Raspad Vijeća ministara i borbe oko OSA-e

Nakon što je smijenjen sa mjesta predsjednika Komisije za nadzor nad Obavještajno-sigurnosnom agencijom BiH (OSA), državni parlamentarac iz redova Dodikovog SNSD-a Nikola Špirić je u intervjuu za Večernji list obrazložio svoju smjenu, te iskoristio svoju smjenu kao povod da dadne prikaz stanja i perspektiva vlasti na državnom nivou u BiH.

Špirić (u prijevodu na hrvatski jezički standard) kaže da “svugdje u svijetu oporba predsjeda tim Povjerenstvom, jer se zna da većina podržava menadžment obavještajnih službi”, te dodaje da je “oporba korektiv da se ne izađe izvan dopuštenog”.

Parlamentarac Dodikovog SNSD-a naglašava da se zalagao za unapređenje demokratskih standarda, transparentnost i zakonitost u radu obavještajne službe, te da je zbog toga smijenjen. Špirić više puta, takoreći patriotski upozorava da je način na koji se vlast ophodi prema OSA-i opasan po BiH, da je sve to “opasno po državu”.

Patriotski ljiljan na Špirićevom reveru

Mogli bismo, u skladu sa pravilima pristojnosti, a nasuprot iskustvu, povjerovati Špiriću kad za sebe tvrdi da je borac za zakonitost i transparentnost, a da je njegova politička opcija (SNSD) orijentisana ka odbrani države BiH i njenih institucija, međutim to bi svakako dovelo Špirića na zao glas u SNSD-u, a SNSD na zao gled pred njihovim biračkim tijelom – pa ćemo se suzdržati od nepotrebne donacije povjerenja.

Da su Špirić i SNSD uistinu odgovorni prema državi – a iz njihove perspektive ne postoji razlog i interes da to budu – oni se, nakon ove smjene, ne bi povukli i iz svih ostalih komisija, već bi ostali i borili se preko njih da procesi budu transparentni i zakoniti. Ako je, kao što kaže Špirić koji nije glasao za vlastitu smjenu – bilo važno da opozicija bude prisutna u komisiji za nadzor nad OSA-om, kako je sad odjednom važno da opozicija izađe iz svih ostalih komisija?

“Mi smo kao stranka donijeli odluku povući zastupnike i izaslanike iz obaju domova Parlamentarne skupštine iz povjerenstava i odbora. I eto ih tamo, neka se valjaju u blatu”, kaže Špirić u intervjuu. Da li je moguće spojiti odgovoran i ozbiljan legalistički & patriotski pristup iz početka Špirićevog elaborata, sa ovim inadžijskim izlaskom iz svih komisija?

Za razliku od nas, analitičara, koji uočavamo nelogičnosti i nedosljednosti, zbog čega i jesmo (samo) analitičari, Nikola Špirić je iskusan političar, posebno u oblasti funkcionisanja vlasti na državnom nivou, i umjesto dosezanja i obznanjivanja istine, on koristi misli i riječi za druge svrhe. Neko će ga osuditi za to, neko će glasati za njega zbog toga, što je prirodno; naime, ne samo da različiti ljudi imaju različite političke orijentacije, već isti čovjek može imati čitavu lepezu, naprimjer – Nikola Špirić, kao bivši član Srpska radikalne stranke, Demokratske stranke, Srpske demokratske stranke, Partije demokratskog progresa i (na koncu, sadašnji) Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

Kad Špirić i SNSD govore ne treba razmišljati je li to logično i istinito, već šta između redova govori – o pravcu njihove političke volje. Tako i Špirićeva smjena, sa popratnim događajima, daje mogućnost da razumijemo (ako čitamo između redova) raspored snaga i ciljeve bh. državne vlasti i opozicije, nešto više od godinu dana prije izbora.

Tri cilja državne većine

Tri su osnovna cilja ne samo SNSD-a, već i dijela vladajuće koalicije (Hrvatska demokratska zajednica i Savez za bolju budućnost) u periodu koji slijedi: paralizirati vlast, pa je kritikovati i na koncu izaći iz nje, jednom nogom. Po svemu sudeći, postojeće Vijeće ministara će dočekati 2018. u tehničkom mandatu.

Pošto Vijeće ministara nije uspjelo – neko autoritaran će reći nije ni moglo uspjeti zbog kratkoće mandata ili prešarolike koalicije – ostvariti rezultate, zahvaljujući kojima bi bilo zavidno dočekati izbore u vlasti, glavni cilj većine stranka je distancirati se do oktobra 2018. od nasljeđa državne vlasti u ovom mandatu, što se pokazalo i prilikom nedavnog obaranja Izvještaja o radu Vijeća ministara u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Najlakše će to biti upravo SNSD-u, koji će kao opozicija, povlačenjem sa “funkcija” iz komisija i sličnim potezima, jačati svoj imidž – opozicije. Također, SNSD će povećavati stepen optužbi na račun SDS-a, kao glavnog srpskog faktora u vladajućoj većini i Vijeću ministara. Taj pravac SNSD-ove političke volje se očitovao u nedavnom pokušaju blokiranja pristupa BiH Transportnoj zajednici, čime je SNSD pokušao nanijeti dvostruku štetu: kao opozicija, spriječiti Vijeće ministara i SDS da dobiju evropski novac za projekte, što bi bio rezultat vrijedan pohvale; a, kao anti-državna sila, ujedno i osramotiti BiH u tom međunarodnom kontekstu i predstaviti je kao nefunkcionalnu državu.

Premda je i SNSD u komotnoj poziciji sada (kada ima partnere za blokade u vlasti), najlakše će ipak biti HDZ-u, koji nema strah od opozicije – nema straha, jer nema opozicije – te će mu biti dovoljno da nastavi graditi kampanju na etničko ustavnim pitanjima, profilirajući se kao etnička opozicija Stranci demokratske akcije. Dotle će najteže biti Savezu za bolju budućnost (SBB), koji je, neko će reći, nevoljno i ušao u vlast, ako je moguće nevoljno ući u vlast, a koji bi sada najradije volio da nekako sam izađe, a ako iko želi da izađe sam iz vlasti. Naime, godinu dana i dva mjeseca prije izbora, prerano je odreći se privilegija učestvovanja u vlasti, a zauzvrat preuzeti breme onog koji “bježi od odgovornosti” i ostavlja vlast, odnosno državu u haosu radi svoje (opozicione) kampanje…

U sličnoj poziciji nalazi se i PDP, koji se još uvijek nije otvoreno približio SNSD-u, no već šalje određene poruke između redova. Tako je, recimo, član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić povodom hotimično propalog sastanka lidera, u organizaciji njegovog kolege Dragana Čovića, kazao da je ključni problem podjela u bošnjačkom političkom tijelu, dodajući da je “pokušaj Dragana Čovića bio korektan”. Ivanić s početka mandata bi svakako kazao da Čovićev pokušaj da na sastanak lidera vladajuće koalicije prokrijumčari i opozicionog vožda Milorada Dodika – u najmanju ruku, nekorektan prema partnerima u vlasti. No, Ivanić je svjestan da mu prijeti opasnost da bi PDP, kao vlast, mogao snositi i odgovornost i braniti pred biračima rezultate, pa sugeriše da će i PDP, kao srpski SBB, početi se distancirati od SDS-a, kao srpske SDA, i možda relaksirati odnose, ako ne i sarađivati, barem na državnom nivou, sa opozicionim SNSD-om, kako bi sebi otvorio prostor da sarađuje s tom strankom i u vladajućoj koaliciji možda nakon izbora 2018.

Jedine dvije stranke, koje “preuzimaju odgovornost” za rad Vijeća ministara su SDA i SDS. Odnosi između te dvije stranke nisu bili bolji još od predizborne kampanje za prve demokratske izbore u BiH. Naravno, ne zbog ljubavi, već zbog nužde u nevolji. Kao strankama, koje u bošnjačko i srpsko ime, uzimaju najveći dio kolača, te će i najviše biti izloženi pritisku kako od opozicione opozicije tako i od vladajuće opozicije, te je posljednje što im je u interesu da se još i međusobno napadaju, odnosno kritikuju sebe, tj. rad Vijeća ministara. Sigurno je da bi i SDA i SDS najradije izašli iz vlasti šest mjeseci prije izbora, no metafizičko-antropološki problem je što niko ni sada neće da ih zamijeni, a kamoli tada.

Ima li države bez održive vlasti?

Ko je krivac? To je lako utvrditi samo ako ste unutar tih političkih struktura, dok je izvana teže vidjeti, protivno pravilu, koje kaže da su stvari jasnije sa distance. U politici ništa nije kao što bi trebalo biti, pa tako ni to. Glasačko tijelo će na izborima kazniti odnosno nagraditi stranke, a i stranke će, nakon izbora, nagraditi svoje glasačko tijelo, ili makar kazniti.

No šta će dotad biti sa Bosnom i Hercegovinom? Stanje permanentne krize, u kojem je interes većine u Parlamentu da institucije ne funkcionišu (da bi se vlast mogla što oštrije kritikovati), jako je loše za državu. Naravno, nestabilnost unutar vladajuće koalicije, koja dovodi do nefunkcionalnosti nije nešto specifično za BiH: eto, Hrvatska je i nacionalno homogena, i članica EU (sve što su naši tobožnji nedostaci), pa je u prethodnom periodu imala ogromnu krizu vlasti, od ulaska u prvu pa do izlaska iz druge koalicije HDZ-a sa Mostom; (tek ćemo vidjeti dokad će trajati koalicija sa HNS-om, ili makar dokad će trajati HNS).

Iako kriza vlasti nije (samo) posljedica multietničnosti ili “komplikovane ustavne strukture”, ipak to neprijatelji BiH koriste kao povod da šalju kako prema vani, tako i unutar BiH, poruku da je država nefunkcionalna i dugoročno neodrživa. Pa iako je, s obzirom na postojeće globalne odnose i unatoč njima, međunarodni suverenitet neupitan, pa je i disolucija (uz podršku Rusije RS-u, a po receptu nepriznate Abhazije, Južne Osetije i sl.) isključena, ipak je bolje da država ima funkcionalnu vlast, nego da je nema.

Doći će ljudi s istoka

Drugi veliki izazov s kojim će se suočiti Bosna i Hercegovina jeste propagandni rat u vidu lažnih vijesti – još uvijek smo valjda zbog nerazvijenosti zaštićeni od sajber-napada – a kojima se promovišu teze o “islamizaciji” i “arapizaciji” BiH. Tako i Nikola Špirić, u povodu svoje smjene, nije propustio u pomenutom intervjuu, da dolije nafte na vatru arabofobnih (i islamofobnih) kolektivnih osjećaja, koji su prisutni možda i više među Bošnjacima trenutno, nego među Srbima i Hrvatima u BiH; a koje, opet, prema vani, prema Briselu i Vašingtonu, šire srpska i hrvatska nacionalna politika s ciljem slabljenja međunarodnog ugleda BiH i Bošnjaka.

Naime, Špirić je u zaključku elaborata o svom političkom porazu, a “moralnoj pobjedi”, govorio o 300 agencija u okolici Sarajeva koje “grade naselja za 150.000 ljudi s istoka”. Ne isključujemo mogućnost da je Špirić mislio na “ljude s istoka”, koje je imao u vidu i bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić kad je, na diplomatskom susretu najvišeg ranga sa kineskim premijerom Li Kećangom, citirao dio Kremanskog proročanstva Mitra Tarabića od prije 200 godina: “Doći će ljudi sa istoka, žuti ljudi, i zavladaće svetom. Oni će piti vodu sa srpske reke Morave.”

No, s obzirom da Sarajevo nije na Moravi, bit će da Špirić nije imao u vidu Kineze, već Arape. I za razliku od Nikolićeve udvoričke geačke teatralnosti, Špirićeva teza da je dolazak ljudi s istoka “snažan proces demografskih promjena i jedan od načina da isele ljude koji žive ovdje” – predstavlja ksenofobičnu propagandu ravnu Wildersovoj, AFD-a ili onoj Nacionalnog fronta, koji je uzgred sestrinska stranka SNSD-u. Te politike, koje su Merkel, Rutte i Macron porazili u Evropi, zaslužuju da budu poražene i u BiH. Dolazak arapskih turista i investitora već je posve oprirođen proces u zemljama EU (izuzev rubnih, poput Hrvatske ili Poljske), i ne samo da nije protivan “evropeizaciji BiH”, kako Špirić et al. tvrde, već je simptom toga da Sarajevo postaje Evropa kao Berlin, Pariz i London, sa svojim arapskim turistima, koje vole slastičari, i investitorima, koje vole političari.

