Stari gard novog ‘lica’ SDP-a BiH
Piše: Slavo Kukić
I prethodni tjedan bosanskohercegovački teatar apsurda obilježiše opet isti glumci. I dalje, primjerice, Milorad Dodik pljuje po svima koji mu na noge nalete. Ovaj put sreću, kao ni puno puta prije toga, nije imao otpravnik poslova Američke ambasade u Bosni i Hercegovini Nicholas Hill. Da je, skresa mu Dodik, “Bosna i Hercegovina suverena država kao što nije”, taj bi Amerikanac “odavno bio protjeran”, jer njega, najmoćnijeg u ovoj zemlji, optužuje “za nezavidnu situaciju u kojoj se nalaze poljoprivrednici”, jer se i dalje “ponaša kao bošnjački lobista”, tko zna što sve još ne.
I dalje je, potom, jedan od centralnih teatarskih komada bratstvo na relaciji Milorad Dodik – Dragan Čović. Ni prethodni tjedan, naime, “borac” za hrvatska prava nije zaboravio na lekciju narodu bosanskom i hercegovačkom da je bespredmetno praviti “vlast bez onih koji su je na nižim razinama formirali”, da je “izvršna vlast u Bosni i Hercegovini besmislena bez Saveza nezavisnih socijaldemokrata, koji je formirao vlast u [bh. entitetu] Republici Srpskoj”, i sve u tom duhu.
Ishod glasovanja ispunio je Lagumdžijina priželjkivanja – da se za prvoga neće kandidirati, ali će prvi i dalje ostati.
Ali, ono što je zaradilo status događaja tjedna bez dvojbi je izvanredni kongres Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine? Zašto? Zato što je njime, barem u formalnom smislu, i to nakon više od dva desetljeća, okončana vladavina jednog, a otvorena stranica partijske dominacije drugog političkog lidera. Umjesto Zlatka Lagumdžije, SDP je preuzeo Nermin Nikšić. Bilo je, istina, tijesno – usprkos svoj lobističkoj pripremi partijske centrale. Ali, centrala se, o čemu dosta zorno svjedoče i novinarski slikovni zapisi, u konačnici radovala – profesor posebice. Jer, ishod glasovanja ispunio je njegova priželjkivanja – koja je, prije nepun tjedan, ni pred kamerama nije uspio zatajiti – da se za prvoga neće kandidirati, ali će prvi i dalje ostati.
Kriza SDP-a nije od jučer. Dapače, kriza je samo posljedica autoritarnog vođenja i izostanka demokracije u životu ove stranke tijekom prethodnih desetljeća ili dva. Sve to je, međutim, eskaliralo nakon parlamentarnih izbora 2010. godine i počelo izazivati i prve ozbiljne reakcije – u intelektualnim krugovima sklonima SDP-u posebice. Ali, iz upozorenja nisu izvučene i pouke. Potpuno suprotno, zbog bahatosti partijskih moćnika, SDP je u njima gubio potporu koju je uvijek do tada imao.
Građani su prepoznali
Najveći problem, međutim, nije bio to. Ideološku izdaju najjače stranke socijaldemokratske provenijencije sve jasnije su prepoznavali i obični građani, oni koji su na izborima 2010. godine za SDP glasovali. I, dakako, okretali su mu leđa. I to se gotovo dogodilo. Sa 280.000, SDP je na općinskim izborima 2012. godine pao na oko 185.000 glasova birača. Ali, sve to nije bilo i dovoljno da se u ovoj stranci upali alarm. Nastavilo se, naprotiv, potpuno istom praksom.
Ne vjerujem da bismo mogli uskoro svjedočiti bilo kakvu značajniju promjenu u filozofiji partijskoga vodstva. Moglo bi se dogoditi, potpuno suprotno – parafrazira li se ona iz nekih drugih vremena: i poslije Zlaje – Zlaja. Ili Nermin. Prve signale takvoga scenarija je, uostalom, dao naslutiti i novi lider partije. Pred sami kongres je svima koji su skloni ideji socijaldemokracije prethodnih godinu-dvije kritizirali praksu partijskoga vrha poručio kako je važno jedino da odluke o strategiji i taktici stranke “donose SDP-ovci, a ne ljudi sa strane, koji, eto, navodno vole više SDP od nas koji smo u SDP-u”. Takva izjava sama za sebe govori o novom prvaku socijaldemokrata. Jer, mudar čovjek ne trči pred rudu – ne razmeće se izjavama kojima gradi kineske zidove prema javnosti, sebi sklonima posebice. Pripadnost partiji ne podrazumijeva automatski i odanost ideji socijaldemokracije – kao što i odanost ideji ne znači i bezuvjetnu pripadnost partiji.
