Oglasi

Crnogorski autoput - žrtva za Minotaura

Priča o crnogorskom autoputu sad je ozbiljna, ali je iz Svjetske banke saopštilo da bi njegova izgradnja javni dug države podigla za 23 posto.
Svako ko je prošao kanjonom Morače zna da je prolazak tuda neka vrsta ruskog ili, bolje, crnogorskog ruletaAP

Piše: Andrej Nikolaidis

Crna Gora je naumila da gradi autoput koji bi jug države spojio sa sjeverom.

Svako ko je prošao kanjonom Morače, pa i onaj koji je samo čitao (šta hodao, čitao) brojne novinske izvještaje o stradalima na tom putu, zna da je prolazak tuda neka vrsta ruskog ili, bolje, crnogorskog ruleta.

Krajolik je, nesporno, spektakularan, ujedno lijep i zastrašujući – subliman po Kantovim mjerilima. To je krajolik u kojem uživa cijela porodica – ukoliko ga gleda na Discovery Channelu. Provesti porodicu kroz njega, naročito kada pada kiša ili je cestu pokrio snijeg, a sa litica vise ledenice spremne da se u vas zariju poput koplja kakvog džina - posve je druga, ni lijepa ni poučna priča.

Taj put i onaj uz Pivsko jezero, koji vodi ka granici sa Bosnom i Hercegovinom, spadaju u horor-film, ne u popis sigurnih ili makar pristojnih saobraćajnica.

Bolje imat no nemat

Omogućiti ljudima da više ne rizikuju glave prolazeći kanjonom Morače – već to je dovoljan razlog „za“ autoput. Da ne govorimo o tome da su građanima crnogorskog sjevera, sa postojećim putevima, i Srbija i Kosovo i Albanija bliži od ostatka Crne Gore.

Poteže se ta priča o autoputu pred svake izbore - refren je to svih predizbornih obećanja, evo već gotovo dvije decenije. Taj je autoput nešto poput Đekne – još nije, a kad će, ne zna se. Sad je, po svemu sudeći, stvar ozbiljna. 

Ali, avaj, iz Svjetske banke je saopštilo da bi izgradnja autoputa javni dug Crne Gore podigla za 23 posto, što je, kažu, neprihvatljivo. Izgradnja predviđene dionce koštaće nekih 800 miliona eura, a novac bi trebalo da bude obezbijeđen kroz kreditni aranžman sa kineskom Eksim bankom. Trenutni javni dug je 51 odsto BDP-a.

Šta reći – stari Nietzsche je očito bio u pravu kada je tvrdio da je odnos dužnik/ povjerilac temeljni društveni odnos.

Istovremeno, baš u nedjelju, kada je crnogorsko zaduženje od 800 miliona procijenjeno kao neprihvatljivo, čitav se svijet zabrinuo, ko zna kolika su srca od napetosti ciknula – hoće li se Amerika još zadužiti? Kongres je blokirao dalje zaduživanje, a međunarodni ekonomski eksperti saopštili – američko nezaduživanje je neprihvatljivo i prijetnja je globalnoj ekonomiji. Onda je odlučilo da će se Imperija još zadužiti i svima nam je laknulo – svijet će se i dalje okretati.

Ali čovjek se pita: šta je, koliki je i kakav je, da prostiš, taj američki dug, kada je tako značajan, kada, kažu nam, stabilnost svijeta kakav znamo zavisi od njega – ne od toga da bude vraćen, nego od toga da bude uvećan? Šta nam to govori? Svijet visi o balonu ofarbanom u boje američke zastave, koji neprekidno valja naduvavati. Ali, kao i svaki balon, ovaj mora pući, naročito ako neprekidno duvate u njega.

Poznavao sam duhovitog čovjeka čija je omiljena kafanska uzrečica, koju je izgovarao kada bi nazdravljao, glasila – kakvo je vrijeme došlo, bolje ti je imat no nemat. Vrijednost te šale leži u tome što ona ono što je zdravorazumsko postavlja kao ono što je iznimka. Jer prije će deva proći kroz ušicu igle, nego što će se zdrav razum probiti u svijet. Baš zato što je tako, moguće je da danas važi: kakvo je vrijeme došlo, bolje ti je biti nego ne biti dužan.

U maju ove godine Amerika je bila dužna 16,699 triliona dolara. To je magija velikih brojeva: kada ste toliko dužni, to je kao da uopšte niste dužni. Dug, svakako, ne može biti vraćen. Kao što je primijetio J. M. Keynes: “If you owe your bank a hundred pounds, you have a problem. But if you owe a million, it has.” Kada ste dužni milijardu, vi ste u problemu. Kada ste dužni 17 triliona, u problemu su svi drugi.

