Oglasi

Nestaju li doista Srbi u Hrvatskoj?

Srbi u Hrvatskoj strahuju od asimilacije, mladi pripadnici manjine sve se više izjašnjavaju kao Hrvati.
Pesimizam u iskazima ispitanika ističe njihovu zabrinutost zbog mogućeg gubitka osjećaja identitetaEPA - Ilustracija

Piše: Tomislav Šoštarić

Srpska manjina u Hrvatskoj, koja se nakon završetka ratnih sukoba smanjila sa blizu 600.000 na nešto više od 200.000 pripadnika, strahuje da bi njihova nacionalna skupina u toj zemlji mogla uskoro posve nestati.

Među Srbima raste bojazan od asimililacije, a tome pridonosi i to što se mladi pripadnici te manjine sve više izjašnjavaju kao Hrvati (etnomimikrija), a u dijelu hrvatskog društva prisutna je socijalna distanca prema Srbima i stigmatizacija Srba.

Pokazuju to i rezultati istraživanja identiteta Srba u Hrvatskoj, koje je proveo Filip Škiljan sa zagrebačkog Instituta na migracije i narodnosti (IMIN).

Istraživanje je provedeno metodom dubinskih intervjua sa 36 osoba srpske nacionalnosti iz raznih dijelova Hrvatske i različitih generacijskih skupina, pa, s obzirom na mali uzorak ispitanika, autor naglašava da se ne radi o potpuno reprezentativnom, nego indikativnom ispitivanju.

'Čuvari imena i grobova'

Znanstvenik je postavljao pitanja koja zahvaćaju cijeli opseg specifičnosti srpskog bića u Hrvatskoj - od pitanja vezanih za pretke i osjećaj srpstva, preko odnosa s Hrvatima u najbližoj sredini prije i poslije rata, pitanja miješanih brakova, pa sve do uloge srpskih političkih stranaka i razlici mentaliteta dvaju naroda.

Povratak na nesigurnu egzistenciju

Srbi u Hrvatskoj na praktičnoj razini dijele probleme s čitavim hrvatskim društvom, posebno mladi, koji žive u depopuliranim dijelovima zemlje i imaju malo šansi za prosperitet, pa sele u veće gradove i inozemstvo.
"Populacijski fond Srba u Hrvatskoj otišao je već 1995. godine u Srbiju i druga inozemstva i ondje su pronašli neki drugačiji život, od kojeg ne namjeravaju odustati vraćajući se u srušene kuće, polunapuštena sela i na nesigurnu egzistenciju", objašnjava Škiljan.

Navedenim problemima pridružuje se i visok mortalitet srpskog stanovništva, koje je u ruralnim područjima uglavnom starije dobi, što je dovelo Srbe u Hrvatskoj, kako kaže Škiljan, u stadij "čuvara imena i grobova".

"Pesimizam u iskazima mojih kazivača ističe njihovu zabrinutost zbog mogućeg gubitka osjećaja identiteta. Ipak, stvarni gubitak toga identiteta počinje u nekoj populaciji tek onda kada se u njezinu znatnom dijelu konstatira indiferentnost prema tom gubitku", zaključuje Škiljan.

Škiljanov kolega, demograf Ivan Lajić, objašnjava kako cilj istraživanja nije bio egzaktno demografsko analiziranje općeg kretanja stanovništva, već se željelo doznati stavove pripadnika srpske manjine o budućnosti Srba u Hrvatskoj.

Udio Srba između popisa stanovništva 2001. i 2011. godine, ističe, u Hrvatskoj se smanjio za blizu 15.000.

"Moje pretpostavke su da je ova promjena nastala zbog biološke erozije promatranog stanovništva, učestalijim izjašnjavanjem potomaka mješovitih brakova, u ovom slučaju jedan roditelj srpske nacionalnosti, kao pripadnikom većinske, odnosno hrvatske populacije, i intenzivnijim mehaničkim odljevom srpske populacije", kaže Lajić.

Biološka erozija i etnomimikrija

Drugi, statistički uzrok, smanjenja broja Srba je već spomenuta etnomimikrija.

"To je slučaj kod svih manjinskih populacija koje su doživjele kolektivnu stigmatizaciju kao neprijateljski element u ratu i stvaranju samostalne Hrvatske. To nije samo slučaj djece srpske nacionalnosti, već i ostalih starih nacionalnih manjina. Takav je paradoksalan slučaj bio i sa Židovima i Nijemcima, koji su se nakon Drugog svjetskog rata uglavnom izjašnjavali kao pripadnici većinskih naroda među kojima su živjeli", objašnjava Lajić.

