Gladni bahatima ne vjeruju
Piše: Elvir Huremović
Počelo je kao protest obespravljenih radnika u Tuzli, pretvara se u narodnu bunu protiv nesposobne, korumpirane i socijalno potpuno neosjetljive vlasti. Ovaj put, sve su prilike, nije riječ o “Facebook revoluciji” kakvih smo se do sada nagledali i u kojima se sve završavalo na “likeovima” ili kakvom “revolucionarnom komentaru”. Sada su ljudi – gladni, obespravljeni, siti nepravde, nepotizma, bahatih političara,… – izašli na ulicu. Iz dana u dan bit će ih sve više. To je, valjda, već svakome jasno.
U srijedu, prvog dana protesta, u Tuzli ih je bilo nekoliko stotina. U čevrtak, ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona, okupilo ih se nekoliko hiljada. Protesti počinju i u drugim gradovima. “Slana revolucija”, kako su je neki već nazvali, polako se širi.
Sada su ljudi – gladni, obespravljeni, siti nepravde, nepotizma, bahatih političara,… – izašli na ulicu. Iz dana u dan bit će ih sve više.
Možda bi se i ovaj put sve završilo iskazivanjem bijesa na društvenim mrežama da Sead Čaušević, premijer Tuzlanskog kantona, najvećeg i najmnogoljudnijeg u Federaciji Bosne i Hercegovine, nije pokazao zavidnu dozu bahatosti. Odbio je razgovarati s ljudima koji su mu došli pod prozore i opasao se policijskim kordonima, a nakon toga i utekao iz zgrade Vlade. Nakon svega, s televizijskih ekrana, opet bahato, ponudio je građanima nekoliko floskula o tome kako za stanje u kojem se nalaze on ne snosi nikakvu krivicu. Za sve su krivi, poručio je, oni koji su prije njega vladali Tuzlanskim kantnom i koji su dozvolili privatizacijsku pljačku.
Čaušević se, očito, uzda u kratko pamćenje ovdašnje javnosti, ili (ne)svjesno zaboravlja činjenicu da je najveći dio privatizacije u Tuzlanskom kantonu urađen u vrijeme vladavine Alijanse za promjene, koju je predvodila upravo njegova stranka – Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine. “Zaboravlja” da je i sam jedno vrijeme bio zamjenik predsjednika Nadzornog odbora Kantonalne agencije za privatizaciju u Tuzlanskom kantonu.
Pobuna – pitanje trenutka
Ali, ima onih koji se sjećaju. Tako se u čevrtak sindikalac Polihema Enes Tanović, tuzlanski veteran radničkih protesta, prisjetio da ga je, kako kaže, policija prvi put tukla i hapsila u vrijeme Alijanse 2002. godine i da ga hapse i privode i danas, 12 godina poslije, opet kada je SDP na vlasti. Za trenutno stanje u kojem se nalazi Tuzlanski kantona svakako je nesporna (i) krivica prijašnjih vlada, koje je predvodila Stranka demokratske akcije, uglavnom sa Strankom za Bosnu i Hercegovinu (jeste li primijetili da je ta stranka uvijek “tu negdje”, pa je, evo sad, u vladajućoj koalciji s Čauševićevim SDP-om). Tu krivicu nikako i ničim ne mogu opovrgnuti.
Zbog te krivice glasači su ih kaznili na izborima i omogućili Čauševiću da bude premijer. A on je građanima obećavao nova radna mjesta i bolji život. Umjesto toga, tri godine mandata potrošio je na pravljenje koalicija kako bi sačuvao vlast. I na zapošljavanje partijskih kadrova. Vlastitih, jer uz premijersku obavlja i funkciju predsjednika Kantonalnog odbora SDP-a Tuzla, ili kadrova koalicijskih partnera.
Protesti radnika pet uništenih tuzlanskih preduzeća, uzmajući u obzir momenat u kojem su se desili, mogu se posmatrati samo kao povod.
Novih radnih mjesta nema ni na pomolu, broj nezaposlenih prešao je 100.000, posao mogu dobiti samo partijski podobni, a budžet je u dubiozi koja će do kraja ove godine dosegnuti gotovo 100 miliona eura. Vlada uzima komercijalne kredite, ali i dalje ne uspijeva redovno isplaćivati plate.
Pobuna naroda bila je samo pitanje trenutka. Protesti radnika pet uništenih tuzlanskih preduzeća, uzmajući u obzir momenat u kojem su se desili, zbog toga se mogu posmatrati samo kao povod. Uzroci su pobrojani u prethodnih nekoliko redova, i to samo dio njih, jer bi za sve trebalo mnogo više prostora.
‘Novonastala situacija’
Ipak, demonstracije pokrenute zbog rušenja vlasti ne bi se smjele pretvoriti u puko rušenje zgrada, ne bi se smjele pretvoriti samo u obračun naroda i policije. Jer, vlast upravo to i hoće, da se sav bijes naroda usmjeri na policajce koji su koristili prekomjernu silu na tuzlanskim ulicama te pendrekom i suzavcem neselektivno rastjerivali demonstrante. Zato se nemojte iznenaditi ako u narednim danima neko iz vasti ponudi kažnjavanje policajaca ili eventualno smjenu ministra unutrašnjih poslova i policijskog komesara kao “rješenje novonastale situacije” i svih problema.
Na tuzlanskim ulicama, među hiljadama demonstranata, bila je i šačica huligana, kojoj je jedini cilj bio kamenjem se obračunati s policijom. Ali, oni, ti huligani, ne mogu biti nikakva izlika vlastima i policiji da sve ljude koji su se u četvrtak pojavili pred zgradom Vlade Tuzlanskog kantona tretiraju tako – kao huligane. I da protiv njih primjenjuju silu. Jer, to nisu huligani. To su oni ljudi kojima je dogorjelo do nokata: mladi, nezaposleni, penzioneri, domaćice, ratni vojni invalidi, demobilizirani borci.
Je li vrijeme da uz narod stanu javne ličnosti, sportisti, glumci, muzičari…? Ako sada nije, a kada će biti?
Jednostavno, narodu je došlo do grla, ne samo u Tuzli i Tuzlanskom kantonu. Zasigurno, svaki federalni kanton, entiteti, općine, država, ima nekog svog “Čauševića” – nesposobnog, a bahatog. Zbog toga “Slana revolucija” ima šansu da se iz Tuzle proširi i na druge gradove i preraste u “bosansko proljeće”.
Hoće li se to desiti zavisit će od artikuliranja ciljeva i zahtjeva demonstranata. Trenutno je na ulicama malo onih koji precizno znaju šta hoće, ali svi znaju da ovo i ovako više neće. Je li vrijeme da pošteni intelektualci, neukaljanog obraza, stanu uz svoj narod i artikuliraju njegove stavove? Ima li Bosna (i Hercegovina) svog Vitalija Klička? Je li vrijeme da uz narod stanu javne ličnosti, sportisti, glumci, muzičari…?
Ako sada nije, a kada će biti?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera