Kad sam kao turista još krajem ‘90-ih počeo obilaziti zapadne zemlje, ono što sam odmah primijetio su količine ljudi koje su na svakom koraku. Dugo se po Facebooku vrtila šala u kojoj su se poredile očekivane sa stvarnim situacijama, a šala je bila prožeta fotografijama Kineskog zida, Mona Lise, Krivog tornja u Pizi, najpoznatijih svjetskih trgova i slično.
Na jednoj slici bi bilo ono što se očekuje, a to je neki mir i ne mnogo ljudi oko vas, takoreći zen, a na drugoj realnost, gdje je Kineski zid preplavljen turistima iz cijelog svijeta, a do Mona Lise ne možete ni doći, nego ako imate sreće, napravićete fotografiju iz daljine, preko 10 ljudi.
Pariz, London, Minhen, Berlin, Madrid i drugi popularni gradovi su postigli vrhunac gužvi, pa tako u ovim gradovima uglavnom morate da se najavite gdje god da idete i gotovo je nemoguće napraviti bilo kakvu spontanost.
Holandija nije takva samo u Amsterdamu, nego je većina gradova ispunjena rijekama ljudi. Gdje god da pođete, morate čekati – bio to kebab u pauzi na poslu ili sladoled dok šetate gradom. Nikad mi se u Bosni nije desilo da sladoled u kornetu čekam 20 minuta. Vozovi su prepuni, a ako želite sjesti, morate platiti prvu klasu. Ulicama hodaju nebrojeni ljudi, što turista, što domaćih, i svako malo će se neko sudariti s vama. Ako niste veoma spretni u vožnji bicikla, ne preporučuje se uključivanje u normalan saobraćaj jer ćete vrlo moguće završiti kao žrtva nekoga ko je samo prošao pored vas, okrznuo vas i pobjegao.
Poznata je već činjenica da Amsterdam ima manje stanovnika nego ovih vozilica, a otkako su ljudi počeli voziti električne bicikle i romobile, postalo je još opasnije biti na ulicama. Pješake ne puštaju ni na zebrama, bez obzira što možda imate dječija kolica, i veća vam je šansa da će vam stati tramvajdžija ili vozač autobusa da pređete ulicu nego neki biciklista.
Ogromne količine ljudi
Gužve su i na trajektima, u autobusima i tramvajima. Kafići često uopšte nemaju poslugu, nego se sami na šanku morate snaći za piće ili hranu, a razlog je taj što je jednostavno nemoguće sve poslužiti, a količina ljudi je uvijek veća od očekivane. Nema ni dovoljno radne snage, pa nije čudno ako vam satima niko ne priđe da odnese stare čaše ili posuđe od hrane.
Na cestama po 30 kilometara morate militi iza automobila, iako ste na autoputu sa šest traka, kakav je recimo autoput Amsterdam – Utrecht. Subotom rade sve pijace u gradu, a tada mnogi izađu u nabavku, pa uopšte ne možete proći pješke određenim dijelovima grada. Kada čak mislite da ste izašli dovoljno rano da u miru negdje popijete kafu, velike su šanse da će naići smetljarski kamion ili perač ulica, napraviti buku i pokvariti vam ćejf. Moju staru ulicu su u osam godina prekopali desetak puta, a svaki put je trajalo nekoliko sedmica ili čak mjeseci. Taman izađem na balkon, popio bih kafu uz cvrkut ptica u nedjelju ujutro, ali… ne lezi vraže, eto mješalice da vrti beton.
Ako uđete u tursku čajdžinicu, čućete samo turski, ali će i tu biti više ljudi nego što ima mjesta. Jednostavno nigdje niste rahat od ljudi i ako se oslanjate na gradove, nećete ni biti. U posljednjih 10 godina populacija je narasla za otprilike milion ljudi, pa ni ne čudi zašto uvijek fali stanova, zašto se kod doktora ne može doći na red ili zašto je svako izletište ispunjeno do posljednjeg mjesta. O tome je 1996. godine duo Fluitsma i Van Tijm snimili i pjesmu naziva 15 miljoen mensen (op dat hele kleine stukje aarde). Pjesma govori o 15 miliona ljudi na tako malom parčetu planete, čak manjem od Bosne i Hercegovine, a vrlo brzo je postala neprimjenjiva i pretpostavlja se da se bližimo cifri od 18 miliona duša, iako je poruka pjesme i dalje aktuelna.
Potraga za mjestima bez ljudi
Zbog toga sam sa svojim društvom počeo istraživati mjesta gdje nema ljudi. Nema ih mnogo, ali su itekako vrijedna za znati.
Jedno od tih mjesta je De Hoge Veluwe, nacionalni park na istoku Holandije, u provinciji Gelderland. Do njega se mora doći automobilom ili javnim prijevozom, ali se u samom parku u sklopu ulaznice može dobiti bicikl sa dječijim sjedištem. Cijeli park se može obići biciklom, a toliko mira i tišine nećete naći nigdje u državi. Lako se može desiti da sretnete jelene ili da s namjerom odete do dijela gdje ih ima. Osim jelena, nedavno se u parku pojavio i vuk, o čemu se stvorila cijela polemika šta uraditi s njim. Srećom po vuka, još je živ, ali je činjenica da ga vlasnici parka ne žele blizu ljudi, a s obzirom da je park privatni, teško će ga biti zaštititi.
De Hoge Veluwe je poznat i po svojoj borovini, koju inače možete naći i na drugim mjestima u ovom dijelu zemlje. Što idete južnije, veće su šanse da naiđete i na neko brdo, iako bi trebalo biti realan i ne očekivati planinu.
Drugi nacionalni park, ovaj put ne privatni, je Veluwezoom, udaljen nekih desetak kilometara od Arnhema. Veluwezoom je potpuno otvoren, u njemu se ne plaća ulaz, a takođe ga je najbolje obilaziti biciklom. Tu su me prijatelji prvi put doveli da posmatramo ptice. Nisam ni sam znao koliko je ta aktivnost opuštajuća, a sam zvuk cvrkuta ptica je gotovo nemoguće više čuti u gradskim sredinama, jer i ako se desi, poništiće ga neki drugi zvuk, poput policijske sirene, motora na ulici ili neke druge buke.
Sada više cijenim bosanske planine
Treća, i meni takođe privlačna opcija, je krenuti biciklom od Amsterdama do Haaga. Većina tog puta ide pored plaže, a na mnogim mjestima automobilima nije dozvoljeno, tako da se ide dobro utabanim makadamom, a potrebno je oko četiri sata vožnje. Prije nego se čovjek odluči na ovakvu putešestviju, potrebno je provjeriti smjer vjetra jer je teško očekivati da će se i vratiti biciklom, pa se onda mora odabrati smjer u kom će se kretati, da li od sjevera do Haaga ili od Haaga prema sjeveru, dok se ostatak može ići vozom.
Jednom tako nisam provjerio vjetar, s prijateljem sam krenuo biciklom do Volendama i umjesto da sagorimo 1.500, sagorili smo 4.000 kalorija. Išli smo kao puževi preko 120 kilometara, a ljudi u suprotnom smjeru su letjeli jer im je vjetar puhao u leđa. Nije loše za nekoga ko ima viška kilograma, ali narednih nekoliko dana nismo mogli hodati.
Vožnja pored mora je opuštajuća. Moj drug Dado bi na sve ovo samo rekao „priroda liječi“. I stvarno je tako. Šteta je što nemamo više prirode oko nas. Zbog toga i moramo tražiti mjesta u kojima nema mnogo ljudi, jer ona su jedina koliko – toliko netaknuta, a otkako živim u Holandiji, mnogo više cijenim bosanske planine, jadransku obalu, izletišta oko Sarajeva, biciklističku stazu do Dubrovnika, te mnoge druge prirodne ljepote koje se kod nas podrazumijevaju.
I tada se uvijek sjetim jednog Arapa s kim sam ušao u priču na vrhu Bjelašnice, pitajući ga zašto je turistički došao s porodicom u Bosnu. Kaže mi tad: „Samo zbog ovog pogleda se isplati doći, a gdje je sve ostalo… Svuda oko mene zelenilo, čista voda, ugodna hrana i fini ljudi. A nema gužvi. Milina“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.