Zajednička demografska budućnost

Kada se razmišlja o budućnosti i nacionalnoj identifikaciji Srba u Hrvatskoj, treba promatrati evoluciju sličnih nacionalnih manjina u sklopu modernih, ali starih europskih demokracija.
"Doći će do daljnjeg smanjenja broja i udjela Srba. Međutim, doći će se do jedne granice - kako političkog, tako i demografskog - razvoja gdje će nacionalni atribut, bilo kojeg, pa i većinskog naroda, biti gotovo folklorno pitanje", kaže Lajić.
On smatra da se ne smije pristupiti demografskoj budućnosti Srba u Hrvatskoj odvojeno od ukupne demografske slike i budućnosti cjelokupne populacije, jer je sudbina slična.

Mladi Srbi, prvenstveno obrazovani, prihvaćaju stigmatizaciju kao teret moralnog naslijeđa, pa se odlaskom u inozemstvo i povlaćenjem u sferu nacionalne anonimnosti rasterećuju jednog vida nacionalne opterećenosti.

Srbi mlađih dobnih skupina, naročito oni urbani, skloniji su etnomimikriji, kaže Lajić, koliko iz pragmatičnih razloga i nacionalne komocije te manjeg utjecaja tradicionalnih običaja, ali i zbog povoljnije ratne situacije, budući da većina urbanih središta nije bila u neposrednoj ratnoj zoni, gdje nisu bili izloženi sumnji o lojalnosti od većinskog naroda.

Oni se stoga prvenstveno osjećaju kao hrvatski građani, a potom mariginalno kao pripadnici nacionalne skupine.

Nestalo dvije trećine Srba

Lajić zaključuje da će Srbi u Hrvatskoj neminovno razvijati svoj, s jedne strane, građanski identitet, a s druge strane, nacionalni identitet, no kao političko biće sve će više jenjavati njihov nacionalni predznak političkih stranaka.

S rezultatima istraživanja i zaključcima koji iz njih proizlaze, slaže se Saša Milošević, potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća (SNV), i smatra ih indikativnima i zabrinjavajućima.

"Oni govore o raširenoj nelagodi, osjećaju diskriminiranosti i besperpektivnosti. Nažalost, naša istraživanja i spoznaje o položaju Srba u Hrvatskoj daju osnova za takva tmurna raspoloženja. Srbi u Hrvatskoj doista jesu diskriminirani i odbačeni na nizu područja", tvrdi Milošević.

Na pitanje koji su uzroci takvog raspoloženja, Milošević navodi da je u pet ratnih godina iz Hrvatske nestalo čak dvije trećine Srba.

"Od konstitutivnog - no još važnije - sasvim integriranog naroda, postaju manjina. Postaju uz to apsolutni krivci za rat, uvijek sumnjivi, s oduzimanjem brojnih osnovnih prava", kaže Milošević.

Upozoravanja i molbe

Situacija s položajem Srba, kaže Milošević, sve je gora, jer ponovno jača govor mržnje i nasilje, a oduzimaju se osnovna prava, poput pisma i jezika, pri čemu navodi primjer događanja u Vukovaru.
Na potezu su država i društvo te zakoni i njihovo provođenje.
"Srbi teško da mogu više od upozoravanja i molbi. Dok njihova prava ne postanu ono za što se zalažu demokratske snage ovog društva, većina ovog društva, ona će biti tu tek formalna, tek zbog Europe", zaključuje Milošević.

Povratak izbjeglih je slab, nema obnove i iole pristojnijeg života u prostorima gdje su Srbi tradicionalno bili gusto naseljeni, ponegdje nedostaje osnovne infrastrukture koja je postojala prije rata, problemi su i sigurnost te povrat imovine, a etnomimikrija je posebno pitanje, nabraja Milošević.

"Mimikrija je jedan od načina da se preživi u relativnom miru, pridruži se 'puku hrvatskome'. To je sasvim očekivana pojava i nije za osuđivati. Osuditi treba sistem i društvo, državu koja sili ljude na takva odricanja", kaže Milošević te tvrdi da hrvatskom društvu drastično nedostaju integrativni mehanizmi, jer se Srbi u njega uključuju tek mimikrijom, asimilacijom ili represivnim postupcima.

Problemi vezani uz egzistenciju

Politički analitičar Žarko Puhovski, iako smatra da treba uzeti u obzir da se radi o opsežnom dubinskom istraživanju, upozorava da se ipak radi o premalom uzorku za bilo kakav ozbiljno poopćiv zaključak te treba biti oprezan u interpretacijama rezultata.

"Fantazam izumiranja može se ustanoviti kod velikoga broja posebice evropskih nacija. On počiva na klasičnoj nacionalističkoj pretpostavci da je 'naša nacija' svijetu, i Bogu, valjda, najvažnija. Kod hrvatske populacije, koliko vjerujem, toga fantazma nema puno manje, no manjina je svagda osjetljivija na načelno identičan problem, jer u njezinoj perspektivi egzistencija poprima razmjerno uvećane oblike", kaže Puhovski.

Problemi Srpkinja i Srba, smatra Puhovski, mnogo su prije vezani uz svakidašnju egzistenciju, no uz oficijelnu politiku, jer je politički okvir, kaže, važan utoliko ukoliko se društveni kontekst egzistencije Srba pogoršao nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

"Vjerujem da je tomu tako zato što su mnogi od nacionalistički nastrojenih građana zaključili, ili prije osjetili, da se više ne treba uzorno ponašati, jer više nismo pod povećalom, jer 'super ego' zvan EU više ne postoji kao nužno izvanjska instancija, budući da smo unutra. Problemi su, dakle, prije svega, u tomu što su, srećom, ipak pretežito simbolički napadi na srpsku manjinu, ne samo dopušteni u javnosti, nego i razmjerno široko prihvaćani, uz rijetke izuzetke, kao svojevrsna normalnost", kaže Puhovski.

Ipak, po njemu, nema indicija da je socijalni položaj srpske manjine, statistički gledano, lošiji od ostalih segmenata društva, uz izuzetke dijela zapostavljenih sela.

Odgovornost srpske političke elite

Političke elite se, kaže Puhovski, svagda bave time da budu (re)izabrane, a predstavnici srpske manjine odveć su im često u tomu pomagali, ponašajući se strateško-taktički, a ne sindikalno-strategijski, misleći pritom i na sebe.
"Igraju se igara moći, uglavnom kao mlađi partneri, a ne zastupaju tvrdokorno neke od minimalnih zahtjeva za ravnopravnošću, koji su uvjet normaliziranja života. Primjerice, svojevremeno inzistiranje na odvojenome školovanju srpskoga pučanstva Vukovara umnogome je olakšalo današnji posao hrvatskih nacionalističkih aktivistica i aktivista", kaže Puhovski.

No, život pod stalnim pritiskom, kaže Puhovski, ne može biti standard u iole pristojnoj zajednici.

Situacija u posljednjih godinu dana ide nagore, a krivci za to su, u prvome redu, protusrpski aktivizam, političke stranke koje ga podržavaju, organi vlasti koji ne reagiraju ili, kako kaže Puhovski, smušeno reagiraju.

"A zatim i srpsko političko vodstvo u Hrvatskoj, koje se blamiralo vrdalamastim ponašanjem posljednjih godina", smatra Puhovski te ističe slično funkcioniranje, ali i odgovornost kako većinskih, tako i srpskih političkih elita.

Opasne retradicionalizirane konstrukcije

Integracija Srba funkcionira, kaže Puhovski, u nekim dijelovima zemlje u kojima nije bilo neposrednih ratnih operacija u kojima su Srbi bili i subjekti i objekti ratnih zločina, a u drugima se ne radi toliko o asimilaciji koliko o pukome odstranjivanju srpskoga stanovništva kao posljedicom raznih vrsta pritisaka.

Srpska je manjina, napominje Puhovski, započela u 90-ima s naglašeno građanskim programom emancipacije, umnogome uzornom i za etničku većinu, kao i za ostale manjine.

No, kada to nije uspjelo, jer, zbog nacionalističkoga svjetonazora, nije bilo prihvaćeno ni na većinskoj, niti na manjinskoj strani, kaže Puhovski, nosivo se djelovanje okrenulo retradicionaliziranju identitetskih konstrukcija.

"One su, uvjeren sam, dalekosežno pogubne, ali kada se djeluje u taktičkome obzoru, dalekosežni su ciljevi nužno zagubljeni. I to ne samo sa stajališta etničke manjine. Ako se srpski identitet reducira na 'bradate popove' bitno se oslabljuju, ionako slabašne, ateističke i agnostičke skupine među etničkom većinom. Uostalom, politika kojom se traži dvostruko pravo glasa flagrantna je negacija samih osnova građanske egzistencije 'jedan čovjek - jedan glas'", zaključuje Puhovski.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.