Muslimani protiv islamista

Danas je najlakši način da politički delegitimišete političkog protivnika i učinite ga ranjivom metom, taj da ga proglasite “islamistom” i “teroristom”. S obzirom na djelotvornost sredstva, čak su i muslimani međusobno počeli sve više da se koriste tom metodom, ne samo “ljudi s istoka”, već i Bošnjaci. Zvanični Zagreb (predsjednica RH) i nezvanični Beograd (tabloidi), vrše stalan pritisak sa tezama o radikalizaciji bh. muslimana, dovodeći BiH i Bošnjake u defanzivnu poziciju i očekujući ustupke u svrhu provođenja svojih veliko-nacionalnih politika, ili makar da će se pod pritiskom medijske opsade bh. muslimani uistinu i radikalizirati.

Teze o “islamizaciji” i “arabizaciji” Bosne sve češće i sve više propagiraju i bošnjački opozicioni političari, intelektualci i mediji, u inat vladajućoj “muslimanskoj” stranci SDA, “zaboravljajući” da u Sarajevu “islamizacija” znači stvari poput nazivanja selama u institucijama, ukidanja djeda Mraza i slično – dok se izvana ta riječ shvata u predstavama ISIL-ovog naslijeđa.

Za navedene negativne procese, od nefunkcionalnosti vlasti do priče o islamizaciji, rješenje nije u pozivanju opozicionih lidera na odgovornost, jer to što govore i rade ne šteti samo vlastima, već i državi. Opozicija napada vlast svim dopuštenim ideološkim i političkim sredstvima, a kritika ili blokada Vijeća ministara ili pravo na pretjerivanje u kritici vlasti (pa čak i po pitanju “islamizacije”) – upravo i jeste dokaz da je ovo demokratsko društvo, a ne islamističko, a eventualno (para)institucionalno zabranjivanje ili prijeteća ljutnja na to “neodgovorno” očitovanje slobode govora, išla bi u prilog suprotne tvrdnje.

Prodržavna politika ne smije pasti u zamku ni pravdanja za neutemeljene optužbe, jer bi to bio poraz i ohrabrenje propagandistima; ne smije biti ni ljutnje, ni agresivno-prijetećeg ispoljavanja simptoma anksioznosti; iz defanzivnog stava, mora se preći u ofanzivni. Recimo, po pitanju slučaja OSA-e, skoro u potpunosti je prešućena činjenica da ta agencija od izuzetne važnosti u borbi protiv terorizma ima podršku “stranaca”, što je i Nikola Špirić nevoljko, između redova, priznao.

Podržavaju li SAD i EU islamističke institucije?

Novinar je dobro konstatirao da su se stranci često uplitali u rješavanja ovakvih problema; što je i istina – SAD i EU bi se svakako upleli najdirektnije kad bi obavještajne službe pale pod utjecaj nekakvog islamističkog režima, što se desilo sa udaljavanjem od Iranaca 90-ih. Špirić je na to kritikovao strance, kazavši: “Baš ih briga. Njih zanima da služba u nekom globalnom interesu pomaže i do tada će šutjeti na sve ovo. Njima je sve dobro. Ne trebamo se ljutiti na strance, ali mislim da su oni imali ulogu u procesu imenovanja menadžmenta OSA-e.”

Ako OSA ima podršku “stranaca”, te ako doprinosi u borbi protiv terorizma, te ako su “stranci” imali ulogu u procesu imenovanja menadžmenta OSA-e (a ne kako kontradiktorni Špirić tvrdi da su bošnjački predstavnici poklopili i privatizirali tu instituciju), iznenađuje da je u političkom okršaju po pitanju OSA-e, koji traje, ostao neiskorišćen taj moment američko-evropske podrške toj instituciji. Ostaje pitanje zašto se ne bi Špirić malo branio, pred domaćom javnošću i “strancima”, da nije dio “ruske” propagande, kad optužuje Amerikance i EU, da podržavaju “obavještajnu agenciju koja je pod kontrolom islamista” (dakle podržava terorizam). Snage koje brane instituciju od “političkih pritisaka antidržavnih politika” na nju, mogle su tražiti obznanjenje i obznaniti na sva zvona tu međunarodnu podršku i ugled koji ima OSA u borbi protiv terorizma i ekstremizma, a nije dobro da ih na to mora nehotimično podsjetiti na to poslanik Špirić, provučen kroz toplog zeca analitičko-ironijske pažnje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera