Zašto su Nemanjići apsolutni TV promašaj

Već nakon emitovanja prve epizode (ili pilota, nije razjašnjeno) u formi pretpremijere u novogodišnjem programu Radio-televizije Srbije, serija Nemanjići – rađanje kraljevine izazvala je burne reakcije gledateljstva, ali i stručne kritike u Srbiji i regionu. Međutim, u većinskom dijelu riječ je o krajnje negativnim komentarima koji izražavaju jednu sveopštu zgroženost javnosti zbog načina na koji je ekranizovan slavni segment srpske historije.

Poslije ove svojevrsne „pobune“ publike u Srbiji na društvenim mrežama, od čijeg je novca plaćen najskuplji dramsko-igrani serijal u historiji njihovog javnog servisa, reagovao je i Programski savjet, zatraživši od Upravnog odbora RTS-a da se odgodi emitovanje novih epizoda Nemanjića, dok se iste ne pogledaju ponovno na zatvorenoj projekciji.

Nastavak emitovanja ove dugonajavljivane visokobudžetne serije nastale prema scenariju Gordana Mihića i u režiji Marka Marinkovića, svakako je planiran za drugu polovinu februara, a prema pisanju srbijanskih medija, petnaest snimljenih epizoda Nemanjića je „vraćeno u montažu“.

Ipak, sudeći prema prvoj epizodi, malo je vjerovatno da će ponovna „montaža“ uspjeti spasiti serijal u cjelosti i „prebrisati“ sve njegove dramaturške, rediteljske, glumačke, estetske i jezičke propuste.

Svi su očekivali srpske ‘Tudore’, ali…

Trenutno jedan od najpopularnijih žanrova TV serijala kada je u pitanju svjetska televizijska produkcija, jeste historijski ili djelomično historijski, a njegova zastupljenost u svijetu je u regionu jedino prepoznata od Radio-televizije Srbije.

Dakle, nakon emitovanja iznimno uspješnog ostvarenja Senke nad Balkanom reditelja Dragana Bjelogrlića, srbijanski javni servis se upustio u produkciju još jedne historijske serije, pretvorivši je u svoj najveći, najskuplji i najhrabriji projekt.

Pod dojmom uspješnica kao što su Tudori, Vikinzi, Igra prijestolja, Rim ili trenutno aktuelna Kruna, autori serijala Nemanjići – rađanje kraljevine su produkcijski krajnje ozbiljno krenuli u njegovu realizaciju. Izabran je scenarij scenariste sa iskustvom (Gordan Mihić), uložen je za ovdašnje uslove veliki novac (2,87 miliona eura, odnosno 191.300 eura po epizodi), angažovano je 218 glumaca i 2.700 statista, a posebna pažnja je uložena u kostimografiju kako bi se uvjerljivo oživio srednjevjekovni period u Srbiji (Raška) tokom vladavine dinastije Nemanjića.

Ipak, u samoj realizaciji je nešto krenulo po zlu i očekivani srpski Tudori su postali nedovršeni, na trenutke gotovo amaterski, i sudeći prema pilotu/epizodi, apsolutno neuspješni TV projekt.

Školski primjer pogrešne dramaturgije

Dakle, prvi propust autora serijala Nemanjići – rađanje kraljevine, jeste pristup obradi historijskog sadržaja, kojem se u prevelikoj dozi pokušavalo ostati dosljedno, što je umnogome utjecalo na njegovu dinamičnost i nepredvidljivost. To je moguće primijetiti već u naslovu Nemanjići – rađanje kraljevine, koji, za razliku od npr. jedne riječi Nemanjići (Tudori), prije samog gledanja serijala definiše cjelokupni fokus njegovog narativa.

Radnja serijala, dakle, počinje scenom smještenom u Niš u 1165. godinu, gdje Stefan Nemanja (Mladen Nelević) sa svojom braćom Tihomirom i Miroslavom dočekuju vizantijskog cara Manojla Komnina (Meto Jovanovski), koji nakon napornog putovanja želi da upozna ovog najmlađeg vlastelinskog sina. Međutim, autori serijala uopšte ne otkrivaju razloge, odnosno djela zbog kojih bi car bio oduševljen Nemanjom, već njihov odnos počinju Manojlovim riječima: „Priđi Nemanja. Tako sam te i zamišljao. Izgledaš tačno onako kako su mi te moji razni poverenici predstavili“.  (Zašto ga je zamišljao? Zašto su ga povjerenici predstavljali?)

Ipak, gradnju lika Nemanje scenarista i reditelj, počinju znatno uvjerljivije, dijelom na licu mjesta, u kojem jedino Nemanja (krajnje nespretno odigrano) skupi hrabrost da cara udari po leđima, nakon što se ovaj zagrcnuo. Također, dok su svi spuštali glavu pred Manojlom, samo je Nemanja ostao u uspravnom položaju, što svakako nagovještava njegovu buntovnu prirodu i nepriznavanje autoriteta, ali i (nesvjesno) ukazuje na sukob između njih dvojice u budućnosti.

Neujednačena dramaturška struktura

U ovako montiranoj prvoj epizodi nemoguće je, dakle, ne primijetiti krajnje neujednačeno postavljenu dramaturšku strukturu u kojoj se uz pomoć niza elipsi pokušao obuhvatiti historijski period od nekoliko godina. Odmah nakon što car dodijeli Nemanji oblast zvanu Dubočica, prebacuje se na scenu u kojoj ovaj srpski velmoža već dovršava gradnju crkve, iako u razgovoru sa svojom suprugom Anom Nemanjić spominje nedavni susret sa Manojlom i njegovu ljubav prema njemu.

Tada dolazi poziv u Rašku od braće, koji ga zbog navodne „neposlušnosti“, a zapravo, ljubomore, hapse i kažnjavaju robijom na dnu bunara. Nemanja cijelu noć u zatočeništvu provede dozivajući Svetog Đorđa i tražeći od njega izbavljenje, koji naposljetku usliši njegove molitve i „pošalje“ čudo u obliku munje koja udara u stablo i obara ga pravo u bunar. Nemanja tako izlazi na slobodu, a na putu kući sreće svoga podanika Adama (Miodrag Miki Krstović) te od njega saznaje da je car Manojlo uhapsio njegovu braću.

Dakle, u odsustvu paralelnog dramaturško-montažnog postupka neophodnog za dva toka naracije, ostaje nejasno u kojem vremenskom rasponu se sve spomenuto odigralo i kada je Nemanja uspio da pobjegne u odnosu na hapšenje njegove braće. Uskoro postaje novi župan te kako bi se odužio Svetom Đorđu gotovo momentalno počinje borbu za oslobođenje srpskih porobljenih zemalja. Sasvim neočekivano napada i cara Manojla, te tako, na osnovu svega viđenog, postaje izdajica, što publici svakako otežava poistovjećenje sa glavnim junakom.

Također, jedan od najvećih dramaturških propusta u ovome serijalu prepoznaje se u konstantnom prepričavanju već odigranih i prezentovanih događaja, odnosno verbalnoj rekapitulaciji radnje, dok se oni „preskočeni“ prešućuju. Npr. u trenutku potrage za tijelom Nemanjinog brata Tihomira koji je nestao u rijeci nakon bitke kod Pantina, ne saopštavajući njen ishod, autori radnju ponovno prekidaju elipsom, dok posebnu scenu posvećuju „času historije“ u kojem Ana Nemanjić sinu Stefanu u tinejdžerskim godinama detaljno odgovara na pitanje: „zašto je otac imao sukob sa braćom?“

Otkud riječi ‘petlja’, ‘argument’, ‘bre’ u 12. stoljeću?

Svakako najveći razlog za podsmjehivanje gledatelja na društvenim mrežama, autori Nemanjića ponudili su u dijalogu, odnosno jeziku koji likovi u ovome serijalu koriste. Naime, iako je riječ o 12. stoljeću, Nemanjići se naveliko koriste riječima koje nisu svojstvene ovoj historijskoj epohi, kao što je  npr. uzrečica „bre“ preuzeta iz turskog jezika više od 200 godina poslije. Tu su i savremeni izrazi „petlja“, „tata“, „argument“, „uhapšen“, ali i povremeno kompletne rečenice: „Mada, dobro izgleda… Zapisat ću tu ideju“, kaže vizantijski izaslanik o mladom Stefanu Nemanjiću ili: „Gleda da nam uvali princezu jer je debela i prestara“, dodaje Nemanji u povjerenju Stefan, što svakako više podsjeća na opušteni razgovor oca i sina u jednom od beogradskih kafića u 21. vijeku, negoli na dijalog srednjovjekovnih raških velikaša.

Također, čini se da kompletan jezik korišten u serijalu ne odgovora ovome historijskom razdoblju, kojemu je mnogo bliža npr. Povelja bosanskog bana Kulina (1189. godina) i način obraćanja: „Ja ban bos'nski Kulin prisezaju tebЪ kneže Krvašu i vsЪm građam Dubrovčam pravi prijatelj biti vam od selЪ i do vЪka i pravi goj dr'žati s'vami pravu vЪeu dokolЪ s'm živ“.

Kako, uz scenografiju i kostimografiju, jezik predstavlja najvažniji elemenat za uspješnu ekranizaciju određenih historijskih razdoblja i događaja, ovakvi propusti u njegovom korištenju u seriji Nemanjići – rađanje kraljevine, umnogome narušavaju njenu uvjerljivost i autentičnost, a time i cjelokupnu gledateljsku percepciju.

„Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?“, rekao je na samrtničkoj postelji Stefan Nemanja, ne sluteći da će u TV seriji o njegovom liku i djelu, upravo jeziku pripasti krajnje podređena uloga.

Mladen Nelević kao Stefan Nemanja

Kada su u pitanju ostali televizijski izražajni elementi, odnos kostimografije i scenografije funkcioniše bez većih grešaka, dok iznimno siromašno postavljene scene bitki djelomično upotpunjuje dinamična muzička podloga.

Ipak, amaterske propuste autorska ekipa ponovno pravi u mizanscenu, gdje je u pojedinim slučajevima moguće primijetiti da stastisti određene radnje izvršavaju lažno.

Ono što je, dakle, započeto u scenariju koji obiluje trivijalnim dijalozima, iznimno pojednostavljenom karakterizacijom likova te uopštenim po(r)ukama (npr. Srbi trebaju biti složni), nastavljeno je s krajnje neuvjerljivom glumačkom interpretacijom, prije svega mlađih glumaca te se povremeno zaista stiče utisak da je riječ o školskoj predstavi, a ne profesionalnom televizijskom ostvarenju.

Djelomični promašaj je učinjen i kada je u pitanju izbor glumca Mladena Nelevića za utjelovljenje lika Stefana Nemanje. Naime, iako je s jedne strane, uspješno kreirana snažna, robusna i neustrašiva fizička pojava, s druge se zaboravilo na Nelevićev urođeni komičarski glumački izraz (većinu uloga ostvario u komedijama) te njegova strogost i odlučnost u pojedinim scenama također djeluje neuvjerljivo.

Šta ako kamera ‘trzne’ u kadru…

Iako su prethodno nabrojani scenaristički, rediteljski i glumački propusti kod stručne kritike i široke gledalačke mase neoprostive, oni eventualno mogu biti razumljive, što zbog manjka iskustva u radu na ovakvim TV projektima, što zbog prevelikih očekivanja, što zbog, za svjetske uslove, iznimno siromašnog budžeta. Ali šta ako kamera u jednom kadru „trzne“ (59:38), kako objasniti taj krajnje neprofesionalni i prema publici ponižavajući tehnički propust, kako tada skupiti hrabrost i prešutjeti konačnu spoznaju da je serijal Nemanjići – rađanje kraljevine apsolutni promašaj.

Upravo se od prve epizode, kao npr. u serijalu Igra prijestolja, mora ponuditi profesionalnost, uvjerljivost, originalnost, dinamičnost, pa čak i eksplicitnost i šokantnost te zaintrigirati publiku i tako obezbijediti gledanost do kraja sezone.

Nažalost po regionalnu televizijsku produkciju, u ostvarenju Nemanjići nije realizovana većina od spomenutog i dok autori smiruju tenzije i ubjeđuju javnost da sačekaju cijelu sezonu, publika je već prebacila na drugi kanal i traga za novom omiljenom serijom.

Izvor: Al Jazeera