Oglasi

Alen Muhić za AJB: Dobijam poruke silovanih žena i usvojene djece (II)

Muhić govori kakvim pritiscima je bio izložen kada se saznalo da ga je po porodu ostavila majka silovana u ratu.
Piše:
Muhića je silovana majka ostavila nakon rođenja, a da mu nije dala ni imeUstupljeno Al Jazeeri

Piše: Elma Geca

Potresna priča o sudbini 22-godišnjeg mladića iz Goražda Alena Muhića, proteklih mjeseci obišla je svijet, posebno u toku i nakon završetka snimanja filma o Alenovom životu  „Stupica nevidljivog djeteta“ u režiji Šemsudina Gegića. U potresnom prvom dijelu razgovora, Muhić je kazao kako Upoznavanje majke više nije dio filma.

Donosimo nastavak razgovora sa Muhićem, koji govori o pritiscima koje je morao podnijeti, te o porukama silovanih žena i usvojene djece.

  • I tokom snimanja prvog filma o tebi prije deset godina, i sada si pokazao nevjerovatnu snagu i hrabrost da se suočiš sa svojim životom.

U ono vrijeme kada je rađen prvi film, bilo mi je iznenađenje, čuj ja glumac, dok s druge strane, obzirom da sam bio mali, nisam bio svjestan svoje sudbine, osim saznanja da sam usvojen i o tome sam slobodno pričao kao da je to nešto najnormalnije. Većina djece bila je ljubomorna što sam ja glumac u filmu, a ne oni. S druge strane, drugi film je bilo puno teže snimiti, mnogo je emotivnih scena koje sam psihički prilično teško podnosio, tako da sam u određenim momentima želio da prekinem snimanje filma i cijeli taj proces upoznavanja sa roditeljima.

Bilo je raznih pritisaka i različitih komentara na društvenim mrežama tipa „Zašto ih tražiš, ovo su tvoji roditelji, koji su te odgojili i napravili čovjeka od tebe“. Međutim, podrška većine ljudi mi je dala za pravo da i dalje mislim da  postupam ispravno, a iskreno ovoliku podršku, posebno građana Goražda, nisam očekivao, posebno mlađe ili moje generacije. U ono vrijeme kada sam saznao da sam usvojen, dok sam bio dijete, bilo je uvreda, provokacija koje su se nerijetko završavale čak i tučom, a danas sam zaista iznenađen koliku podršku imam, to nisam očekivao. 

Nijedan negativan komentar nisam čuo u svom gradu, ali najbitnija mi je, svakako, podrška mojih roditelja i prijatelja. Istina je da mi i podrška najmanjeg djeteta  znači mnogo, mada sam, iskreno, preopterećen porukama na društvenim mrežama.

Nevjerovatno je interesovanje ljudi i kao i u svemu, ima  pozitivnih  i negativnih komentara. Dok me jedni podržavaju, drugi me svojataju govoreći „Nisi ti musliman, ti si naš, Srbin“  i u takve rasprave se zaista ne upuštam. Nisam ničiji, ja sam svoj, a porodica Muhić me je odgojila kao muslimana i to ću i ostati.

  • Tvoja potresna životna priča, pretočena na filmsko platno, otvorila je brojna pitanja ali i ponukala mnoge koji su doživjeli istu ili sličnu sudbinu, da ti se jave, pa čak i traže savjete.

Istu noć kada sam objavio informaciju da će se snimati film, na Facebooku sam dobio nekoliko stotina prijatelja. Javilo mi se toliko usvojene djece koja ne znaju ko su im biološki roditelji i da im je život pakao. Javilo mi se nekoliko djece koja su prošvercovana u Italiju, gdje se bave prostitucijom. Čak su mi se javile i žene koje su silovane.

