Propada izraelska strategija zavadi, pa vladaj i izbriši

Dvadesetprvog maja, nakon što je bombardovao Gazu 11 dana i usmrtio 253 Palestinca, među njima 66 djece, Izrael je najavio prekid vatre. Među žrtvama su bile cijele porodice koje su izraelski borbeni avioni izmasakrirali dok su spavale u svojim domovima. Porodica Abu Hatab je ubijena u svom domu u izbjegličkom kampu Shati 14. maja. Sutradan, tokom velikog izraelskog napada na ulicu al-Wehda u Gaza Cityju, ubijeno je 17 članova porodice al-Kulak.

Izraelski ciljani napadi na stambene predjele i domove ostavili su otprilike 74.000 ljudi bez krova nad glavom. Druge civilne zgrade su također oštećene ili uništene, uključujući škole, ministarstva, policijske stanice, banke, klinike. Povrh toga, izraelski borbeni avioni su bombardovali vitalnu infrastrukturu, oštetivši puteve i poremetivši vodene i strujne instalacije.

Pred ogromnim razaranjem civilnih zgrada i infrastrukture, izraelska tvrdnja da je ciljao Hamas ne stoji. Izraelska vojska se stalno hvali da koristi “preciznu” vojnu tehnologiju; ako je tako precizna, kako je onda prouzrokovala toliko mnogo smrti civila i tako veliko razaranje? Odgovor je jasan: namjeravala je ubiti civile, uključujući djecu i uništiti domove i izvore prihoda Palestinaca u Gazi u još jednom činu kolektivne kazne.

Druga neistina koju izraelska vlada propagira, a koju zapadnjački mediji slijepo ponavljaju, je da je ovo “sukob” između Izraela i Hamasa. Realnost je da je ovo konfrontacija između Izraela, okupatora i palestinskog naroda, okupiranog. Palestinski narod je u Jerusalemu, na Zapadnoj obali i palestinskim teritorijama koje je Izrael okupirao kada je uspostavljen 1948, u Jordanu, Libanu i dijaspori ustao protiv izraelskog ugnjetavanja. Hamas je tek ušao u ovaj krug neprijateljstava u kasnijoj fazi i u odgovoru na narodni pritisak.

Odgovor Palestinaca na kontinuirane provokacije

Sve ovo je počelo u aprilu, kada su izraelske snage u više navrata jurišale na džamiju Al-Aksu u Jerusalemu, maltretirajući muslimanske i kršćanske Palestince koji su pokušavali doći do svojih svetih mjesta, prijeteći da će izbaciti još jednu grupu Palestinaca iz njihovih domova u naselju Sheikh Jarrahu i štiteći izraelske ekstremiste koji su marširali kroz grad uzvikujući “Smrt Arapima!”.

Demonstracije su izbile u odgovoru na ove kontinuirane provokacije u Jerusalemu, na koje je izraelska policija brzo odgovorila brutalnom silom. Javni pozivi Hamasu da odgovori na izraelske zločine počeli su dolaziti sa ulica Jerusalema, ali i Gaze.

Rano ujutro 10. maja, izraelske okupacione snage opet su nahrupile u kompleks džamije Al-Aksa, ranivši 300-tinjak Palestinaca da raščiste put za godišnji izraelski ekstremistički “marš sa zastavama” kroz jerusalemski Stari grad. Otprilike u to vrijeme, ultradesničarski članovi Kneseta uputili su se u Sheikh Jarrah da uvjere jevrejske doseljenike kako će Izrael nastaviti sa svojim naporima da “judaizira” ovo palestinsko naselje.

Palestinska ljutnja pred ovim provokacijama dostigla je vrhunac. Pod pritiskom ljudi, frakcije vojnog otpora u Gazi konačno su odlučile intervenisati i kasnije tog dana su izdale ultimatum okupacionim snagama da napuste džamiju Al-Aksu i Sheikh Jarrah. Izrael se nije povinovao i ispalili su rakete iz Gaze prema Jerusalemu.

Društvenim mrežama su kružili videosnimci koji prikazuju radost i navijanje Palestinaca u Jerusalemu kada su rakete ispaljene iz Gaze.

Ovaj sentiment prisutan među Palestincima sugeriše da je trenutni krug konfrontacije istinski i iskreni izraz volje palestinskog naroda da se bori za slobodu.

Etničko čišćenje

Predugo je Izrael tražio načine da podijeli Palestince, da ubije njihovu solidarnost, izbriše njihov nacionalni identitet i potkopa njihovu koheziju. Čak su i u medijima Palestinci u Gazi, na Zapadnoj obali, teritorijama iz 1948, Jordanu, kampovima u Libanu i Siriji predstavljeni kao da su to različiti narodi sa različitim problemima. Ali njihov problem je jedan: izraelska okupacija i kolonizacija njihove zemlje, koja je dovela do njihovog istjerivanja, razbaštinjavanja i ugnjetavanja.

Petnaestog maja, usred bombardovanja Gaze, snažne akcije u Jerusalemu i linčovanja Palestinaca od strane jevrejskih doseljenika na teritorijama iz 1948, obilježili smo 73. godišnjicu Nakbe. Nasilje i ugnjetavanje koje smo vidjeli na palestinskim ulicama bilo je još jedan podsjetnik da nasilna cionistička kolonizacija palestinske zemlje nije stala. Nakba se nastavlja, budući da izraelsko etničko čišćenje Palestinaca ustrajava.

Dešavanja u Jerusalemu u proteklih nekoliko sedmica zorno ovo prikazuju. Izraelske snage stalno napadaju palestinske kuće, izbacuju njihove prave vlasnike i predaju ih jevrejskim doseljenicima, baš kao što su radili 1948. Oni stalno vrše racije na muslimanskim i kršćanskim svetim mjestima u Jerusalemu, maltretiraju, tuku i hapse palestinske muslimane i kršćane, kako bi ih podsjetili na svoj krajnji cilj još od 1948 – Jerusalem i Palestina etnički očišćene od Palestinaca.

Ali izraelska nastojanja da drže Palestince razjedinjenima i fragmentiranima su propala i kolektivni odgovor na ovaj krug kolonijalnog nasilja je to dokazao.

Kada je Izrael napao Jerusalem, Zapadna obala, teritorije iz 1948, izbjeglice i dijaspora su odreagovali. Gaza je ispalila rakete. Zapadna obala je ustala u znak protesta i održala generalni štrajk. Izbjeglice u Jordanu i Libanu su došle do pogranične ograde, pokazujući još jednom da nisu odustale od svog prava na povratak. Dijaspora širom Evrope, SAD-a i na drugim mjestima mobilizirala je velike grupe pristalica palestinskog pitanja.

A “Palestinci iz Izraela” – oni koje izraelski i zapadnjački mediji nazivaju “arapskim Izraelcima” u pokušaju da izbrišu njihov identitet – dokazali su da su i oni, jednako Palestinci kao i mi. Uprkos decenijama prisilnog brisanja, i oni su izašli na ulice u Lyddu, Acri, Haifi, Umm al-Fahmu itd, i podigli su palestinsku zastavu. I oni su uzvikivali za Jerusalem i za Gazu.

Uskrsnuće palestinskog duha

I ovo nisu bili “neredi”, kako su ih izraelski i zapadnjački mediji brzo okarakterisali. Ovo nisu bili nezadovoljni “izraelski građani” koji su imali svoje račune za svesti sa izraelskom državom koja ih tretira kao građane drugog reda. Ovo su bili Palestinci koji su se pridružili svojim braći i sestrama u Jerusalemu, Gazi, Zapadnoj obali, Libanu, Jordanu i dijaspori da se odupru izraelskoj okupaciji i kolonizaciji palestinske zemlje.

Ove konfrontacije predstavjaju uskrsnuće palestinskog duha i deklaraciju neuspjeha cionističkog projekta da uništi palestinski identitet. Ovaj pokret predstavlja povik naroda koji ostaje ujedinjen pred ponovljenim izraelskim i zapadnjačkim naporima da ga razjedini, razbaštini i izbriše. Ovo je bilo jedno veliko “Mi smo ovdje, ne idemo nikud i mi ćemo se vratiti”.

Prekid vatre koji je Izrael objavio 20. maja možda je maknuo Palestinu sa dnevnog reda međunarodnih medija, ali nije zaustavio izraelsko kolonijalno nasilje protiv Palestinaca.

Samo tri dana kasnije, izraelska policija i jevrejski doseljenici ponovo su nahrupili u Al-Aksu. Izraelska vlada je pokrenula veliku kampanju hapšenja protiv palestinskih državljana Izraela, jer su pružili podršku Sheikh Jarrahu i Gazi, pritvorivši ih više od 1500. Dvadesetpetog maja su izraelski agenti pogubili Ahmada Fahda, Palestinca, u sred bijela dana u Ramallahu bez očitog razloga.

Što se tiče Gaze, koja je opet u ruševinama, Benny Gantz, ministar okupatorske vojske, izjavio je da će Izrael usloviti dozvolu za prijeko potrebnu pomoć za rekonstrukciju u Pojasu Gaze povratkom izraelskih građana koje je zarobio Hamas.

Izraelska vlada ne pokazuje znake da će zaustaviti svoje kolonijalno nasilje protiv Palestinaca. Pri tom ponavlja ranije greške drugih kolonijalnih sila. Kako represija Palestinaca postaje sve oštrija, tako raste i jedinstvo palestinskog naroda, njihova solidarnost i odlučnost da se opiru.

Palestinci će nastaviti plaćati veliku cijenu u bolu i patnji sve dok se okupacija bude nastavila. Ali događaji od proteklih nekoliko sedmica su ponovno energizirali palestinski nacioalni pokret i donijeli su novu nadu da će palestinska borba za slobodu i pravdu biti pobjednosna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.