Perica: Evropske bi granice morale biti ogledalo evropskih vrijednosti

Bosna i Hercegovina suočava se sa migrantskom krizom, koja prijeti da dodatno eskalira nakon što je ubijen muškarac u blizini Sarajeva, za što je osumnjičena grupa migranata. To je izazvalo zabrinutost i proteste građana.

Premda zemlja dobiva finansijsku pomoć od Evropske unije za upravljanje migrantskim centrima, kao i pomoć drugih organizacija, neslaganje Stranke demokratske akcije, Hrvatske demokratske zajednice i Saveza nezavisnih socijademokrata u vladi BiH dovelo je do toga da hiljade migranata trenutno spava u šumama, ili napuštenim objektima. To dovodi u opasnost migrante, ali često i građane BiH.

Stanko Perica, ravnatelja Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Evropi [JRS], koja preko svoje organizacije migrante pomaže i u Bosni i Hercegovini, kaže da migrantska situacija nigdje nije tako haotična kao u toj zemlji, ali isto tako nigdje nema toliko odlučnih pojedinaca koji unose smisao u taj kaos.

• Često u svojim istupima spominjete integraciju, umjesto getoizacije. Jedne prilike ste čak rekli da migraciju treba učiniti kotačem ne samo ekonomskog rasta u Evropi, nego rasta društva u cjelini. Na šta ste konkretno mislili? 

– Društvo je jako koliko je u stanju prihvatiti slabe. Jednako tako, osoba je jaka toliko je sposobna svoje snage dati slabijem. Niti društvo niti pojedinac ne mogu jednostavno odlučiti bit snažni i zreli, već te vrline moraju vježbati i uvijek iznova potvrđivati. Za to kroz migrante imamo priliku. Mi na ovim područjima najbolje znamo koliko dekadentno društvo može postati ukoliko značajan broj pojedinaca odbaci mogućnost suživota s drugačijima. Humanost je brana protiv takvog mentaliteta, a migranti su nam danas vježbalište za humanost.   

• U Evropi se boje narušavanja evropskog identiteta usljed priliva ljudi sa drugih kontinenata, različite vjere, kulture i običaja… Kako odgovarate tim ljudima? 

– Ova polemika je još jedan izvrstan doprinos migranata. Konačno smo počeli razmišljati o evropskom identitetu i što ga čini. Jer posljednjih desetljeća smo dopustili da naš mentalitet primarno oblikuju vrijednosti koje izvorno ne spadaju u taj identitet, kao što su ekonomski rast, potrošnja, tehnološki napredak, individualizam. No, ako tražimo što je u začetku evropskog identiteta, to su grčka filozofija kao čežnja za razumijevanjem svijeta umjesto straha od njega, rimsko pravo kao težnja za ukidanjem samovolje i kršćanstvo kao poziv na samozaborav. Ove bazične evropske vrijednosti relativiziraju prividnu apsolutnost onih novijih. Dobro je da razmišljamo o tome. 

• Mnogo se posljednjih sedmica piše u nasilju policije na hrvatskoj granici prema migrantima. Evropska pravobraniteljica pokrenula je istragu u ovom slučaju. Kakve su vaše informacije u vezi kršenja prava migranata na takozvanoj Balkanskoj ruti? 

– Prvi dojam je presudan za upoznavanje, a tako i granice predstavljaju onoga čije su. Evropske bi granice morale biti ogledalo evropskih vrijednosti, a Hrvatska trenutno ima čast biti to ogledalo. Morali bi pokazivati veliko strahopoštovanje spram te činjenice. Jasno je da golem sustav od 6.000 policajaca u stresnim uvjetima rada mora proizvesti pogreške. No, isto bi tako trebalo biti jasno da se mogu poduzeti jednostavni koraci u preveniranju tih pogrešaka. Nevladine organizacije imaju iskustava kako se u tim situacijama može pomoći. JRS je npr. uspješno provodio monitoring postupanja španjolske policije u njihovim afričkim enklavama Ceuti i Melilli, što je dovelo do značajnog poboljšanja uvjeta na granici. Zašto ne preuzmemo dobre prakse drugih država?  

• Evropska unija izdvaja ogroman novac za kontrolu migracija. Ipak, ljudi i dalje pate, mnogo je djece migranata i izbjeglica koja borave izvan kampova. Pristupa li se pogrešno nekim suštinskim stvarima kada govorimo o kontroli migracija? 

– Uzmimo za primjer epidemiološke mjere u vrijeme pandemije. Tu jasno vidimo kako birokratske i tehnokratske mjere same po sebi ne donose dugoročan rezultat. Ukoliko se samo deklarativno donese uredba o policijskom satu ne može se očekivati da će je mnogo ljudi kroz duži rok poštivati jer život nosi svoje probleme koji su ljudima važniji od eventualne kazne za nepoštivanje policijskog sata. Isto tako, migracije su nešto što nadilazi želju EU da one prestanu ili budu kontrolirane. Trebalo bi stoga više razmišljati zašto do njih dolazi, što ih potencira, ali i što možemo kroz njih dobiti. Jer u trenutnoj situaciji svi su akteri ove priče gubitnici. Jedna strana gubi novac i vrijednosti, a druga zdravlje i vrijeme.  

• Mogu li žičane ograde uopće zaustaviti kolone ljudi koji putuju prema Evropi sa Bliskog istoka ili drugih krajeva svijeta? 

– Svi volimo uživati u blagodatima globalnog društva, ali moramo biti svjesni da toga nema bez otvorenosti. Jasno je da bi sve bogate zapadne zemlje, kada bi zatvorile svoje granice, jako brzo doživjele ekonomski krah. Njihova migrantska politika je pak uglavnom prilagođena vremenu od prije nekoliko desetljeća kada je mnogo manje ljudi migriralo. Danas je migranata gotovo osamdeset milijuna, a očekuje ih se i mnogo više u budućnosti. Glavni faktor rasta biti će globalno zagrijavanje i klimatske promjene. Morala bi se zato što prije naći alternativa nefunkcionalnom sustavu azila, jer ćemo inače stvoriti generacije ljudi koji će lutati čitav život, vraćeni u stanje nomada. Zašto umjesto toga ne povezivati na sustavan način potrebe za radnom snagom na Sjeveru i Zapadu s demografskim suficitom na Istoku i Jugu? Zašto hitno ne prijeći na ekološki prihvatljiviju industriju kad vidimo da nam posljedice zagađenja kradu zajednički dom?  

• Kažete da je strašno što većinu ljudi više ne šokiraju čak ni utopljeni migranti u ‘našim rijekama i u Mediteranu’. Je li ta empatija nestala zbog korona virusa, ili je ona bila odsutna i mnogo ranije? 

– Nije teško, iskusili smo to na našim prostorima, drugu etničku skupinu marginalizirati, sotonizirati ili jednostavno ignorirati. No, uvijek se treba vratiti na temeljnu činjenicu da je riječ o ljudima. Ako ovu situaciju gledamo samo kao političku krizu, lako je izgubiti iz vida činjenicu da je riječ o humanitarnoj krizi. Ako je gledamo kao dnevno-političku temu koja nam se već svima popela na glavu, onda nam promiče prilika da i mi kroz empatiju postanemo bolji ljudi. Svako stradavanje migranata je poraz našeg humanizma. Ako se pak naučimo živjeti tako da okrećemo glavu dok ljudi oko nas umiru, onda se pitam koliko smo različiti od onih najmračnijih društava ljudske povijesti. Znamo da je vrlo lako izgubiti čovječnost i baš zato trebamo budno bdjeti nad njome.    

• Pomažete migrante u BiH, kroz organizaciju JRS BiH. Kako procjenjujete migrantsku situaciju u toj zemlji? 

– Vidim BiH kao zemlju ekstrema, i zato mi je vrlo privlačna i poučna. U nijednoj zemlji regije migrantska situacija nije tako kaotična, ali isto tako nigdje nema toliko odlučnih pojedinaca koji unose smisao u taj kaos. Dok sam nedavno putovao prema Bihaću dobio sam jednu u nizu vijesti o opasnoj skupini migranata koji siju strah pred sobom u Hrvatskoj. U JRS-ovoj kući u Bihaću borave dvije časne sestre, misionarke Majke Terezije, koje svakodnevno kuhaju čaj i hranu, i nose ih u šume gdje se migranti skupljaju. Svjedoče kako nikada nisu imale neugodno iskustvo ili se osjećale ugrožene. S druge stane, tu energiju i sućut koja je toliko snažna u pojedincima nigdje nije teže usustaviti i institucionalizirati nego u BiH. Unatoč tome, vjerujem da će BiH samo jačati u izgradnji kulture sućuti i smisla, a svoj obol u tome će uvijek davati i JRS BiH.  

Izvor: Al Jazeera