Camp David je stvorio Oslo i ubio palestinsku borbu

Tokom tajnih pregovora u Oslu između Izraela i Palestinske Oslobodilačke Organizacije, izraelska Vlada je poslala advokata Joela Singera da postavi 100 pitanja palestinskim pregovaračima. Jedno od pitanja je bilo da li će Palestinci pristati na ostanak izraelskih naseljenika na njihovoj zemlji. Odgovor je bio – da. “Nisam bio iznenađen kada sam dobio 100 odgovora na mojih 100 pitanja. No, bio sam šokiran da nisam dobio zauzvrat nijedno palestinsko pitanje”, navodi se kako je Singer kazao.

Nakon što je završio ispitivanje palestinskih zvaničnika, Singer je, navodno, potom kazao izraelskom ministru vanjskih poslova Shimonu Peresu: “Gospodine ministre, ako ne sklopimo odmah dogovor s ovim ljudima, mi smo potpuni idioti.”

Ova kratka anegdota dobro pokazuje o čemu su zaista bili Dogovori iz Osla, potpisani na tratini Bijele kuće 13. septembra 1993. godine. Ovaj su dogovor napravile nejednake strane, s jednom koja koristi slabosti druge kako bi nametnula svoje zahtjeve.

Palestinski pragmatizam i vlastiti interes

Dogovori iz Osla su efektivno okončalo borbu Palestinske oslobodilačke organizacije za oslobađanje Palestine i olakšalo okupaciju tako što je postala manje skupa za izraelsku državu. Uspostavljanje palestinske vlasti olakšalo je Izrael od tereta ispunjavanja potreba palestinskom narodu. Također se uspostavilo palestinsko sigurnosno tijelo koje je preuzelo politiku Palestinaca, što je olakšalo Izraelu da ih kontrolira i suzbija narodnu borbu. Status Jerusalema i pravo na povratak palestinskih izbjeglica su bili izostavljeni na pregovorima, što je dozvolilo Izraelu da ojača svoj stisak na ilegalnoj okupiranoj palestinskoj zemlji.

No, osnova za užas, za koji su se kasnije ispostavili Dogovori iz Osla, bila je spremna 15 godina ranije, kada je egipatski predsjednik Anwar al-Sadat potpisao sporazum u Camp Davidu s izraelskim okupacijskim predsjednikom Menachemom Beginom 17. septembra 1978. godine. Taj dan označava početak dugog procesa normalizacije odnosa Izraela i arapskih država. To je bio dan kada su arapski lideri iza sebe ostavili revolucionarne ideje i tabu pregovora s Izraelcima i opredijelili se za pragmatizam i vlastiti interes.

Zbog ovog PLO nije imao izbora već da krene istim putem. U tom smislu, Oslo je rođen u Camp Davidu i arapske države poput Egipta su pomogle u njegovom sazrijevanju. One su ga očuvale u životu i nakon njegova potpisivanja. Maja 1994. godine izraelski premijer Yitzhak Rabin i predsjednik PLO-a Yasser Arafat susreli su se u Kairu, kako bi pregovarali dogovor o Gazi i Jerichou, u sklopu Oslo procesa. Kada se Arafat pokušao oduprijeti na ceremoniji potpisivanja, Sadatov naslijednik Hosni Mubarak se navodno nageo prema njemu i vrisnuo: “Potpiši, psu!” To je prikaz stava određenih arapskih država koji traje prema Palestincima i njihovim liderima u proteklih nekoliko desetljeća.

Izrael ne popušta i jača stisak

Kada se osvrne na pregovore u Oslu i Campu David, čovjek može vidjeti kako su svi izraelski zahtjevi ispunjeni i kako je Izrael jasan pobjednik u obje “mirovne” inicijative. Danas izraelska država i dalje vodi jasan kurs normalizacije odnosa s raznim arapskim državama i jača svoj stisak na palestinskim teritorijama. Izrael nastavlja utvrđivanje svoje okupacije po najmanjoj mogućoj cijeni, uz pomoć palestinskih vlasti, koje nastavljaju svoju sigurnosnu saradnju s izraelskim i američkim vlastima. Izrael je, također, u mogućnosti širenja svojih naselja na palestinskoj zemlji bez kazne. Do prošle godine broj naseljenika na okupiranoj Zapadnoj obali je dostigao 400.000, njihova naselja okupiraju 42 posto teritorije; a početkom 1990-ih bilo ih je 100.000.

U međuvremenu izraelska Vlada nastavlja usvajati zakone koji diskriminiraju ne-Jevreje, a nedavno je objavila Zakon o naciji-državi, čime se efektivno izraelska država označava jevrejskom. Međutim, najgori utjecaj dogovora iz Osla i Campa David su podjele i očaj koje su posijali među Palestincima. Danas izgleda kako je palestinski narod izgubio svoj nacionalni kompas – odnos s okupatorom više nije politička borba za slobodu i samoodređenje. Također je sve veći jaz između naroda i političkih lidera. Palestinska politička elita više ne govori u ime borbe, niti u ime palestinske državnosti. Sada se vodi samo vlastitim interesom i vlastitim bogaćenjem, kao i borbom za održavanje statusa quo, kako bi osigurala svoj politički opstanak.

I dok je palestinska politička elita zauzeta unutrašnjim sukobima oko moći, Izrael stvara novu stvarnost na terenu. Nedavnim rušenjem Khana al-Ahmara, palestinskog beduinskog sela, učvrstila je svoje planove da u potpunosti odsiječe Zapadnu obalu od Jerusalema.

Rasistički režim je jedini neprijatelj

Kako nade o palestinskoj nezavisnoj državi u granicama od 1967. godine blijede, vrijeme je da Palestinci prihvate stvarnost kako može biti samo jedna država između rijeke Jordan i Sredozemlja. Trenutno je potreban novi pristup: mirna borba, koja se fokusira na prava, poput borbe protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici. U Gazi već su bili pokušaji širenja narodne, nenasilne borbe na nacionalnom nivou, kroz “Veliki marš povratka”, no političke podjele palestinske političke elite su donijele štetu. Neprijateljstvo između palestinskih vlasti i Hamasa je spriječilo Palestince da prošire “Marš” na Zapadnu obalu. Ni Ramallah ovim mirovnim marševima nije dao političko pokriće na međunarodnim forumima, niti iskoristio svoj međunarodni položaj da traži pravdu za ubijanje civila od izraelskih vojnika. Umjesto toga, palestinske vlasti su pojačale svoje sankcije na Pojas Gaze i pogoršale tamo humanitarnu situaciju.

“Veliki marš povratka” je bio prilika uspostavljanja nove agende nacionalne borbe, sposobne za uznos palestinskih ljudi i omogućavanje im da se odupru posljedicama Dogovora iz Osla. Upravo su te unutrašnje političke podjele poremetile ovu priliku i transformirale je u novu tačku političkog neslaganja. Vrijeme je da se ove razlike stave po strani i fokusira se na predstojeću borbu. Naš jedini neprijatelj je rasistički režim u Izraelu i moramo se boriti protiv njega dok ne dođemo do našeg “južnoafričkog pokreta” i kada svi ljudi Palestine uživaju u jednoj državi u jednakosti, pravdi i dostojanstvu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera