Vršnjačko nasilje u Hrvatskoj: ‘Djeca su kao tempirane bombe’

Djevojka kleči na stazi dok iza nje stoji druga djevojka koja joj nešto govori i prijeti. U jednom trenutku ona koja stoji udara drugu djevojku koja pada na tlo. Tada prilazi i treća koja je udara nogom. Sve to se događa dok još jedna mlada osoba cijeli događaj snima mobitelom i pri tome ništa ne čini kako bi zaustavila ovo nasilje i iživljavanje. Još gore je kada se zna da je riječ o maloljetnicima. Ovo nije dio nekog filma, nego događaj koji se dogodio prije nekoliko dana u Splitu, a koji je sablaznio cijelu javnost.

Međutim, to nije jedini slučaj vršnjačkog nasilja posljednjih dana u Hrvatskoj, koje je sve češće, ali i sve brutalnije. Takvi slučajevi događaju se po školama, ulicama, kafićima i svim drugim mjestima. Rezultat je uvijek takav da netko slabiji nastrada, a vrlo često nastaju i videosnimke koji završe na društvenim mrežama, što dodatno ponižava žrtve. Uz psihološke traume, neke od žrtava nasilja zadobile su i teške tjelesne ozljede. Stručnjaci kažu da se vršnjačko nasilje događa na svakom koraku i da ga je mnogo više nego što građani misle da ga ima.

O tome što se događa, zašto je vršnjačkog nasilja sve više, ali i gdje smo pogriješili u odgoju djece da nam se događaju ovakve stvari, razgovarali smo s dr. Katarinom Dodig-Ćurković, specijalisticom opće psihijatrije i subspecijalisticom dječje i adolescentne psihijatrije i forenzičke psihijatrije.

„Dovoljno je da se samo okrenete oko sebe i odmah će vam sve biti jasno. Problem je što se nitko ne bavi djecom, a tijekom godina nismo napravili korake koje smo morali tako da nam sada sve to dolazi na naplatu. Nekada sam bila optimista da će biti bolje, da će se stvari popraviti, ali kroz godine rada sam postala pesimista i bojim se da će biti sve gore i gore“, kaže Dodig-Ćurković.

Kaže kako danas djeca nemaju nikakve obveze i odgovornosti, kao niti bilo kakve radne navike, ali i da u isto vrijeme na njih veliki utjecaj ima i ulica. Sve to dovodi do toga da im je sve dozvoljeno, ali i da im se u isto vrijeme ništa ne smije reći. Govoreći o ovome problemu koji je, možda, i jedan od gorućih problema Hrvatske, ali i o kojem se priča dovoljno, Dodig-Ćurković kaže kako se danas djeca ne igraju, ali i da su užasno frustrirana te da sve rješavaju kroz agresiju. Ukazuje i na problem društvenih mreža i videoigrica, što dovodi do nedostatka empatije i toga da, ako je netko osjećajan, gleda ga se kao slabića.

Nismo svjesni koliko su problemi ozbiljni

„Problemi su ogromni i bojim se da nismo niti svjesni koliko su ozbiljni i do čega sve mogu dovesti. Naši mladi su danas kao bombe za koje se nikada ne zna gdje će i kada eksplodirati. Problem imaju i roditelji koji ne znaju što i kako raditi s njima posebno ako im se nešto kaže da naprave ili ako im se nešto uskrati. Djeca danas ne znaju za svoje obveze, ali zato znaju koja su njihova prava, tako da niti roditeljima nije lako. I ta činjenica da je sve snimano i pušteno na internet govori o tome da, ako nešto nije zabilježeno na društvenim mrežama, onda kao da se to nije niti dogodilo. Objavljuju to kako bi ih masa prihvatila, da svi to lajkaju i slično. Sama snimka je strašna. Svašta sam kroz posao vidjela, ali ovo nisam mogla do kraja gledati“, ističe Dodig-Ćurković.

Na pitanje koliko su za sve ovo krivi roditelji kaže kako se oni mogu podijeliti u dvije kategorije. Jedni su oni koji su brižni, ali nemoćni da bilo što naprave radi utjecaja vršnjaka. Ako bi i viknuli ili, možda, malo povukli za uho djecu, odmah bi se javljao Centar za socijalnu skrb, pedagozi, psiholozi i svi drugi jer im se uskraćuju neka prava. S druge strane su, pak, oni roditelji zlostavljači koji stalno krše prava djece, ali sustav im daje sto mogućnosti da se poprave i ne čine ništa. Neke od njih se, kako kaže, čeka da se poprave i poslije petero ili šestero djece.

Zbog svega toga čemu svjedočimo, smatra, kako je potrebno što prije se početi na pravi način baviti djecom, razgovarati, postaviti se na pravi način, odnosno, vratiti se na bazične postavke kako su starije odgajali njihovi roditelji. Smatra kako se danas zapravo vidi da su stariji ranije pravilnije odgajali svoju djecu, nego što to mi radimo danas, te kako je pravo djece da imaju dobre i kvalitetne škole, dobru zdravstvenu skrb, ali ne da zlostavljaju svoje roditelje i ne preuzimaju odgovornost.

Porast nasilja

„Mi nismo zlostavljani, ali se red znao. Kada mama kaže da se nešto napravi, to se moralo napraviti. Imali smo svoje zadatke i obaveze koje smo morali ispunjavati. Potrebno im je ograničiti i korištenje društvenih mreža i ‘natjerati’ ih da se igraju. Namjerno kažem ‘natjerati’, jer se djeca danas ne znaju igrati. Ne znaju trčati, ne znaju se igrati, nemaju vještina, a to je sve radi tih mobitela, tableta i društvenih mreža. Moramo mijenjati, ne samo te stvari nego i cijeli sustav jer očigledno je da ovo što imamo danas nije dobro i ne daje očekivane rezultate. Izmišljamo toplu vodu, a oni su sve gori i gori. Često kažem kako su djeca danas tempirane bombe koje ne znaju kako da se nose sa svojim hormonima“, kaže Dodig-Ćurković.

U prilog njenim riječima, kada se govori o vršnjačkom nasilju, idu i službeni podaci MUP-a Republike Hrvatske koji kažu kako su djeca do 14 godina u Hrvatskoj tijekom prošle godine počinila 417 kaznenih djela, što je povećanje od čak 55 posto u odnosu na godinu dana ranije. Ti podaci, koji su zabrinjavajući, govore mnogo o stanju među mladima danas. Podaci MUP-a kažu i kako su u Hrvatskoj djeca od 14 do 18 godina tijekom prošle godine počinila 2.048 kaznenih djela, što je 21,5 posto više u odnosu na godinu dana ranije.

Giana Marović-Zeko, koja je godinama radila kao profesorica hrvatskog jezika, a sada je ravnateljica Gimnazije Vukovar, kaže kako vršnjačkog nasilja svakako ima previše kao i da ga ima svugdje oko nas. Smatra kako nasilja veoma mnogo ima i na društvenim mrežama, što onda negativno utječe na njihovo mentalno zdravlje poslije čega dolazi i do fizičkog nasilja. Ukazuje i kako je škola sekundarna kod odgoja mladih, dok primarnu ulogu imaju roditelji među kojima, pak, ima onih koji surađuju s profesorima, pedagozima i psiholozima u školi, ali i onih koji nisu za suradnju.

 Zakonske odredbe

„Djeca su zaštićenija nego prije, a mislim i kako se ne samo treba raditi na zaštiti žrtava nasilja, nego i adekvatnim kaznama kazniti počinitelje. Moramo se svi zajedno više uključiti i puno brže reagirati kada se nešto dogodi. Škole imaju propisane protokole kada se nešto dogodi, a mislim kako moramo puno više razgovarati, razvijati kod njih empatiju i prijateljstva. Moramo puno toga napraviti i mijenjati jer, ako nešto ne valja, onda se to treba mijenjati za dobrobit svih, a očigledno je da, kada je riječ o vršnjačkom nasilju, da imamo problem“, rekla je Marović-Zeko.

O kažnjavanju počinitelja vršnjačkog nasilja razgovarali smo i s vinkovačkim odvjetnikom Davorom Ćavarom koji pojašnjava kako, prema hrvatskim zakonima, djeca do 14 godina ne mogu odgovarati za kaznena djela koja počine. Smatra i kako su propisane kazne, za starije maloljetnike, adekvatne.

„U toj dobi s djecom koja počine neko kazneno djelo bavi se Centar za socijalnu skrb, dok djeca u dobi od 16 do 18 godina mogu završiti i u maloljetničkom zatvoru, a ona s navršenih 18 godina mogu završiti i u zatvoru. U svemu tome postoje i mogućnosti sudskog ukora i pojačanog nadzora, što su najčešće kazne koje određuju sudovi kao i upućivanje na rad u humanitarne organizacije. Upućivanje u ustanove se događa rijetko i kod nekih ozbiljnih kaznenih djela.

Sudovi kod vršnjačkog nasilja djeluju brzo, a svakako treba napomenuti i da je u donošenje sudskih odluka uključen tim ljudi, a ne samo ljudi iz pravosuđa. Gleda se kakvo je dijete, kakav je učenik, bavi li se izvanškolskim aktivnostima, kakva je situacija u obitelji i slično. Međutim, iz iskustva mogu reći kako kod djece koja su granična i blage kazne urode plodom, ali kod onih problematičnih ne vrijedi ništa“, zaključio je Ćavar.