Piše: Nataša Gaon – Grujić
Spremala sam se za razgovor za novi posao. Čini mi se da skoro svaka žena na isti način pripremi svoju vanjštinu – lijepo se obuče, a dan ranije posjeti frizera. Moje kćerke su bile male, tek su krenule u vrtić. Neizbježna jutarnja frka, oblačenje, češljanje, dječije odgađanje izlaska iz kuće…
Baš tog jutra, jutra bitnog intervjua, obje su povraćale. U malim dječijim tijelima harao je trbušni virus. Ne moram vam napisati da su u trčkaranju prema toaletu povratile po, po mojoj procjeni, najljepšoj haljini za razgovor za posao. Uzela sam iz ormara prvu suknju i majicu, samo je bitno da se boje slažu, presvukla se, odvela djecu kod mame i otišla na intervju.
U hodniku čekam da me prozovu. Pokušavam što diskretnije pomirisati svoje ruke, ne bi valjalo da sa sobom nosim težak miris povraćanja. Vruće je, stojim i čekam. A onda se pojavila ona. Frizura uredna, lijepo obučena, bijelo-siva kombinacija boja, a oko vrata tanka ešarpa. Izgledala je strogo, a ja sam pomislila:“Ako dobijem ovaj posao, samo da ne sjedim sa njom u kancelariji!“
‘Vesela kancelarija’
Dobila sam posao i kako to obično biva, ona me dočekala u kancelariji. Poslije su našu kancelariju prozvali – veselom kancelarijom. Postale smo nerazdvojne drugarice.
„Možeš li ti pjevati i raditi?“, pitala me .
„Mogu.“
„E hajde onda, ovako, bitno je ‘izvući’ iz sjećanja što stariju pjesmu, ja počinjem sa pjevanjem, ako znaš nastaviti, nisi izgubila poen, ako ne znaš, ja dobijem poen. Igramo se dok jedna ne pobijedi 2:1.“
„Važi“, odmah sam prihvatila
Redale su se pjesme, ja sam znala svaku njenu, a ona svaku moju.
A onda je ona počela: “ Naš korak nije tako čvrst“, a ja sam nastavila: “… jer nismo mi vojnici pravi…“
Obje smo počele plakati. Da odmah pojasnim – ne zbog JNA, naročito ne zbog JNA koja je 90-tih rušila i ubijala, već zbog naših roditelja, zbog njihovih ponosnih lica dok su nas gledali kako pjevamo u horu na školskim priredbama.
Plakale smo zbog djetinjstva, zbog toga što su se nekada njegovale vrijednosti i poštovali oni koji su čuvali, bili mali ili veliki, ono što smo, tada, zvali domovinom. Plakale smo i zbog toga što dok smo u horu, svi jednako obučeni u bijele košulje i plave suknjice ili pantalone, znali da smo bitni, mada smo bili tek djeca, tek klinci.
Čvrsti korak mladih
Neki novi klinci nam danas pružaju radost. U posljednjih par, ne mjeseci, ne sedmica, bolje reći dana, obradovala nas je kadetska košarkaška reprezentacija BiH, oni su nam donijeli zlato. Obradovala nas je juniorska košarkaška reprezentacija nevjerovatnim uspjehom i obradovali su nas naši sportisti na Specijalnoj olimpijadi u Los Angelesu, donijeli su nam jedanaest medalja.
Znate li šta je zajedničko za sve ove sportiste? Oni nastupaju pod zastavom Bosne i Hercegovine. Oni ponosno stoje na pobjedničkom tronu sa medaljama oko vrata dok u pozadini intonira himna, a oni, u znak ljubavi i poštovanja prema Bosni i Hercegovini, dlanom pokriju srce.
Tužno, ali zajedničko je i to što se ta ista država koju najbolje predstavljaju, ne brine za njih. Znam da je direktor jedne od naših sportskih reprezentacija platio hotelski smještaj sportistima kreditnom karticom svog oca, iskoristivši sav raspoloživi limit. Treneri, sportski direktori, ti mladi bh. sportisti su heroji.
Jesu, jer nemaju podršku, nemaju adekvatne sale za trening, nemaju dovoljno termina za treniranje, nemaju novca za putovanja na sportska takmičenja. Poslije nevjerovatnih uspjeha upriliči im se doček na aerodromu, prolomi se aplauz, a na konferencijama za štampu iskoristi se prilika za slanje posljednjeg vapaja državi da im pomogne.
Možda se neki pitaju kakve veze ima početak ovog teksta – moja djeca sa trbušnim virusom i pjevanje u kancelariji, sa mladim sportistima? Ima, jer su sada moje cure samo malo starije od mladića iz kadetske košarkaške reprezentacije.
Kada gledam u nasmijana lica te lijepe mladosti, pomislim kako su brzo narasli, kako vrijeme brzo prolazi, a ova zemlja im ne daje nadu da će biti bolje. Poslije ćemo zabrinuto čitati podatke o broju mladih koji su napustili ovu zemlju. Neke bh. sportiste će prepoznati neke druge zemlje, neke druge reprezentacije, a mi ćemo navijati za te strane klubove jer tu igraju naša djeca.
Sportske snage Bosne i Hercegovine brane ovu zemlju uspjesima. Čitam njihova imena, pa me obraduje šarenilo, pa me obraduje što sport nije zaražen podjelama. Možda sam ja nepopravljivi optimista, ali, eto, obraduje me mladost, obraduju me njihovi uspjesi, pa osjetim ponos i sreću, tugu i ljutnju, sve u isto vrijeme.
Ljuta sam jer nikako da predstavnici vlasti shvate da je korak mladih, možda još ne tako čvrst, ipak najčvršće što ova zemlja ima. Dok oni ne shvate, vi, djeco pokušajte što glasnije stupati i probuditi ih iz sebične uspavanosti vlastitog lagodnog života. Do tada, ja vam samo mogu reći – HVALA VAM, DJECO MOJA.
Izvor: Al Jazeera