Pripadnost partiji ne podrazumijeva automatski i odanost ideji socijaldemokracije – kao što i odanost ideji ne znači i bezuvjetnu pripadnost partiji.
Zna li, međutim, to i novi čelnik SDP-a? Ako znade, zašto se upitnim izjavama izlijeće? Ako, naime, vjeruje da bi izjavama te vrste mogao zatvoriti usta onima koji propituju događanja unutar ove stranke, vara se. Jer, od onog što se tamo događa – i tu se slažem s njim – ovisi i koješta što bi se moglo događati u čitavoj državi. Ne slažem se, istina, i s njegovom tezom kako “bez jakog SDP-a nema ni jake Bosne i Hercegovine”. Ali, da bi bez jake političke ljevice omča o vratu ove države bila još mnogo teža no što danas jeste – da, u vezi s tim nema dvojbi.
Prisjetimo se otvorenoga pisma koje mladi SDP-a uputiše vrhu stranke svega koji dan prije kongresa. Partijski će demagozi, siguran sam, uzvratiti kako bunt šezdesetak članova ne znači i stav partijskog podmlatka. Ali, to ne pije vode. Jer, tko god da je pismo pročitao, mogao je vidjeti da su među potpisnicima i mnogi koje je krajnje opasno ignorirati. Tamo se, među inim, moglo pronaći dopredsjednicu i generalnog sekretara stranačkoga podmlatka. Tamo je, potom, dvadesetak predsjednika, pa još desetak potpredsjednika i gotovo isto toliko sekretara općinskih i gradskih organizacija Foruma mladih. A njihova odluka da javno istupe protiv prakse partijskoga vrha baš i nije nešto što bi trebalo ignorirati.
Interes političkih profesionalaca
Koncentrirajmo se, potom, na ishod glasovanja za novog šefa SDP-a. Odnos Nikšića i Selima Bešlagića je, izraženo u glasovima “kongresmena”, 233:224. Partijski će apartčici na to ponovo pitanjem – u čemu je problem? E pa, ne bih rekao da problema nema. Jer, u pitanju je, rek'o bi narod, pirova pobjeda. Pobjeda, zapravo, koju je pripremao čitav partijski vrh, onaj isti zbog kojeg je SDP i pao na najniže grane u zadnjih dvadesetak godina – i koji je bio zainteresiran da i nakon “promjena” ostane sve po starom. Usprkos tome, međutim, samo pet glasova je odlučilo da pobjednik bude on, a ne partijska struja koja je – nezadovoljna onim što se u SDP-u godinama zbiva – promjene i tražila.
Pa, što onda? – reći će profesor i klonovsko društvo koje sam stvori. I dodati – pa to je demokracija. Slažem se. Ali, ne zaboravite i još nešto – da je ishod glasovanja i najzorniji znak podjela unutar ove stranke. Ali, i upozorenje što bi se sve moglo događati nastavi li se s istom pameću. Ako je po najnovijim izjavama njegova nasljednika suditi, mogućnost takve pameti ne treba isključivati. A to, onda, znači da nastavlja logikom koja je SDP i srozala na razinu drugorazredne političke partije.
Do stvaranja lijevog političkog bloka dovesti mogu projekti sasvim drugog predznaka – oni, recimo, u kojima su u glavnim rolama SDP i Demokratska fronta, a tek potom i manje političke partije.
Nastavi li se s istom pameću, prema tome, SDP će padati i dalje. I pasti će, vjerovali ili ne, na razinu marginalne političke partije. Dogodi li se, pak, to, i Nikšićeve ideje o “zajedničkom bloku lijevih stranaka, koji će” na lokalnim izborima nastupiti jedinstveno, ostat će tek sanak pusti. Do takvog bloka ne mogu dovesti “operacije” poput one s Unijom socijaldemokrata. One imaju smisla tek za šačicu političkih profesionalaca, kojima su “operacije” ujedinjavanja u funkciji osobnog uhljebljivanja – i koje za okupljanje lijevog političkog spektra znače koliko i lanjski snijeg.
To, dakako, ne znači kako je i priča o ujedinjavanju lijevog političkog spektra priča za maloumne. Naprotiv. Ali, do stvaranja lijevog političkog bloka dovesti mogu projekti sasvim drugog predznaka – oni, recimo, u kojima su u glavnim rolama SDP i Demokratska fronta, a tek potom i manje političke partije. Gard, međutim, koji se dade iščitati iz prvih istupa novog lidera SDP-a takvu mogućnost svodi na razinu tek teorijske. A on, objektivno, može biti samo dodatni uteg na vagi kontinuiteta glavinjanja stranke koja je desetljećima slovila za jednu od najozbiljnijih bosanskohercegovačkih.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera