Poljoprivrednici razapeti između proizvodnje i očuvanja prirode

Poljoprivrednici nezadovoljni stanjem u toj grani privrede izašli su nedavno na proteste širom Evrope. Stotine hiljada poljoprivrednika blokiralo je ulice Brisela, Berlina, Madrida, Pariza i drugih evropskih glavnih gradova.

Ubrzo su se protesti smirili, a analitičari smatraju da su bili uzaludni. Većina zakona i normi koje su tražili da se promijene ostali su isti, a analitičari današnje stanje u evropskoj poljoprivredi nakon protesta opisuju kao – status quo.

Urednica Carnegie Europea Judy Dempsey organizirala je u međuvremenu panel na temu „Vode li poljoprivrednici izgubljenu bitku“. Ona je u uvodu kazala kako bi se, umjesto što podržavaju status quo, poljoprivrednici trebali fokusirati na prelazak na održivije metode proizvodnje hrane, te da ih institucije i vlade EU-a moraju podržati u tom nastojanju.

Noah Gordon, vršitelj dužnosti direktora programa za održivost, klimu i geopolitiku u Fondaciji Carnegie za međunarodni mir kaže da evropski poljoprivrednici vode izgubljenu bitku, iako još uvijek ima vremena da preusmjere svoje napade.

„U vrijeme kada klimatske promjene prijete proizvodnji hrane – Evropska agencija za okoliš upravo je upozorila na ‘katastrofalne’ rizike za usjeve u južnoj Evropi – poljoprivrednici bi se trebali fokusirati na prijelaz na metode proizvodnje koje manje zagađuju okoliš“, smatra Gordon.

Umjesto toga, poljoprivrednici izvode, kako je kazao, pozadinske akcije. Oni koji blokiraju ceste traktorima agresivno protestiraju kako bi zadržali ono što imaju, nastojeći spriječiti, primjerice, trgovinski sporazum između EU-a i Mercosura, uvoz ukrajinske hrane, provedbu novih propisa o pesticidima, kao i vezanost druge zelene veze za njihove subvencije.

Dobitna kombinacija

Patrick Holden, izvršni direktor Trusta za održivu hranu kaže kako su poljoprivrednici u Ujedinjenom Kraljevstvu i diljem Evrope protestirali protiv prijedloga da se postojeće subvencije zamijene podrškom za poljoprivredu koja je prijatelj prirode.

„Mnogi poljoprivrednici vide promjene kao favoriziranje okoliša u odnosu na proizvodnju hrane. Međutim, ovo se mora prepoznati kao pogrešan izbor. Sistemi uzgoja temeljeni na biologiji koji proizvode kvalitetnu hranu mogu ići ruku pod ruku sa zaštitom okoliša. Kao poljoprivrednik koji više od pedeset godina primjenjuje načela održivosti, znam da to može funkcionirati u praksi“, ističe.

Dodaje kako ovdje postoji dobitna korist za poljoprivrednike i prirodu, ako ovo pitanje dobro shvatimo. Pojašnjava da, kako bismo to postigli, moraju se dogoditi tri ključne stvari.

„Prvo, regenerativna poljoprivreda mora se bolje isplatiti od industrijskih sistema, s plaćanjima za podršku tranziciji i održavanju ekoloških i društvenih dobara koja pruža. Drugo, subvencije se moraju preusmjeriti kako bi se osiguralo da poljoprivreda i priroda mogu koegzistirati unutar polja, umjesto da se zemljište oduzima iz proizvodnje hrane. Treće, poljoprivrednici moraju biti finansijski nagrađeni za pružanje klimatskih, prirodnih i društvenih koristi istinski održivog poljoprivrednog sistema“.

Ako svi stanemo iza ovoga, proizvodnja hrane i okoliš više neće biti u konkurenciji, već će raditi zajedno, omogućujući i jednima i drugima da izađu na pobjedničku stranu, zaključuje Holden.

Olivia Lazard iz Carnegie Europea također smatra da poljoprivrednici vode unaprijed izgubljene bitke.

„Evropski farmeri najviše se oslanjaju na intenzivne oblike poljoprivrede koji ubrzavaju odumiranje ekoloških usluga, a time i produktivnosti. Ekonomska bitka? Da, poljoprivrednici rade do smrti i suočavaju se s brdima dugova. Politički? Ne, oni su ogromna sila. Upravo su dobili poništenje ključnih propisa o korištenju pesticida. Hoće li to pomoći evropskim poljoprivrednicima da dobiju svoj rat? Onaj o dostojanstvenijem, ekonomski otpornijem i sigurnijem načinu proizvodnje hrane? Vjerovatno ne“, kaže Lazard.

Ona ističe kako je ekološki problem veći koji i poljoprivrednici i evropske institucije gube iz vida u svojoj trenutnoj borbi.

„Evropa gubi svoju klimatsku nišu, svoju otpornost na vodu i hranu. To je temelj ekonomske sigurnosti i strateške autonomije. Rusija, s druge strane, ima relativno bolju klimatsku nišu. Posjeduje 20 posto svjetskih vodnih resursa. Ulagala je u organsku poljoprivredu na velikim područjima, o kojima razmišlja kao o geopolitičkoj moći“, pojašnjava.

Prema njenim riječima, jedini način da se spriječi distopijska budućnost u kojoj Rusija pretvara poljoprivredu, hranu i vodu u oružje je prelazak na regenerativnu poljoprivredu u Evropi kako bi se borila protiv gubitka svoje klimatske niše.

„Evropa ima još pet godina da promijeni svoju poljoprivrednu političku ekonomiju, reformira Zajedničku poljoprivrednu politiku (CAP) i da poljoprivrednicima da ulogu u sigurnosnoj transformaciji Evrope. Ako poljoprivrednici žele pomoći Evropi u ovoj transformaciji, onda Brisel mora razumjeti kako ih podržati“, zaključuje Lazard.

Snažan pritisak na institucije

Sličnog mišljenja je i Denis MacShane, bivši ministar Velike Britanije za Evropu.

„Pad udjela poljoprivrede u ekonomiji EU-a nastavlja se ubrzano: s 11 posto u 1991. na 1,4 posto BDP-a Unije danas. Možete kupiti farme pristojne veličine u udaljenim italijanskim napuštenim selima za jedan euro, iako kupac mora obećati da će uložiti u nekretninu, pa čak i živjeti tamo. Naše prodavnice pune su jeftine hrane izdaleka. Ipak, poljoprivreda dobiva gotovo 25 posto ukupnog prihoda EU-a u obliku subvencija i uzrokuje više političkih glavobolja čelnicima EU-a nego bilo koji drugi sektor. Radnici u čeličani ili rudari u ugljenokopima mogu nestati iz evropskog industrijskog krajolika, a čini se da to niko ne primjećuje, a kamoli da mari“, kaže MacShane.

Oni su, prema njegovom mišljenju, također odgovorni za masovno useljavanje radne snage iz Afrike, Bliskog istoka i Azije te iz siromašne u bolje stojeću Evropu.

„Grčki farmeri ne bi mogli preživjeti bez albanskih radnika imigranata, a britanska torijevska vlada za Brexit morala je ublažiti svoju antievropsku ideologiju kako bi dopustila radnicima iz siromašnih država članica EU-a žetvu i preradu hrane. Vlade Poljske i anti-EU desnice te pro-EU centra ujedinjuju se u pomaganju Putinu pokušavajući smanjiti uvoz hrane iz Ukrajine. Uvijek je bilo tako. Man ist was er isst (Ljudi su ono što jedu), kažu Nijemci. Nijedan drugi lobi nema toliku moć u Evropi kao poljoprivrednici. Ali koliko dugo još“, pita MacShane.

Patrick Schroder, viši istraživački suradnik u Chatham Houseu smatra kako bitka za održivi prehrambeni sistem i ruralna sredstva za život nije bitka koju bi poljoprivrednici trebali voditi sami.

„Ako protesti poljoprivrednika prerastu u nasilje, kao što se vidjelo na posljednjim protestima u Briselu, oni se zaista mogu suočiti s izgubljenom bitkom u rješavanju složenosti s kojima se poljoprivredni sektor suočava. U isto vrijeme, evropske vlade moraju prepoznati hitnu potrebu za promjenom politike i aktivno sarađivati s poljoprivrednicima kako bi se omogućio pravedan prijelaz na održivi prehrambeni sistem“, kaže Schroder.

Zaključuje i kako, radeći zajedno, evropske vlade i poljoprivrednici mogu transformirati poljoprivredu u snagu za regeneraciju okoliša, osiguravajući dugoročnu sigurnost hrane uz očuvanje resursa planeta. Vrijeme je da shvatimo da je bitka za održivu poljoprivredu ona koja se mora dobiti kolektivna, za dobrobit svih.