Zaljev i Hormuški moreuz kao vječna granica i zona sukoba

Prirodni „objekti“ na planeti su uvijek bili granični elementi i zone dodira različitih geografskih kapaciteta. Tako planine, pustinje, tundre i morske površine odvajaju različite klimatske kategorije, a samim tim i različitu floru i faunu koja se vezuje za neku oblast. Granice su kroz prošlost predstavljale i limes uticaja određenih kultura te bile barijera iza koje je bio „neki drugi svijet“.

Najeklatantniji primjeri prirodnih granica su Himalaji koji su kroz povijest bili planinski vrhovi koji odvajaju kinesku, tibetansku i hindu civilizaciju. Bili su i ostali granica država, ali i zona koja odvaja dvije velike ljudske rase. Slične su planine i Ande koje su stoljećima odvajale južnoameričke urođenike od Pacifika i predstavljale njihov „kraj svijeta“.

Osim reljefnih, zanimljive su i klimatske granice. U tom aspektu Sibir je uvijek bio široka zona koja je odvajala europeidnu kulturu Slavena i Jakute, Čukče, Samojede i brojne druge narode koji su živjeli u izolaciji hladnog Sibira. Pustinja Sahara, koja je veličine Europe, prirodno odvaja dva subkontinenta Afrike – sjevernu „bijelu“ Afriku Sredozemlja i „crnu“ Afriku južno od Sahare. Često i klimatsko-vegetacijske zone tvore izolirane elemente određenih plemena, koji ih naseljavaju kao što to čine guste tropske šume.

Vodene mase često čine granične zone kultura i država. Još u antičkom periodu su Dunav i Rajna bili „rimski limes“ preko kojeg su živjeli Barbari – odnosno razni germanski narodi drugačije kulture od one koju je imao drevni Rim. Moreuzi su u helenskom periodu bili zona koja je spajala dva mora, ali i mnogo toga razdvajali. Tako su Herkulova vrata, današnji Gibraltar, bila granica prema mitskom kopnu Atlantidi i „nekom drugom svijetu“.

Različiti nazivi

Određeni geografski prostori imaju različite nazive. S obzirom da se nađu u zoni dodira različitih jezičkih kultura postoje i različita imena. Jedno od takvih je morska površina koja se nalazi između najvećeg poluotoka na svijetu – Arapskog i zone planine Zagros koja pripada Iranu. Zaljev se zove Perzijski, ali se kroz XX stoljeće počeo upotrebljavati i drugačiji prisvojni pridjev – Arapski. Zbog jezičkog „mira“ u geografskoj terminologiji se iskoriste oba prisvojna atributa. (U nastavku teksta koristit ćemo samo – Zaljev.)

Zaljev je smješten na sjeverozapadu Indijskog okeana i ima površinu kao Rumunjska (cca 239.000 km2). Sama veličina kaže da se više radi o morskoj površini, ali izgled zavučenosti u kopno mu daje prefiks zaljeva (slično je i sa nazivima Meksičkog i Bengalskog zaljeva). Njegove vode zapljuskuju obale osam država i to sedam arapskih sa zapadne i samo jedne države na svom istoku – Islamske Republike Iran.

Zaljev je iznimno plitak i najveća dubina mu je samo 102 metra. Nastao je tek otapanjem velikih količina leda nakon posljednjeg ledenog doba. Ovo je veoma bitna činjenica i za njegovu geologiju i petrografski sastav. Iznimno je bogat fosilnim gorivima, a to bogatstvo je omogućilo ekonomski razvoj državama kao što su UAE, Kuvajt, Katar i Saudijska Arabija. Zbog brojnih političkih problema modernog doba Irak trenutno nije u mogućnosti iskoristiti petrokemijski potencijal, a Iran na istoku je posebna priča. Osim Omana i Bahreina, kao i Katara koji je izašao 2018. godine, sve države na obalama ovog zaljeva su članice OPEC-a – organizacije država koje se bave izvozom nafte.

Zanimljiv je i salinitet vode u ovom zaljevu. Zbog suhog pasata i izoliranosti od ostatka okeana, povećava se isparavanje vode i udio soli postaje veći. Salinitet je četiri posto, što znači da u litri vode iz ovog zaljeva je 40 grama soli. Iznimno je visoka temperatura vode tokom cijele godine, a zaljev ima samo jednu pritoku. Ovdašnji prostor je, zbog suhe klime, iznimno cijenio kopnenu i pitku vodu. Na teritoriji današnjeg Iraka se razvila drevna Mezopotamija, a danas zaljev ima samo jednu pritoku – Šat el-Arab.

Šat el Arab nastaje od Tigrisa i Eufrata, rijeka koje izviru u istočnoj Turskoj i daju život ovoj regiji. Malo prije ušća kod grada Abadana, u Šat el-Arab se ulijeva Karun, rijeka koja dolazi iz Irana. Pitka voda je i u novijoj povijesti bila jedan od uzroka ratova „zapada i istoka“ zaljeva. Irak je 1980. napao Huzestan, iransku provinciju kroz koju prolazi rijeka Karun. To je bila osnova iransko-iračkog rata koji je trajao osam godina i odnio više od milion ljudskih žrtava.

Zona sukoba

Kroz cijelu svoju prošlost Zaljev je bio zona dodira i sukoba Perzijanaca i Arapa, odnosno onih koji su živjeli na navedenom poluotoku. Tako je kralj Perzije Kir osvojio Babilon u VI stoljeću prije nove ere „prešavši“ zaljev sa druge strane. Dvanaest stoljeća nakon toga je Rašidunski kalifat porazio dinastiju Sasanida i zauzeo Perziju. Inače država Iran je do 1935. godine bila poznata pod drevnim nazivom Perzija.

Kako kroz prošlost tako i danas, često se događaju sukobi sa dvije strane zaljeva. Oni su najčešće u domenu politike i verbalnih „svađa“, a zanimljiv je slučaj kada su vlade država optuživale jedna drugu zbog čega 2016. godine ljudi iz Irana nisu išli na hadždž. Moderna geopolitička podjela svijeta lako da nagovijestiti da je Iran na „proruskoj strani“. Svakako i ta činjenica od ove značajne regije pravi zonu potencijalno vječnog konflikta.

Za Zaljev se procjenjuje da je najveći bazen fosilnih goriva sa više od 50 posto zaliha nafte i 40 posto zaliha zemnog gasa. Uz prometni značaj jasno je da je njegovo najveće bogatstvo čine fosilna goriva. Upravo ta nafta uglavnom prolazi kroz morski prolaz koji odvaja Arapski (Perzijski) i Omanski zaljev. Ovaj morski prolaz je dobio ime po otoku Hormuzu, a u njemu se nalazi još cijeli niz otoka koji politički pripadaju Iranu: Kiš, Kešm, Abu Musa te Veliki i Mali Tumb. Hormuški prolaz je na najužem dijelu širok samo 39 kilometara i jasno je da ga se lako može kontrolirati.

Kroz spomenuti prolaz svaki dan prođe minimum 20 posto ukupne količine nafte koja se konzumira na svjetskom tržištu. Vlada Irana se obavezala da će dozvoliti slobodan protok tankera kroz Hormuz, ali je zadržala pravo da ga zatvori ako se po nekoj osnovi osjeti da je ugrožena sigurnost države. S obzirom na „teritorijalne vode“ na koje imaju pravo i Iran i Oman, one se poklapaju te nestaje zona „otvorenog mora“ koja bi služila za slobodan promet. Iran je često, s obzirom da je duže vrijeme pod brojnim sankcijama, prijetio zatvaranjem Hormuza kao „naftne žile kucavice“. Uvažavajući aktualnu političku destabilizaciju, jasno je da bi Hormuz mogao biti veliki problem, a to znači potencijal za neku novu energetsku krizu.

Kada se dešavaju sukobi i politički problemi koji ometaju promet, cijene robe na tržištu rastu. Još kada tome dodate da se kriza javlja u regiji koja proizvodi značajne količine energenata, ekonomske posljedice bi mogle biti iznimno velike. Crveno more već mjesecima trpi „prometni infarkt“, a zatvaranje Hormuza bi napravilo dodatni problem svjetskoj ekonomiji. Iz ovoga se da zaključiti da će Perzijski, odnosno Arapski zaljev, kako god ga zvali, ostati zona vječne granice, ali uvijek i potencijalnog sukoba.