Schmidt ne dezavuira pristupanje BiH EU, nego ga potiče

Odluka Visokog predstavnika međunarodne zajednice da nametne promjene Izbornog zakona sjajan je lakmus papir koji pokazuje stvaran odnos ključnih političkih aktera u BiH prema procesu europeizacije ove zemlje. Njemački pravnik i državni službenik Christian Schmidt daleko se lakše odlučuje na posizanje za Bonskim ovlastima, nego što je to radio njegov prethodnik, austrijski diplomati i slovenski manjinski aktivist u Austriji, Valentin Inzko, koji je tek na samom kraju mandata nametnuo izmjene kaznenog zakonodavstva kojima se kriminalizira negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca.

Za razliku od Inzka, Schmidt u svom mandatu zadire u ključan dio zakonodavnog okvira BiH, onaj koji se tiče izbornog zakonodavstva. To čini oprezno, izbjegavajući situacije u kojima bi morao posredovati u neprimjereno vrijeme, i tako utjecati na preferencije i opredjeljenja birača.

Mnogi su mu zamjerali to što je prvi set svojih izbornih reformi, onih koje su se ticale posrednih izbora u Domove naroda, proglasio u izbornoj noći, a predbacivali su mu da je “ukrao show” političarima. Međutim, to je bio sjajno izbalansiran i promišljen trenutak za objavu pripremljenih promjena, na način da one nisu utjecale na izborno ponašanje političkog tijela u BiH, a “nametnute” promjene su osigurale stabilnost i uspješno relativno brzo uspostavljanje političkih većina i tijela koje obavljaju izvršne poslove na svim razinama vlasti.

Mudri ustavni pravnici kažu da ustavne promjene i promjene izbornog zakonodavstva, one koje građani izravno osjećaju, valja pisati “drhtavom rukom”, promišljeno, minuciozno i s velikim poštovanjem prema sustavu u koji se zadire. Čini se da je upravo tako postupao i Schmidt, pravnik ograničen skrupulama koje proizlaze iz pravila sustava vladavine prava, a ne iz odnosa političke moći, bilo one na razini BiH, bilo one u međunarodnoj areni. Čini se da je jednako postupao i kod tehničkih promjena izbornog zakonodavstva, kojima je cilj zaštititi vjerodostojnost izbornih procedura.

Nezadovoljstvo Schmidtovim odlukama

Kao što mu se nepromišljeno predbacivalo da je prvim setom promjena izbornog zakonodavstva pogodovao “osobno Draganu Čoviću”, ili bosansko-hercegovačkim Hratima, a na štetu Bošnjaka, sada mu se predbacuje da su njegove oprezne i minimalne promjene usvojene na korist Bošnjacima, a na štetu Srba i Hrvata u BiH. Nezadovoljstvo njegovom odlukom dolazi prije svega iz krugova Milorada Dodika i institucija enteteta u kojem je ovaj uspostavio autoritarnu vlast, ali nezadovoljstvo promjenama ne skriva niti Dragan Čović. Ipak, ne čini se da su Dodikove i Čovićeve primjedbe jednake i da proizlaze iz jednakih motiva, iako se u nekim aspektima njihove retorike podudaraju. Naravno i očekivano, Dodikova retorika je na rubu vulgarnoga, Schmidtu, kojem odriče legitimitet, predbacuje nekakav neokolonijalizam, a Čović ne krije nezadovoljstvo time što je Schimidt nametnuo minimalne, a nužne promjene, kako bi se osigurala vjerodostojnost lokalnih izbora, što će se održati za šest mjeseci.

Čović, koristeći se time što je BiH netom na Europskom vijeću dobila otvaranje pristupnih pregovora, iako joj je ostala zadaća da prije dobivanja pregovaračkog okvira i održavanja prve međuvladine konferencije nadoknadi propušteno u ispunjavanju uvjeta za otvaranje pregovora, tvrdi da Schmidt šteti kredibilitetu izvršne vlasti i političke većine u BiH, jer da su se političari i bez Schmidta mogli dogovoriti o potrebnim reformama izbornog zakonodavstva. Schmidt je čekao s intervencijom do roka kad su se lokalni izbori ozbiljno približili, a intervenirao je jer nije htio dovesti u pitanje legitimitet intervencije u izborno zakonodavstvo. Naime, Venecijanska komisija (službenim imenom Europska komisija za demokraciju putem prava) Vijeća Europe sugerira da se u izborna pravila ne bi smjelo zadirati godinu dana prije isteka mandata tijela koje se bira prema tim izbornim pravilima, pa Schmidt doista nije smio više odlagati intervenciju, želi li nova pravila „čista srca” primijeniti na ovogodišnjim lokalnim izborima.

