U jednom od prošlih tekstova sam pisao o tome kako je u Holandiji, a posebno u Amsterdamu veoma teško pobjeći od ljudi. Naravno, ne radi se o količinama ljudi poput onih u Indiji ili Kini, ali obično to prijateljima predstavim da zamisle Bosnu i Hercegovinu sa pet puta više stanovnika (Holandija je malo manja površinski, ali brojevi su otprilike takvi).
Jedan od najnovijih načina koji je država osmislila da napravi još veće gužve je naplata svih vrsta flaša i limenki, pa čak i onih od pola litra ili 330 mililitara, pa ćete tako gajbu od 24 male vode sada platiti gotovo duplo: 15 centi po boci, te 17 centi za samu vodu. Naravno, te boce možete vratiti, kao i sve limenke, bilo one od Coca-Cole, bilo kojeg soka, alkoholnih pića itd. Flaše od litar i više su skuplje, pa one obično budu naplaćene 25 do 30 centi.
Ništa ovo ne bi bilo čudno da se pred automatima za vraćanje ambalaže nisu stvorile nenormalne gužve. Nedavno sam izbrojao dvoje ljudi prije i 15 poslije mene koji čekaju na aparat. Svi su imali ogromne količine smeća u kolicima, a kako većina tih proizvoda sadrži šećer, sve je slipavo i umeljano, pa tako često i sami aparati zablokiraju i jednostavno prestanu raditi. Osim toga, potrebno je svaku limenku okrenuti tako da aparat može očitati i barcode, kako bi znao je li povratna ili ne, što takođe dovodi do zastoja jer ljudi jednostavno to ne očekuju. I dalje postoje stare flaše i limenke koje nije moguće vratiti, pa to stvara dodatnu zabunu.
Iako je samo dvoje bilo prije mene, čekao sam ravno 25 minuta da dođem na red, ali se u samom redu stvorila prijateljska atmosfera, gdje su ljudi ironično ćaskali jedni s drugima, da im brže prođe vrijeme. Oni koji su imali manje od 20-ak flaša su bili itekako na gubitku jer su zaradili manje od polusatnice propisane zakonom.
Nisu toliko stroga pravila razvrstavanja
I sam sam se uhvatio da po gajbama u kući sakupljam nenormalnu količinu smeća koja mi zaista nije potrebna, a da mi sve to ne vrijedi tih nekoliko eura.
“Svakako je sve poskupilo, 15 centi po limenci me neće ubiti”, bila mi je prva misao nakon nedjeljne gužve, ali sam se onda sabrao i sam sebi rekao da ću ipak sakupljati sve to, namirnice naručiti online, a ambalažu predati dostavljaču. Jedan od dostavljača mi je već rekao da ne znaju gdje će s tim svim smećem po kamionima, te da moraju napraviti više mjesta i samim tim smanjiti broj narudžbi. Nakon što sve istresu na jedno mjesto, robot dalje razvrstava otpad po tome da li je iskoristiv ili ne, a ono što nije jednostavno uništi.
Razdvajanje smeća u Holandiji inače nije toliko strogo kao u drugim zemljama, posebno Njemačkoj i Sloveniji, tako da biološki otpad u holandskim gradovima ide zajedno sa svim ostalim, dok su posebni kontejneri napravljeni samo za karton i staklo, ali ne i za plastiku. U selima se odvaja i biološki otpad, dok se kabasti odvozi jednom sedmično. Na svim mjestima su postavljeni iznosi kazni ukoliko se ne držite jednog od ovih pravila. Prijeti se kaznama od 90 eura i više, pa ako bi ljudi koji odvoze karton primijetili nešto drugo u kutiji koje ste se riješili, pokušali bi vam naći neki račun za režije na kojem piše vaše ime i samim tim bi poslali kaznu.
