Kakva je bila svakodnevnica u Sarajevu pred kraj osmanske vlasti

Younus: U cjelini gledano mnogo je činilaca koji otežavaju istraživanje svakodnevnog života ne samo u Sarajevu nego u cijeloj BiH, posebno u periodu osmanske uprave (Ustupljeno Al Jazeeri)

Knjiga dr. Hane Younis „Svakodnevni život u Sarajevu pred kraj osmanske uprave“ predstavlja rijetko naučno djelo u historijskoj nauci koje se bavi svakodnevnim životom „običnih“ građana.

Knjiga je utemeljena na neobjavljenim izvorima iz devet arhiva, biblioteka i muzeja, četiri štampana lista, 12 objavljenih izvora, 16 putopisa, ljetopisa i memoara, 51 monografiji i 60 stručnih i naučnih članaka.

Osim toga, autorica je tekst obogatila sa 768 fusnota. Svojim umijećem autorica je knjigu približila širim masama u cilju prevaziležnja barijera između šire čitalačke publike i uskih naučnih krugova.

Izdavač knjige je Centar za osmanističke studije sa sjedištem u Sarajevu.

Period kojim se u svojim istraživanjima Younis bavila obilježen je burnim promjenama društvenih koncepata koji su se u sve većoj mjeri odražavali i na privatni život.

Neke društvene pojave bez obzira na vrijeme koje je prošlo i dalje su dio sarajevske svakodnevnice što se čitajući ovu knjigu može vrlo lahko uporediti.

  • Na kakve ste prepreke nailazili u svojim istraživanjima, potrazi za dokumentima i izvorima u cilju rekonstrukcije svakodnevnice Sarajlija zadnjih decenija Osmanske vlasti?

Kada se radi o preprekama koje su se nametnule tokom istraživanja moram reći da ih je bilo značajan broj. U cjelini gledano mnogo je činilaca koji otežavaju istraživanje svakodnevnog života ne samo u Sarajevu nego u cijeloj Bosni i Hercegovini, posebno u periodu osmanske uprave.

Na prvom mjestu treba napomenuti malobrojnost pisanih izvora prvoga reda tj. ličnih zapisa, a posebno moram istaći skoro nepostojanje arhivske građe pisane ženskom rukom. Tu sam zaista imala sreću da sam sasvim slučajno u mnogobrojnoj poslovnoj korespondenciji pojedinih porodica naišla i na pisma sa potpisom žena. Međutim, najveći dio ličnih i porodičnih zbirki u arhivima još uvijek je nesređen ili samo djelimično sređen, što također umnogome otežava istraživanja.

Također, jedan od problema tokom izrade ove teze bio je i taj što su mnogobrojni ratovi ciljano uništili dokumente iz osmanskog perioda. Posebno je nemjerljiv gubitak uništenje Vilajetskog arhiva koji je zapaljen na početku agresije 1992. godine kada je skoro kompletna arhiva Orijentalnog instituta zauvijek izgubljena.

Moram ovdje istaći i problem čuvanja dokumenata po kućnim bibliotekama ili još gore tavanima tako da mnogobrojni lični dokumenti ostaju nepoznati istraživačima, što za ovakve teme predstavlja nemjerljiv gubitak. Njihovi vlasnici zapravo nisu ni svjesni da uskraćuju važne podatke koje ti dokumenti sadrže a koji bi bili uvršteni u naučne publikacije.

Često mi se dešavalo da me neko pita za svoje pretke i da tvrdi kako su to bili bogati, ugledni ljudi i to je vjerovatno i tačno ali ja kao naučni radnik bez konkretnih dokumenata koji to potvrđuju nemam mogućnost to uvrstiti u svoj rad, mogu spomenuti samo one porodice koje svoju dokumentaciju drže u arhivima. Ovaj i slične nedostatke sam pokušala nadomjestiti analizom štampe i putopisne literature koja je bila izuzetno korisna posebno jer se u ličnim zapisima pojedine svakodnevne radnje podrazumijevaju, dok su one u putopisima uglavnom istaknute.