Čovićeva logika drukčija je od Schmidtove, i njemu nije stalo do minimalnih promjena, nego do sveobuhvatnog paketa, odnosno prije svega do reguliranja pitanja koje trenutno i nije prioritetno – dakle pitanja izbora članova Predsjedništva BiH. Vještina pregovaranja je uspostavljanje kompromisa s kojim sve strane u pregovorima “mogu živjeti”, a očito je da Čović i njegovi politički suradnici ne znaju svoje ključne interese „upakirati” tako da budu prihvatljivi svim dionicima u pregovaračkom procesu. Već su napravili veliki propust u vrijeme pregovora o izbornom zakonodavstvu 2021-2. prije prethodnih općih izbora u BiH, kad su prekinuli pregovore tražeći više nego što su dobivali uravnoteženim prijedlogom međunarodnih posrednika (Matthew Palmenr u ime SAD i Angelina Eichhorst u ime Europske komisije), a sad su, čini se, polagali nadu da bi uz nužne tehničke promjene prije lokalnih izbora mogli ponovno pokušati ostvariti interese vezane uz izbor članova Predsjedništva. Otuda i primjedba Schmidtu da narušava vjerodostojnost političke većine u BiH, namećući politička rješenja, za koja Čović tvrdi da su mogla biti donesena suglasnošću domaćih partnera. Pomalo je pretenciozno pozivanje na dignitet pristupnog procesa, a optužba da nametanjem odluke Schmidt dezavuira postignuto u pretpristupnom procesu pokazuje da oni koji iznose takvu primjedbu imaju ozbiljan problem u razumijevanju pravila pretpristupnog dijaloga.

Pristupanje BiH Evropskoj uniji

Naime, europska integracija ne smije postati proces beskonačnih nagađanja unutar postojećih političkih klasa, nego efikasan način prilagođavanja bosansko-hercegovačkog zakonodavnog okvira zajedničkoj pravnoj stečevini Europske unije. Unutar tog prilagođavanja bit će potrebno u relativno kratkom vremenu provesti obimne reforme, uključujući i prilagodbu ustavnog okvira pravilima Europske unije. Schmidt je sada, kad je postalo očito da političke klase u BiH to ne bi same napravile u roku primjerenom za vjerodostojno provođenje ovogodišnjih lokalnih izbora, nametnu minimalne tehničke zakonodavne promjene zapravo pomogao bosansko-hercegovačkom društvu da napravi korak naprijed prema provođenju slobodnih i poštenih izbora.

Kritike iz Mostara nisu jednakoga karaktera kao one iz Banja Luke, jer Dodik i njegovi sljedbenici koriste situaciju za kontaminiranje javnosti kvazisuverenizmom i otvorenom secesionističkom retorikom. Međutim, ono što se iz Mostara nastoji prikazati kao zaštita “digniteta procesa pristupanja EU” ozbiljno upozorava na probleme koji će se u narednom razdoblju otvarati pred BiH.

BiH neće napredovati u pritsupnim pregovorima, bez obzira na patetiku o zaštiti digniteta pregovaračkog procesa, ako se stare navade neefikasnoga usklađivanja interesa među političkim klasama budu nastavile i u narednom razdoblju. Ideja o “rotirajućem glavnom pregovaraču” upozorava da bi se upravo to moglo događati. Bez uspostavljanja konsenzusa o temeljnim vrednotama, bez organiziranja političkog tijela koje bi bilo povezano ciljem što bržeg i što efikasnijeg procesa pretpristupnih reformi, te bez stvaranja institucija koje će stručno tehnički provoditi potrebne prilagodbe, BiH će potonuti u bezizlazan dugi pretpristupni proces, bez stvarnih pomaka, a odnos prema Schitovim promjenama u izbornom modelu jasno oslikava kako bi se ta buduća arena mogla oblikovati.

Dogodi li se da današnja hrvatska administracija usmjerena na “više Europe” u narednom razdoblju potone, a da platno i škare u hrvatskoj politici preuzmu Zoran Milanović i njegovi suradnici, skloni kvazisuverenizmu i iliberalnoj demokraciji, Čović ili neki njegov nasljednik mogao bi dodatno potonuti i još se više približiti Dodikovoj retorici zasnovanoj na tom nesretnom kvazisuverenizmu. Za BiH je od ključne važnosti okupljanje oko temeljnih europskih vrijednosti i koncentracija svih društvenih snaga na duboke reforme, potrebne za ostvarivanje cilja – punopravnog članstva BiH u EU. Schmidtov impuls vezan uz vjerodostojnost izbornih procedura, sasvim sigurno ne dezavuira takve bosansko-hercegovačke napore, nego ih, upravo suprotno tvrdnjama kritičara, potiče i ubrzava proces koji bosansko-hercegovačke političke klase same nisu znale provesti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.