Navijanje za Minotaura

Ovo je, insistiram, istinita anegdota: znao sam tipa koji se iz mjeseca u mjesec zaduživao. Neko vrijeme je, kada ne bi vratio dug, dobijao batine. Ali ga to nije omelo da se još zadužuje. Na koncu je bio dužan mnogo, mnogima. Na koncu su mu povjerioci plaćali jutarnje kafe i, dok je hodao gradom, bukvalno trčali za njim, nudili mu aspirine, multivitaminske tablete i voće – da mu se slučajno šta ne desi prije nego što vrati dug.

Šta reći – stari Nietzsche je očito bio u pravu kada je tvrdio da je odnos dužnik/ povjerilac temeljni društveni odnos.

Maurizzio Lazzarato navodi kako se svaka francuska beba rađa sa 22.000 eura duga. Čovjek se, dakle, rađa u lancima, dok se svugdje naokolo, dokle pogled seže, vijore visoko podignute zastave slobode. Prije nego što beba odraste, pa počne raditi i vraćati dug, ona će trebati obrazovanje, koje, uglavnom, nije moguće bez dodatnog zaduživanja. Federalne rezerve procjenjuju da ukupan iznos studentskih kredita u Sjedinjenim Državama iznosi 1.000 milijardi dolara.

Situacija je, ukratko, očajna, no to nipošto ne znači da je neodrživa, niti znači da ne može biti gora. Stabilnost svjetske ekonomije zavisi od toga da dodatno zadužimo svoju nerođenu djecu. A ako situacija postane još teža? Pa ta djeca će, takođe, imati neku djecu, ne? Valjda se možemo malo zadužiti i na njihov račun?

U maju ove godine Amerika je bila dužna 16,699 triliona dolara. To je magija velikih brojeva: kada ste toliko dužni, to je kao da uopšte niste dužni. Dug, svakako, ne može biti vraćen.

Yanis Varoufakis Ameriku zove Globalnim minotaurom. Varoufakis objašnjava kako Minotaur djeluje „poput divovskog usisivača, koji uvlači višak tuđe robe i kapitala. I premda je takav 'aranžman' utjelovio najveću zamislivu neravnotežu u planetarnim razmjerama (...), ipak je doveo do nečega što je nalikovalo na globalnu ravnotežu (...) Vodeće svjetske privrede, koje stvaraju višak (naprimjer Njemačka, Japan i kasnije Kina) i dalje su masovno proizvodile robu koju je Amerika upijala. Gotovo sedamdeset posto zarade koju su te zemlje ubirale u globalnim razmjerama potom se vraćalo u Sjedinjene Države u obliku dotoka kapitala na Wall Streetu“.

Stalni dotok sredstava iz ostatka svijeta u SAD nalik je na žrtve koje su Minotauru podnosili stari Grci. Varoufakis: „Kada su SAD izgubile ulogu države s viškom na platnom bilansu, sudbina Globalnog plana bila je zapečaćena. Kao što smo vidjeli, SAD su preokrenule novi dvostruki deficit u svoju prednost. Umjesto napuštanja uloge hegemona i pokušaja smanjenja deficita, učinile su baš suprotno - ojačale su hegemoniju rastom deficita! A kako se deficit mora finansirati, ključ za drugu poslijeratnu fazu bio je u tome da ostatak svijeta generiše cunami kapitala usmjeren prema Njujorku.“

Briga kojom su umne glave ovoga svijeta propratile zastoj u produbljenju američkog deficita, putem kojega Imperija vlada, bila je tek jedan od bezbrojnih pokazatelja mizerije u kojoj se svi skupa nalazimo.

Razlika između crnogorskih 800 miliona za autoput i američkog duga, koji gotovo eksponencijalno raste, jasna je čak i idiotu. Crna Gora svoj dug mora vratiti, inače će joj biti prisilno naplaćen. A ko bi normalan poželio Ameriku natjerati da vrati dugove, kada, kako nam je objašnjeno, stabilnost čitave svjetske ekonomije ovisi o daljem američkom zaduživanju? I kako bi te dugove naplatila? Silom?

Za dobro svih nas, uči nas vladajuća ideologija, mi moramo navijati da Minotaur guta sve više i više. Čak i ako bi se desilo da neće više da uzme, trebalo bi ga ljubazno nuditi. Recimo onako kako Crnogorci nude rakijom: Hajde, hajde, znam da možeš... Uzećeš samo milijardu? Uzmi još jednu, na dvije si noge doša.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.