Nesumnjivo najviše podataka dobila sam uvidom u arhivsku građu Historijskog arhiva Sarajeva, Arhiva Bosne i Hercegovine, a djelimično u Orijentalnom institutu, NUB BiH, Muzeju Sarajeva i Srpskoj opštini u Sarajevu, zaista moram istaći da su kolege u ovim institucijama imale razumijevanje za specifičnost moje teme i da su mi mnogo pomogli tokom višegodišnjeg istraživanja.

  • Kako je bilo živjeti u Sarajevu u drugoj polovini 19. stoljeća?

Posljednje decenije osmanske uprave predstavljaju jedan turbulentan period u svim sferama života. To je vrijeme u kojem Osmansko carstvo aktivno provodi reforme koje neminovno utječu na sve stanovnike, u isto vrijeme u grad se doseljavaju stranci, uglavnom austrijski podanici, koji sa sobom donese nove običaje.

Posljednje decenije osmanske uprave karakteristične su upravo po preplitanju tradicionalnog i modernog, ala turka i ala franka, mnoštvom malih, ali za obične ljude tog vremena velikih promjena u svim sferama svakodnevnice. To su godine kada se otvaraju vojna i varoška bolnica, gradi se muvekithana, uspostavlja se telegraf, otvara hemijska čistiona, fotografska radnja, filijala banke, moderna apoteka, pivara, kafana sa bilijarom, organizuje se maskenbal, pozorišne predstave, otvaraju se krojačke radnje po uzoru na zapadnoevropske, počinje se nositi fes, odlaziti u banje na liječenje…

U isto vrijeme u gradu su veliki problem predstavljali psi lutalice, igre na sreću koje su bile zakonom zabranjene i drugi poroci. Sve ove promjene uticale su na svakodnevnicu Sarajlija ali ne istim intenzitetom. Pojedine porodice su se pridržavale tradicionalnih uzusa ponašanja i življenja, dok su druge veoma brzo prihvatale promjene.

Na pitanje kako je bilo živjeti, nisam željela odgovoriti naučnim zaključcima, pokušala sam kroz tekst u knjizi, kroz lične primjere, dati priliku ljudima zaboravljenim u historiografiji, onima sa margina ne samo historije nego i vremena kojeg su živjeli, da na što jednostavniji način oslikaju kako je bilo živjeti i boriti se u tom burnom vremenu.

  • Zašto ste se odlučili na ovu temu i koji je bio ključni cilj istraživanja?

Željela sam pokazati na jednostavan način koliko su predrasude o tom vremenu ukorijenjene u našim saznanjima, posebno kad su u pitanju privatni odnosi, pitanje sklapanja braka, godina kada je to bilo uobičajeno, razloga za razvod, poligamiju koliko je bila prisutna a koliko je samo mit, zatim vanbračne djece, odnosa svekrve i snahe, pitanje uvrede časti i mnogih drugih segmenata javnog i privatnog života o kojima mislimo da imamo određena saznanja, a zapravo kad pogledamo i analiziramo izvornu građu shvatimo koliko je naša percepcija zapravo iskrivljena.

Cilj mi je zaista bio da čitalac dobije realnu sliku života u Sarajevu pred kraj osmanske uprave kroz sve javne i privatne geste, ljude, ulice i građevine koji zajedno čine mnoštvo različitih slika i sličica koje tek u jednom okviru sa udaljene distance ukazuju na jedinstvenu ljepotu mozaika života koju stvaraju. Htjela sam pokazati da historijske teme nisu samo ratovi, veliki događaji i važne ličnosti.

Stoga se iskreno nadam da će knjiga biti interesantna i široj čitalačkoj javnosti, koja će kroz nju uvidjeti da historija može biti veoma zanimljiva. Koliko sam u tome uspjela najbolje će ocijeniti oni koji knjigu pročitaju.

Izvor: Al Jazeera