Prije dvije godine, dok smo renovirali stan, radnici su izbacili zamrzivač na terasu i nakon toga ga slučajno isključili, te se u njemu sve pokvarilo. Radilo se o sedam ladica mesa, ribe i sladoleda, a kad smo došli nakon mjesec dana, mislili smo da na terasi sedmicama neko leži mrtav. Zakon nije predvidio takve slučajeve i u opštini su mi rekli kako moram čekati petak da iznesem kabasti otpad. Pošto je bila nedjelja, a miris gori nego u mrtvačnici, nisam imao izbora, rizikovao sam kaznu i izbacio ga napolje. Dok sam pokušavao doći do neke privatne firme koja bi ga odvezla, kombi s bugarskim tablicama je naišao i odnio sav taj smrad, ne znajući da bih im platio bogatstvo da to urade. Kasnije ću saznati da bi kazna bila možda čak i nekoliko hiljada eura jer bih time doprinio katastrofi u naselju. Srećom, sve se odigralo vikendom, između sedam i osam ujutru, tako da nikoga nisam oštetio, ali sam siguran da su me Bugari proklinjali dok su ga čistili.
Cilj je da smeće ne završi u prirodi
A kako je kod nas?
Kada su prije nekoliko godina predstavljeni kontejneri za odvajanje otpada u Sarajevu, ljudi su ih uglavnom dočekali s oduševljenjem, ali je entuzijazam vrlo brzo splasnuo, pa smo nastavili bacati otpatke po planinama, rijekama i u prirodu uopšte. Nemali je broj ilegalnih deponija po Balkanu, a što idete južnije, to je tužnije – od Slovenije u kojoj toga uopšte nema, preko Hrvatske gdje se povremeno mogu pronaći, pa sve do Bosne i Hercegovine i ostalih zemalja gdje je to uobičajena pojava. Slovenci već decenijama uspješno razdvajaju otpad, te čak prave i zafrkancije na taj račun, poput crteža na kojem su tri kontejnera sretno razvedeni.
Slična je priča i sa drugim zemljama Zapadne Evrope, a čak i u Africi postoje mjesta za reciklažu. Jedno takvo sam posjetio u podnožju Kilimanjara, gdje je lokalno stanovništvo uz pomoć holandskih donacija napravilo odlagalište smeća koje su pretvorili u gasna postrojenja, te od smeća dobili grijanje. Na Kilimanjaru nije tako toplo kao u ostatku Kenije i grijanje je itekako potrebno, a princip pretvaranja otpadne energije u vatru je ljudima donio i besplatno kuhanje i toplu vodu.
Nešto slično sam vidio i kod nas, ali mi se čini da je to više izuzetak nego pravilo. Ekologija mi se vrlo često čini kao neka simpatična disciplina o kojoj većina Balkanaca uopšte i ne razmišlja, pa je tako sasvim normalno živjeti u gradu u kom veliki dio godine udišemo smog i štetne materije, a da se ne upitamo da li bi nam neka druga djelatnost donijela više novaca i još koju godinu života. Tek posljednjih godina se o ovim stvarima ozbiljnije razgovara, iako nas nekad političari pokušaju ubijediti kako nuklearni otpad uopšte nije opasan, što je bila jedna od nedavnih izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.
Kada čujem takve izjave, dok putujem pored Zenice i Kaknja koji se guše u opasnim česticama, i kada vidim rijeku Lim punu flaša, odmah mi se vrati entuzijazam za sakupljanje svake limenke. Cilj svega je da smeće ne završi u prirodi i valjda bi nam to trebalo biti sveto slovo. Ako nam je Bog već dao takvu prirodu kakvu na Balkanu imamo, zar ne bi bilo ljepše i da je održavamo. Onako kako se treba ponašati možemo vidjeti čim malo zaronimo u susjedstvo, i to već u Sloveniju, zemlju koja je nekad bila zajednička sa svima nama ostalima.
Gužva pri sakupljanju flaša je onda najmanji problem, a situacije s lešom u zamrzivaču valjda rijetkost, koje se dešavaju jednom u životu. Najmanje što dugujemo našoj planeti je da ne bacamo smeće po njoj.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.