Jedna od njih imala je samo 11 godina kada joj je počinjen taj stravični zločin, dok je sa 12 godina rodila, a potom su joj Srbi uzeli dijete o kojem ni danas ništa ne zna, da li je uopšte živo, zna samo da je bila djevojčica. Sjećam se i gospođe koja mi se obratila za pomoć, jer je i sama usvojila dijete prije šest godina i nije znala kako da mu kaže da je usvojeno. Nakon što smo satima pričali telefonom, nije mi bilo teško, otišao sam u Sarajevo kako bi se sastao s njom i prepričao kako je to bilo u mom slučaju. Nekoliko dana pred premijeru mog filma javili su mi da su mu rekli istinu.

  • Definitivno se potvrđuje da si ti „heroj našeg vremena“ kako su te mnogi nazvali, uključujući i tvog kolegu iz filma, Armina Omerovića.

Uvijek me pitaju da li mislim da će se nakon prikazivanja ovog filma još neko usuditi na ovakav korak, da javno progovore, da svoju priču  podijele sa drugima. Moram reći da je mene obavezao prvi film koji je radio gospodin Gegić. Činjenica je da ja nisam jedino dijete koje je ostavljeno, a zatim usvojeno, takvih je na stotine hiljada.

Mnoga ni danas ne znaju da su usvojena, da im je majka silovana, ubijena tokom rata. Čisto sumnjam da će se bilo ko usuditi na ovaj korak, mada bih volio da ja nisam jedini. Možda im bar pomognem da lakše podnesu saznanje da su usvojeni, jer bilo je takvih ljudi koji su mi govorili da vide u meni svjetlo na kraju tunela i da sam im jedina nada da im pomognem. Uvijek sam za to spreman.

  • Nažalost, nemaju svi koji su doživjeli istu ili sličnu sudbinu, sreću da imaju ovako divne roditelje...

Na svu sreću, ja sam ipak sretan u životu, uspio sam izvući tanji, a ne deblji kraj i što sam zahvaljujući mojim pravim roditeljima postao ovo što sam sad. Ipak, najviše znači podrška porodice koja me je odgojila kao svoje rođeno dijete, i stalno to pominjem i zahvaljujem se Bogu što mi je dao ovako divne ljude, jer  nažalost, mnoga djeca, moje ili slične sudbine, nisu imala tu sreću.

Pa čak i moj otac Muharem je imao sličnu životnu priču. Majka mu je umrla kada je imao pet godina, otac je ubrzo doveo maćehu i on se tako mali počeo boriti za komad hljeba. Mislim da je to jedan od razloga koji ga je podstakao da mene usvoji i da mi pomogne, kako ja ne bih doživio ono što je on. To je zaista bila prava hrabrost  u vrijeme kada je rat bjesnio u Goraždu, jer nije bilo ni vode, struje, pelena, ničega, i zamislite u takvoj situaciji se neko javi sa željom da usvoji bebu. Na tome ću im dok živim biti zahvalan.

Zahvalan sam i svojoj djevojci Dženani Gabela, koja  mi je bila podrška cijelo ovo vrijeme kada sam često psihički posustajao. Bila je uz mene, držala me za ruku i hrabrila da istrajem, a obzirom da sam tokom snimanja filma umjesto roditelja pronašao i kuma, Armina Omerovića, kada dođe vrijeme, svoju ljubav prema Dženani potvrdit ću pred matičarom (smijeh). Prioritet mi je da dobijem stalno zaposlenje i to nadam se, u ustanovi koja je bukvalno obilježila moj život.

Sudbina je htjela da od rođenja budem vezan za Kantonalnu bolnicu u Goraždu. Tu sam donesen u majčinoj utrobi, rođen, ostavljen. Sedam mjeseci sam živio u bolnici čiji se domar odlučio da me usvoji. Nakon što je on 2008. otišao u penziju, ja sam upisao medicinsku školu i danas kao medicinski tehničar radim na istom odjelu koji je u vrijeme mog rođenja bio porođajno odjeljenje.

Sudbina je zaista čudo. Kako je jednom prilikom rekao Šemsudin Gegić, režiser ne može napisati scenarij kakav život može ispisati.

(KRAJ)

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.