Ćeraćemo se još… do ugovora s đavolom
Piše: Sead Omeragić
Uspostavljeni, da ne kažem nametnuti mir, bio je spas iz pakla u koji smo bili gurnuti u toj velikoj pomami rastakanja Jugoslavije i stvaranja “velike Srbije”, pa i “velike Hrvatske”, zašto to ne kazati. Ako i razumijemo nametanje mira, kako da razumijemo nametanje konstitucije koja ima sva obilježja nedemokratske tvorevine i aparthejda, i to od strane država s demokratskim ustanovama i tradicijom? U Bosni i Hercegovini je potpisan ugovor s đavolom, i to su učinili oni za koje nikad ne bismo posumnjali da će učiniti. Ono što me raduje je to da ovo nije ugovor naroda s đavolom, pa se nadam da mu, kao i svakom zlu, ima kraja, rekao je prošle sedmice reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović.
Mnoge je iznenadilo ovo dijagnosticiranje stanja naroda i države od vjerskog poglavara muslimana u Bosni i Hercegovini. Suština izjave je, naravno, Dejtonski sporazum. O utemeljenosti tog mirovnog sporazuma govori količina tumačenja po slobodnoj volji i nesporazuma koje je do sada izazvao. Dejtonski sporazum kao da je napravljen da potiče i održava radikalne stavove i rastače sve ono dobro što se napravi u ovoj zemlji. Sve govori da je takav ugovor udovoljio silama koje i dalje snivaju svoje velikodržavne projekte.
Prvi put imamo duhovnu dimenziju objašnjenja ovog sporazuma između tri nesporazuma.
Do sada smo imali politička objašnjenja Dejtonskog sporazuma. Prvi put imamo duhovnu dimenziju objašnjenja ovog sporazuma između tri nesporazuma. Politički pokušaji dogovaranja su svakodnevni i uvijek se svode na trostruku igru riječima na tri kraja ničega. Dogovori za bilo kakve promjene nabolje u ovoj državi na osnovama Daytona djeluju poput kulglica u fliperu, koje sve strane odbijaju dok ne završe svoj put. Zašto je Bosna i Hercegovina postala gotovo privatno vlasništvo tri nacionalne oligarhije, tri samoproglašene elite? Neko bi to mogao označiti kao previše jeftinih pojedinačnih ugovora s đavolom.
Ničija i svačija zemlja
Sve svete knjige govore o ovoj temi ugovora (saveza) s đavolom. I uvijek je ključni odgovor da ljudsko biće ne dobija ništa ako izgubi ono najvrjednije – svoju dušu. U Bosni i Hercegovini se gubljenje duše najčešće naziva “gubljenjem obraza”. Sjetim se često filma Ničija zemlja Danisa Tanovića i završetka, kada borac ostaje ležati na mini dok šefovi Ujedinjenih naroda i mediji odlaze s lažnom pričom kako je sve imalo sretan završetak. Moglo bi se protumačiti kako je i Tanović u ovoj svojoj metafori imao na umu taj međunarodni ugovor.
Možda je najbolje poređenje vezano za trenutno političko stanje u Bosni i Hercegovini ono sa slavnim Geteovim Faustom, gdje se govori o “uslovima” sklapanja ugovora s đavolom. Faust, na putu prema svojoj vječitoj sreći, pristaje na dogovor s Mefistom (đavolom iz njemačke mitologije). Ta saradnja počinje kada Mefisto dolazi s otvorenom ponudom Faustu: “Ja ovdje ću ti vjerno služiti, i na mig tvoj ja ću uvijek biti spreman.”
Čini se da neki ‘učenici’ često idu po savjete kod svog Mefista.
U poređenju s bosanskom realnošću gotovo savremenim se čini susret učenika koji dolazi po savjet kod Fausta. I tada se prvi put Mefisto (đavo) prerušava u Fausta, preuzimajući i njegovu dušu. Čini se da neki “učenici” često idu po savjete kod svog Mefista.
Saradnja prema “ugovoru o nedjelu” ima svoje pozitivne strane u ovozemaljskim darovima, kojima sebe časte samoproglašene nacionalne elite. Da stvari ne idu nikome u prilog pokazuje stanje na prostoru Balkana, koje je pod direktnim posredovanjem Mefista. Gotovo me je šokiralo nedavno obraćanje srbijanske opozicije apsolutnim pobjednicima izbora: “Ćeraćemo se!” Postao sam svjestan kako igra Mefistova ne poznaje granice. Tek tada sam se prisjetio onog pjesnika u odijelu i kapi detektiva Sherlocka Holmesa i njegove pjesme Ćeraćemo se još. Pjesma je objavljena odmah nakon užasnog rata.
Utjerivanje dobre volje
Ćeraćemo se još, / jednako ćerati, / to da smo načisto, / nema šta da krijemo, / neka niko ne misli da nećemo…
Ugovor s đavolom ima problem, jer se mora poštovati od aktera, a svi ostali su tu kolateralne žrtve. Ove bi poruke o neviđenim mogućnostima “ćeranja” mogle biti protumačene kao pjesničko objašnjenje Dejtonskog ugovora. Dakle, Dejtonski sporazum je samo dio “ugovora s đavolom” na ovim prostorima. Već davno smo “ućerani” u nacionalne torove. Neko silom i utjerivanjem straha, a neko dobrovoljno, “utjerivanjem dobre volje”.
Prešli smo sve granice i nema gdje nas nema na ovoj planeti.
Svake godine iz tri države – Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine – dva garanta i jedne kolateralne žrtve pod ingerencijama Dejtonskog ugovora, odlaze tri najljepša grada. Svaki od tih gradova sa pedesetak hiljada uglavnom mladih i obrazovanih ljudi nestaje zauvijek sa ovih prostora. Već imamo i previše protjeranih, ali “ćeraćemo se još”, dok se ne protjeramo sa ovih prostora. Neko je sklopio povoljan ugovor s prošlim vremenima, a neko misli da je život uvijek pitanje budućnosti.
Prešli smo sve granice i nema gdje nas nema na ovoj planeti. Kao što davno reče jedan moj stari profesor sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu: “Ćeraćemo se dok se ne oćeramo u neku stvar…” Prema ugovoru, naravno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera