Piše: Ivana Brkić
Srijeda ujutro, 14. studenog. Hrvatski sabor počinje sa zasjedanjem. Na dnevnom redu je aktualno prijepodne.
HDZ-ovci i dalje neinventivni u smišljanju pitanja vladajućima. Premijer Milanović uobičajeno iznerviran i bahat u svojim odgovorima.
Ništa novog; vrlo malo „štofa“ za novinarske tekstove. Sve do jednog trenutka. Na mail mi stiže naslov Reutersa: “Prvi potpredsjednik vlade RH Radimir Čačić osuđen na 22 mjeseca zatvora!”
Prvo s nevjericom gledam u tu vijest i na trenutak pomislim – je li moguće da je došlo do neke zabune. Dvadesetdva mjeseca, ali uvjetno, Čačić je, za prometnu nesreću koju je izazvao u Mađarskoj, dobio prvostupanjskom presudom.
Stoga smo se odmah “bacili” na provjeravanje vijesti. Odjurili smo, između ostalog i do sabornice, u kojoj sjede zastupnici i ministri. Tražili reakciju premijera, a odgovor i potvrdu točnosti vijesti dobili smo na njegovom licu. Na njemu se dalo iščitati da njegov blizak suradnik doista mora u zatvor.
Ono što tada još nismo znali – zna li to sam Radimir Čačić. Tada još prvi potpredsjednik Vlade bio je na letu iz Dohe za Zagreb. Vraćao se sa službenog putovanja iz Katara, gdje je dan prije slavodobitno objavio da je s katarskim emirom dogovorio ulaganje u LNG terminal na otoku Krku.
Tek poslije smo saznali da je Čačić za veliki obrat u svom životu doznao baš na tom letu. Kojim riječima – znaju samo njih dvojica – ali predsjednik Ivo Josipović mu je priopćio da, ipak, mora odslužiti zatvorsku kaznu.
Nakon slijetanja u zračnu luku Zagreb Čačić se zatvorio s premijerom Milanovićem. S njime je u četiri oka donio odluku od koje više nije mogao bježati. Pred novinarima su se pojavila obojica i teškom mukom “procijedili” – Čačić da se povlači, a Milanović da će mu Čačić nedostajati. I to je, doista, bila istina – Čačić je u javnosti bio odgovoran za sve loše što je Vlada činila ili, uglavnom, što nije.
Milanović se s njegovim izborom kockao. Znao je za optužbu koja mu “visi na leđima”. A Čačić? Iako je više puta rekao da mu je žao zbog nesreće u kojoj je dvoje ljudi izgubilo život, ipak je očekivao da će se sve riješiti u njegovu korist, te da će proći samo s uvjetnom osudom.
Obrat i u Hagu
Tog petka, uoči početka sjednice Žalbenog vijeća u slučaju hrvatskih generala Mladena Markača i Ante Gotovine, hrvatski novinari su iznova, stoti put zaredom pretresali moguće scenarije. Svi s kojima sam razgovarala očekivali su nižu kaznu.
Oslobađajuću presudu nisu se usudili prognozirati ni odvjetnici, koji su se opekli nakon prvostupanjske.
Tada su svi bili jako optimistični, a Markač i Gotovina su dobili 18, odnosno 24 godine zatvora. Ni kolega iz Guardiana, koji je sjedio do mene na galeriji, nije očekivao da će ih suci osloboditi.
No, upravo se to dogodilo. Tri suca Žalbenog vijeća, od ukupno njih petero, srušila su prvostupanjsku presudu.
Tridesetpet minuta predsjedavajući Theodor Meron detaljno je raščlanjivao točku po točku prvostupanjske osuđujuće presude. I rušio je nemilice.
Nitko od obitelji i prijatelja generala, pa ni novinara, nije izustio ni riječi – praktički do samog kraja. Samo su se zjenice širile; svi su šutke slušali riječi suca Žalbenog vijeća: “Granatiranje Knina, Obrovca, Benkovca i Gračaca bilo je legalno; nije bilo udruženog zločinačkog pothvata, kojem je, prema prvostupanjskoj presudi bilo za cilj protjerivanje Srba s područja tzv. Krajine, generali su slobodni…”
I tek tad na galeriji se, među generalovim pristašama, dogodio prolom oduševljenja i emocija.
Suze su tekle u potocima, kao i šampanjac, kojeg su točili generalovi prijatelji. Hrvatska Vlada odmah je poslala svoj zrakoplov, a stotine tisuća ljudi diljem Hrvatske u euforiji su slavile i dočekale Gotovinu i Markača.
Iako su oslobođeni krivnje, poruka državnog vrha i svih koji barataju činjenicama nije mogla biti jasnija: “Zločina je bilo i moraju se procesuirati, ali je Oluja bila legitimna operacija. Generali su nevini ljudi”, poručili su predsjednici Vlade i države.
Nevjerojatni su to obrati bili. Dok su se jednom planovi srušili poput kule od karata, drugima su se ponovno počeli graditi. A treća osoba – to je sve pratila iz topline svog doma – i čekala rasplet svoje sudbine.
Presuda Sanaderu
Nije to bio konačan sud, no bio je dovoljan da odluku Vrhovnog pričeka u zatvoru u Remetincu. Ivo Sanader osuđen je za ratno profiterstvo u slučaju Hypo i izdaju nacionalnih interesa u slučaju INA-MOL. Dobio je kaznu od deset godina zatvora. Na nju nije imao komentara.
No stručnjaci za govor tijela “ulovili” su odmah nekoliko grimasa. Primijetili su da se meškoljio; da je to bio udarac za njega; da su mu oči crvene, kao da nije spavao mjesecima.
Kazna za bivšeg premijera za mnoge novinare koji su pratili ovo suđenje bila je očekivana. Ovdje nema momenta iznenađenja kao kod Čačića, te Gotovine i Markača, iako će mnogi reći da nema ni dokaza.
No o tome će svoj konačan stav dati Vrhovni sud. Odlučit će je li sudac Ivan Turudić pogriješio ili je Ivi Sanaderu, čovjeku, koji je prema priznanju svojih nekad najbližih suradnika godinama vladao Hrvatskom i HDZ-om “željeznom rukom u svilenoj rukavici” – doista mjesto iza rešetaka.
Izvor: Al Jazeera