Vršnjačko nasilje: Problem nisu društvene mreže nego naše vrijednosti

Vršnjačko nasilje u školama je ozbiljan problem koji može imati dugotrajne posljedice na žrtve, počinioce i školsku zajednicu u cjelini. Istraživanja su pokazala da maltretiranje, uznemiravanje, fizički napadi i drugi oblici nasilja među učenicima mogu imati negativan utjecaj na mentalno zdravlje, učenička postignuća i društvene odnose. Tragični slučajevi kao što je onaj iz Beograda, trebalo bi da podstaknu nadležne da brzo reaguju i poduzmu preventivne mjere kako se slični incidenti ne bi dešavali u budućnosti.

Nagomilana količina negativne energije, bijesa i mržnje koju mladi ljudi u sebi nose nije od juče i zbog toga ovakvi događaji ne iznenađuju, kaže psihologinja, doc. dr. Sonja Stančić, osnivačica Sigma Solutions Banja Luka.

„Ovo za mene nije toliko iznenađenje. Djecom i društvom se bavim od kad sam završila fakultet, a to je već 20 i nešto godina, i količina nasilja samo raste, oblici se usložnjavaju, roditelji zatvaraju oči, baš kao i škola, i ostali akteri zaduženi za obrazovanje i vaspitanje. Čak i roditelji djece koja su žrtve pokušavaju da minimalizuju situaciju, pa ne traže krivca nego svoje dijete prebacuju u neki drugi razred ili školu, ili promjene vannastavnu aktivnost i drugo. Neprijavljujemo nasilje, sklanjamo se od roditelja djece nasilnika. Sve u svemu, guramo pod tepih nasilje u dječijem uzrastu i onda nam, na žalost, to dođe kao bumerang“.

Ne misli da se s mladima nešto dešava, te ističe kako je to zamjena teza. Smatra da su mladi ogledalo našeg društva.

„Djeca i mladi samo reflektuju ono što smo im mi pružili, a ponudili smo im jedno kompeticijsko društvo gdje je najveća vrijednost ‘za što kraće vrijeme doći do što veće količine novca’. Naravno da novac sam po sebi nije problem jer biti bogat ili imati dovoljno za život nije problem niti sramota, ali način dolaska do toga i vrednovanje toga jeste problem“, kaže Stančić.

Mijenjati društvene obrasce

Isto mišljenje dijeli i Namir Ibrahimović iz Centra za obrazovne inicijative Step by Step, koji kaže da društvo glorificira nasilje i ne sankcionira ga, niti se želi baviti uzrocima nasilja s jedne strane, dok je s druge strane u velikoj mjeri socioekonomska situacija takva da postoji velik broj siromašnih što proizvodi dodatnu vrstu negativne energije i društvo još dublje gura u nasilje.

„Koncept vršnjačkog nasilja postoji, kao što postoji i koncept porodičnog nasilja kojem su djeca izložena kod kuće. Kod nas je sasvim prirodno da se dijete premlati kada ne sluša ili da kažete djetetu da treba da se potuče sa drugim djetetom ukoliko smatra da je u pravu. Kulturološki imamo te oblike nasilnog ponašanja i pitanje je hoće li, kada, u kom smislu i na kojem mjestu desiti se neka vrsta eskalacije samog nasilja. Zato bi trebalo ozbiljnije raditi na svim mogućim društvenim obrascima koji bi se trebali mijenjati“, kaže Ibrahimović.

Društvene mreže na kojima djeca provode slobodno vrijeme nisu glavni krivac, već pristup roditelja u sistemu odgoja, smatra Stančić.

„Zatvaramo oči pred onim što je stvarni problem jer zaista ne znamo kako da promijenimo vrijednosni sistem koji dominira u našem društvu. Lakše je reći da su problem društvene mreže, nego da je problem to što dijete uči da je jedino vrijedno u društvu ako ima patike od 300 eura ili da je najbolji u školi ako prebije druga a ne ako pomogne drugu“.

Odgoj nestao, a obrazovanja sve manje

Problem nastaje u donosiocima odluka koji prave politike obrazovanja, smatra Stančić. Prema njenim riječima, ministarstvo obrazovanja trebalo bi da bude jedno od tri najvažnija ministarstva, kao i da ne bude poligon za političko potkusurivanje. Kada u obrazovanju budu radili istinski stručnjaci, dodaje, onda možemo očekivati da škola bude obrazovna ustanova.

„Problem obrazovanja je to što sve manje obrazuje, a vaspitavati je prestalo davno, pa sve manje i roditelji i djeca vide svrhu obrazovanja – niti sprema za proces rada niti vaspitava za društveno aktivnog pojedinca. Škola je postala nužno zlo u koju gotovo niko ne vjeruje, a djeca u nju nerado idu. Nastavnici su nam needukovani i to što su završili fakultet prije 10 ili 15 godina nije nikakva edukacija – to je prvi korak da mogu da rade svoj posao. Uz jako male plate, gdje za jednu poklon torbu ili sat možete da kupite učiteljicu ili učitelja, zaista je ponižavajuće i za tog čovjeka i za struku“, ističe Stančić.

