“Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno očima je nevidljivo”… Eto jedne malo jednostavnije “upakirane” mudrosti iz kultnog književnog djela za (ne samo) djecu Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja.
Mnogo su lakše shvatljive te mudrosti od brojnih kompliciranih, također dubokoumnih filozofskih i metafizičkih konstrukcija i razmatranja te umskih, razumskih ili intuitivnih uvida kojima se, ako već ne dolazi do istine, barem pokušava ostati na njezinu putu.
I dok je na području krajnjih pitanja ono bitno očima definitivno nevidljivo, u praktičnom životu osjetila koja ljudsko biće ima na raspolaganju, uz malu pomoć razuma, sasvim su dostatna za donošenje određenih, više-manje točnih zaključaka i dolaženja do istina, bez obzira na to što je predodžba često mutna.
Tako je, primjerice, prošlog tjedna u Hrvatskoj bilo očima vidljivo i nekim ostalim osjetilima po njihovoj prirodi dohvatljivo kako je HDZ tek nakon “istrčanog maratona” napokon iz stranke isključio župana Požeško-slavonske županije Alojza Tomaševića, koji je optužen za obiteljsko nasilje na štetu svoje supruge, ali je pritom ostao na mjestu župana jer nije htio napustiti funkciju.
Čulne vijesti iz svakodnevnice
Jednako je dohvatljivo bilo da je ubrzo nakon toga stigla vijest kako je njegova supruga Mara Tomašević zatražila da povuče sve optužbe protiv njega, a ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić svojim komentarom o tome – najblaže rečeno, nespretnim, iako je već opterećena ranijom aferom sa spornom definicijom obitelji u zakonu – izazvala buru u javnosti i bijes udruga koje se bave ženskim pravima i posebno pravima zlostavljanih žena.
One su njezinu izjavu da je “to tako u braku” ocijenile skandaloznom te ponovno istaknule da je zbog takvih i sličnih stvari nužno napokon ratificirati Istanbulsku konvenciju kako bi se žene kvalitetnije zaštitile od nasilja u obitelji.
Također, među ostalim, bilo je vidljivo i opipljivo da se nastavljaju napetosti zbog graničnog spora Hrvatske i Slovenije, dok Europska unija upozorava da je to pitanje koje utječe na cijelu EU.
Ništa manje zamjetljivo prošla je svojevrsna odbijenica turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana hrvatskoj kolegici Kolindi Grabar-Kitarović, koja mu je, među ostalim, očito u posjet stigla kako bi dobila podršku za reforme u Bosni i Hercegovini, koje uključuju i promjene Izbornog zakona te zemlje.
Itekako je bila vidljiva i čulna tužna vijest da je nakon teške bolesti u 54. godini preminuo jedan od utemeljitelja Feral Tribunea Predrag Lucić, borac za novinarske slobode i pravo na drugačije mišljenje – dakle, demokraciju – kao što je bilo vidljivo da su odmah kukavički internetski “trolovi” počeli najnižim uvredama blatiti lik i djelo netom preminulog, jednog od rijetkih “ferala” na ovim prostorima, slagao se netko s njime ili ne.
Problem pasa u krevetu
Aleksandar Stanković, voditelj političkog talk-showa javne televizije Nedjeljom u 2, javno je u emisiji pozvao na zaustavljanje uvreda, mržnje i nesnošljivosti u elektroničkim medijima i na internetu, pojave koja zagađuje hrvatski javni prostor do neslućenih razina.
Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić svojom je, pak, razumskom obradom utisaka koje su mu osjetila dobavila, nekako zaključio ili se barem retorički zapitao ne uvodi li se informatika u škole samo zato da bi se izbacio vjeronauk.
Sve to i još mnogo toga bilo je vidljivo i na druge načine čulno opipljivo prošloga tjedna u Hrvatskoj – mnogo bitnih stvari za ovo društvo, koje svakodnevno svjedoči kako raznorazne bolne istine i probleme “moćnici”, “kontroverzni” javni djelatnici ili još kontroverzniji “poduzetnici”, rezignirani karijeristi i pripadnici interesnih ili čak opskurnih skupina te najobičniji birokrati pokušavaju zabašuriti, prikazati drugačije ili bezočno negirati te tako pokušati zamazati oči građana.
Jedna djevojka iz Hrvatske sve to svojim očima nije vidjela, no dohvatila je drugim osjetilima, a srcem ukazala i na nešto drugo – naime, kako je lišena dara vida, pa se u mnogočemu pouzdaje u svog dragocjenog psa vodiča, reagirala je na Facebooku na raspravu u medijima i na društvenim mrežama koju je u pogolemoj lepezi navedenih i brojnih nenavedenih gorućih pitanja zemlje i svijeta prošlog vikenda potaknula autorica jednog hrvatskog konzervativnog portala, u vlasništvu jednako konzervativne – po nekima i više od toga – udruge.
‘Ne pačajte se u moju obitelj!’
Tamo je, naime, izraženo zgražanje nad time što reklame i društvo utječu na to da ljudi svoje kućne ljubimce sve više smatraju članovima obitelji; prikazuje se muškarca, ženu i psa u krevetu, ljubimce se doista pušta u krevet i vozi ih se u automobilima s naljepnicom “Psi u autu” ili čak u autosjedalicama, dok se istovremeno, kako se navodi, sve slabije može vidjeti očeve i majke s kolicima za djecu, što je, uz pobačaj i zadani, ali poremećeni prirodni ili božanski poredak, odnosno ulogu i mjesto životinja u odnosu na ljude, označeno kao glavni problem.
“NE u ime obitelji moje. Ovih dana čitam na nekim portalima da kućni ljubimci nisu dio obitelji. Kaže, obitelj čine ljudi, a ne životinje. Samo kratko ću poručiti tim ženama: ne pačajte se u moju obitelj, ne pačajte se u moj krevet, ne dirajte moje oči!”, poručila je uspješna slijepa sportašica Petra Deša na Facebooku, prilično jasno u uvodu adresiravši kome se obraća.
Mogli su se javiti i mnogi drugi, a možda i jesu – primjerice, roditelji djece s autizmom ili drugih mališana i odrasli kojima psi ili drugi životinjski ljubimci pomažu u socijalizaciji, rehabilitaciji ili ih naprosto uveseljavaju u vrijeme kad se bore s, primjerice, teškom bolešću.
Mogli su se javiti i vodiči policijskih pasa koji pronalaze drogu i druge nedozvoljene ili opasne supstance, migrante i izbjeglice koje krijumčari ljudi prevoze u uvjetima koji nerijetko rezultiraju smrću očajnih nesretnika. Ili sprječavaju nasilnike u bijegu ili napadu, pokušaju provesti svoje naopake naume te po umirovljenju dolaze svoju treću dob u miru provesti kod svojih voljenih vodiča i njihovih obitelji.
Neki sebi ne mogu priuštiti djecu
Mogli su se javiti i oni kojima su njihovi ljubimci možda spasili život osjetivši epileptični napad prije nego je nastupio, pa su svoje vlasnike natjerali da prije udara legnu na tlo kako se ne bi ozlijedili.
Tu su i vodiči spasilačkih pasa koji tragaju za unesrećenima u lavinama, potresima, požarima… pa i oni sretnici koje su nanjušili ili ih toplinom svoga tijela držali na životu dok spasioci ne uspiju doći do njih… Ovi drugi vjerojatno bi se trebali zamisliti jesu li trebali tom (ne)prilikom dijeliti “postelju” s jednim psom.
Ili usamljene starije osobe kojima je televizor ili ljubimac jedino društvo, a briga za njega najslađa briga dok ga u sutonu njegova života uveseljava svojom radošću i privrženošću bez interesa.
Ili, jednostavno, svi oni kojima njihov ljubimac poluprestrašeno prilazi kako bi ih utješio kad osjeti da su iz nekog razloga tužni, razočarani, ljutiti, nemoćni, očajni.
Svi oni i mnogi drugi možda su mogli poručiti nešto u stilu “ne bavite se nama i našim ‘razmazivanjem’ ljubimaca, što je ipak naše pravo i izbor, nego onime što doista jesu problemi, onima koji ih uzrokuju i zbog kojih si mnogi s nepodnošljivim kreditima na grbači i blokiranim računima – koliko god radili ili se trudili naći posao – ni ljubimca, a kamoli djecu ne mogu priuštiti”.
Alibi-mamci za prežvakavanje
Ali im se zato umjesto kosti svakodnevno s raznih strana bacaju kvaziideološki i drugi alibi-mamci koje bi valjda trebali zagristi i zažmiriti dok ih prežvakavaju da ne bi vidjeli kako kroz to zasljepljujuće šarenilo ispraznih i licemjernih naklapanja (na što je nedavno upozorio i papa Franjo) proviruje ogoljela sumorna realnost raznoraznih životnih požara, potresa i lavina koji doista prijete životima ljudi, kojima bi stoga dobro došlo da ih netko ili nešto barem utješi, ako im već ne pomogne ili ih čak spasi.
Da bude posve jasno: svako medijsko i drugo tematiziranje i rasprave o iz ovog ili onog razloga više ili manje relevantnim društvenim pojavama i događajima legitimno je.
Ali, ako su nakon svega ranije nabrojanoga i pogotovo beskrajnog niza nenabrojanih društvenih malignih anomalija i strahota psi u krevetima, autima, rukama, krilima, kafićima, tramvajima i autobusima ili gdje već sve ne posebno velik problem i valjda bitan faktor njihova nastanka, napokon možemo odahnuti i prestati se baviti tričarijama jer, hvala Bogu, onda očito nikakvih istinskih problema ni nemamo.
Izvor: Al Jazeera