlja Wajdi Mouawad, važno ime suvremene dramaturgije i teatarski stvaralac čija djela obilježavaju pozorišnu epohu početka 21. stoljeća.

Drama započinje čitanjem neobičnog, pa i mističnog testamenta Nawal Marwan, glavne junakinje. Ovim zbunjujućim testamentom, kako za njeno dvoje djece (blizance Jeanne i Simon), tako i za čitatelje, započinje zaista nevjerovatno putovanje čiji je cilj “slomiti šutnju” koja čitatelje kao i njenu djecu podjednako pritišće sa svakom novom stranicom knjige.

Naše zajedničko putovanje u prošlost promijenit će njihovu budućnost, a čitatelje ostaviti nijemim.

Iako se to u knjizi nigdje direktno ne spominje, “Žena koja pjeva/Zgarišta“ u biti govori o zatvoru (El Khiam) na jugu Libanona u kome su hiljade Libanonaca bili mučeni od ruke svojih zemljaka angažiranih na strani izraleske vojske.

Jezik osjećaja

Za glavni lik Nawal autor je inspiraciju našao u stvarnom liku Souhe Bechara. Bechara je bila libanonska komunistkinja kršćanskog porijekla koja se nakon pokušaja atentata na vođu Armije Južnog Libanona (kršćanske milicije koja je surađivala sa Izraelcima) našla upravo u zatvoru El Khiam.

Autor, iako i sam porijeklom Libanonac, za historijske događaje sa juga svoje zemlje saznao je potpuno slučajno.

Naime, starije generacije Libanonaca koje su napuštale svoju zemlju pred građanskim ratom, u stidu od onog što se događalo, prešućivale su svojoj djeci priču o sramnom ratu u kome su očevi ubijali sinove, sinovi braću; o ratu gdje su sinovi silovali svoje majke…!!!

Iako je pristupio ozbiljnom istraživanju, Wajdi Mouawad ostao je pri tome da u drami ne spominje stvarne pojmove već se odlučuje govoriti jezikom osjećaja.

Objašnjavajući takav izbor, on kaže: “Moje polazište bilo je okupacija juga Libanona od strane izraelske vojske. Tačnije, zatvor na jugu Libanona u kojem je hiljade Libanonaca bilo mučeno od Libanonaca koji su radili za izraelsku vojsku. Većina osoba koje su prošle kroz zatvor bile su žene, jer se tehnika mučenja sastojala u tome da ih se prisili da odaju svoje muževe, očeve, sinove, ili braću. No, bila je to tek početna tačka, okidač za temu i njen razvoj, nikako njen krajnji cilj. Historijske činjenice su me uvukle u kompleksnu emotivnu, intelektualnu i etičku oluju. Morao sam o njoj progovoriti jer mi je savjest to nalagala, savjest i solidarnost sa žrtvama. Međutim, kako o tome nisam mogao govoriti direktno, imao sam poriv da progovorim jezikom osjećaja. Dakle, historijska činjenica izraelske okupacije nije mogla biti u prvom planu, ona je ostala duboko ispod površine, poput provalije koja se morala pretvorit u krik. Moj projekt bio je krik. Krik je okidač. Zato se drama događa u zemlji i kraju bez imena.“

Stoga, iako je ova drama nesumnjvo rezultat tragične historije zemlje iz koje autor dolazi, u njoj ne srećemo niti jedan pojam koji nas na to podsjeća, kao što u njoj ne postoji niti jedan toponim u vezi sa prostorom Libanona.

Bez obzira na to i Zgarišta su inspirirana Libanonom, a autor je opisuje kao potragu za vlastitim korijenima.

To što u njoj imena mjesta i grupa koje su učestvovale u Libanonskom ratu nisu imenovani (za razliku od djela radnje koja se dešava u Kanadi) vrlo je svjestan izbor autora koji ovu knjigu čini specifičnom i univerzalnom.

'Sada kada smo zajedno, bolje je'

Odabirom univerzalnosti ispred historijskog konteksta ove potresne priče, autor nije imao namjeru isključivo bježati od političnosti, niti od imenovanja Bliskog istoka kao mjesta gdje se odvija radnja.

Po osobnom objašnjenju jednostavno, "svaki put kada bi te pojmove počeo koristiti, gubio bi poetičnost" koju je želio sačuvati.

Koliko je to važno nemoguće je objasniti dok ne pročitate knjigu u kojoj katarzu doživljavate kroz suze, i sami svjesni da sve velike teme samo možemo shvatiti kroz iskustvo običnog čovjeka kroz bol majke, odnose unutar obitelji; i tragediju koju svako od nas razumije svakim udisajem i svakim otkucajem našeg srca.

Knjiga ima karakteristike opće lektire kao djelo koje bi svako trebao pročitati, a posebno mi koji živimo u izmiješanim sredinama, u stalnoj borbi da pomirimo naše razlike i ostvarimo san da one budu dijelom našeg bogatstva, a ne da ih doživljavamo kao kaznu.

Na našem govornom području veoma je razumljiva Mouawadova metafora o potrebi da se djeca riješe gnjeva roditelja i da se, u suočavanju sa istinom (i samo istinom), mogu vratiti sami sebi i uspostaviti mir koji nam je svima, poput zraka, toliko potreban.

Nakon čitanja ove knjige, dok briše suze, u čovjeku se iznova budi želja i nada da je još, i više nego ikad, potrebno vjerovati da ćemo, i tamo na Bliskom istoku, i ovdje na Balkanu, čak i po cijenu bolne spoznaje, jednog dana shvatiti jedinu moguću istinu - da u miru  možemo živjeti samo kao ljudi upućeni jedni na druge, poštujući se, razvijajući ljubav spram porodice i komšija…

Kao što reče glavna junakinja knjige, Nawal: “Sada kada smo zajedno, bolje je.”

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.