Dodaje kako su stručne službe također skrajnute i narativ je pogrešan. Djeca idu kod psihologa ili pedagoga kada nešto pogriješe ili oni služe za izricanje kazne. Kome onda da djeca vjeruju u školi kada imaju problem, kome da se obrate, pita se Stančić.

„Direktori imaju svoj narativ po kojem je u njihovoj kući, tj. školi sve u redu i da nikakav problem ne smije da se iznese van, pa ni unutar kuće jer kako će to izgledati na sjednici aktiva direktora, jer oni kao direktori će biti loši. I zato je bolje zataškati ili maskirati problem. Jedini put jeste demaskiranje situacije i jačanje rada u učionici i u školi, i to ne nekim floskulama nego konkretnim aktivnostima, jesu kontinuirane edukacije za nastavnike, kontinuirane edukacije za stručne službe. Sve to uz relaksaciju plana i programa i vraćanje digniteta nastavničkom kadru kroz plate i beneficije“.

Mijenjati stvari unutar škole

„Doveli smo društvo i cjelokupan sistem do toga da ga je vrlo teško obnoviti i promijeniti, ali nam ništa drugo ne preostaje već da pokušavamo i vidimo u kom pravcu to može ići“, smatra Ibrahimović.

„Mnogo stvari je potrebno mijenjati unutar same škole. Ako zanemarimo da su sve te i slične promjene već događaju u društvu, škola bi trebala biti mjesto gdje se njeguje demokratija i sve vrijednosti demokratskog društva u kojem je pluralizam mišljenja sasvim poželjan, u kojem se učenici uče da dijalogiziraju, da grade stavove na osnovu uvjerenja i argumenata koje imaju, različitih oblika izvora iz kojih saznaju itd, da im se dopusti da sve to izgovoreno unutar učionice”.

Dodaje i kako je škola mjesto na kojem se reflektuju sve društvene promjene i na kojem se reflektuju svi društveni odnosi, ali škola nije jedini krivac za ovakvo stanje, mišljenja je Ibrahimović. Ukazuje da se ne može samo na obrazovni sistem i nastavnike svaliti krivica.

„Glorificiramo ratove a ne mir, glorificiramo herojstvo koje je gubitak života, a ne glorificiramo lijep život koji je u svojoj punini to što bi trebalo da usvoje mladi ljudi, da imaju cilj da žive ispunjenim životom potpuno odgovorno, da znaju kako da riješe problem koji imaju, da znaju kako da isprave grešku koju su napravili, da nisu puni gorčine i bijesa, da učestvuju aktivno u kreiranju društva i da vrlo jasno zagovaraju svoje političke i svoje vjerske i bilo koje druge stavove, a da isto tako sa razumijevanjem i uvažavanjem prihvataju nekoga ko ne dijeli s njima ista uvjerenja“.

Nije za radikalna i stroga pravila koja neki zagovaraju kao vid zaštite od eventualnih incidenata i nemilih događaja.

„Veći stepen kontrole i kažnjavanja može samo proizvesti nasilje druge vrste jer ako nasiljem reagujete prema nekome, taj neko će nasiljem odgovoriti. To nije rješenje, nego su rješenja spora, pažljiva i grade se strpljivo. Suština je da se društvo dogovori da je obrazovanje važno i ako trebamo krenuti od nekog segmenta kako da popravljamo ovo rastureno društvo unutar Bosne i Hercegovine, jedno od tih mjesta bi mogla biti škola i da se obrazovanje stavi na visoki prioritet“.

Traume iz ’90-ih

Psihologinja Stančić ističe da smo duboko traumatizovano društvo i podsjeća da su današnji roditelji bili tinejdžeri devedesetih i da nose svoje traume koje nikada nisu prerađene, nego su samo skrajnute da bi preživjeli. Upravo to smatra jednim od problema.

„Te traume su i u našoj djeci. I od toga treba krenuti, od svakog u nama u kojima je puno ljutnje, bijesa, mržnje, nasilnih misli, potrebe da druge povrijedimo i ponizimo i da to pokažemo drugima kako bi bili vrednovani u društvu. Naravno da treba da podignemo nivo poštovanja protokola o bezbjednosti u školama. Na kraju krajeva, i tehnologija nam to omogućava. Ali bitnije je podići nivo svijesti o tome kako smo, jer djeca nisu samo u školi, nego u školskom dvorištu, i na putu od kuće do škole, i na igralištima, i u klubovima i tako dalje. A to možemo jedino ulažuci u prevenciju i baveći se radom na prevenciji“.

Dodaje kako svi odustaju od prevencije i bave se uglavnom saniranjem posljedica jer ne vide odmah korist.

„U jednom školskom sistemu da biste vidjeli ozbiljne promjene mora proći bar 10 ili 15 godina. Da smo se bavili time ranije, sad bismo ubirali plodove. Zbog toga, bitno je da krenemo danas, a ne da smišljamo radne timove, pa testiramo neke pilot projekte jer znanje koje treba postoji, postoje i ljudi koji znaju – samo im treba dati prostora da rade svoj posao. Zar zaista mora doći do ovako teškog slučaja (kao u Beogradu), da bi se vrednovali izgubljeni životi? Zar nam treba masakr da bismo vidjeli da nam djeca već plaču i ne žele da idu u školu“, pita Stančić.