Zašto neću glasati za Joea Bidena

Demokratski predsjednički kandidat, bivši potpredsjednik Joe Biden tokom govora 12. marta 2020. u Wilmingtonu, u SAD-u (AP)

Ponovo je sezona predsjedničkih izbora u SAD-u i ponovo su progresivni kritički mislioci kojima je stalo do budućnosti čovječanstva u dilemi – da bi se riješili pokvarenog Donalda Trumpa i njegovih korumpiranih porodice i prijatelja, trebaju li ili ne glasati za još jednog korporativnog liberala, Joe Bidena. To je već viđeno, povratak starog filma Beskrajni dan: tako je bilo sa Trumpom i Hillary Clinton prošli put, i tako je ponovo sa istim Trumpom i još gorim Bidenom sada.

Potpuno suosjećam sa vodećim američkim intelektualcima uhvaćenim u ovoj klopci.

Cornel West, eminentni afroamerički filozof, naprimjer, kaže da planira dati „antifašistički“ glas za Bidena u novembru iako se brine zbog veza bivšeg potpredsjednika sa „Wall Streetom i militarizmom“. West dobro zna da će Biden izdati svaki princip i ideal za koji se West zalaže, ali toliko mu je odvratan Trump, i to s pravom, tako da on radi ono što mi na perzijskom kažemo „skakanje s jednog oronulog stuba na drugi s nadom“.

Isto je istina i za Noama Chomskog, svjetski priznatog lingviste i političkog aktiviste koji također ohrabruje ljude „da glasaju za Joea Bidena a da ga potom progone u snovima“ – šta god to značilo. Političari poput Trumpa ili Bidena ne sanjaju da bismo ih progonili u snovima. Oni su definicije noćnih mora. Ali on skače s jednog oronulog stuba na drugi – da li s nadom ili s očajem?

Revolucionarni mislilac i aktivistica Angela Davis je rekla da podržava Bidena za predsjednika, rekavši da je ključno podržati kandidata „na koji se može izvršiti efikasan pritisak“. Ali stvarno? Kako to? Biden nije mogao tolerisati da jedna palestinska aktivistica koja podržava BDS, Linda Sarsour, učestvuje u njegovoj kampanji i brzo je reagovao da je izbaci. Toliki je Biden fanatik. Kakvu vrstu „pritiska“ možemo izvršiti nad njim?

U teškoj dilemi

Pa ipak, terorizirajući Trump na predsjedničkoj poziciji i mračno doba neznanja i kriminalnog rasizma koje je oslobodio u SAD-u, čine savršeno razumljivim zašto ovi i mnogi drugi eminentni kritički mislioci koji ni u ludilu ne bi podržali Bidena sada žure da mu izraze svoju podršku. Oni skaču s jednog oronulog stuba na drugi i formiraju strateški savez u nadi da jednom kada Trump više ne bude na sceni oni mogu jurišati naprijed dalje od Bidenovih opasnih obećanja.

Ali ja pišem ovaj esej da se razlikujem od ovih gorostasnih moralnih figura i otvoreno objavljujem da neću glasati za Bidena. Ovime ne želim reći da sam principijelniji od njih ili da se manje brinem za posljedice još jednog razornog Trumpovog mandata. Zbog budućnosti moje i

miliona druge američke djece nadam se i priželjkujem dan kada će ga odvesti iz Bijele kuće u zatvor ili mentalnu ustanovu, šta god bilo bliže.

Ali ipak, nikada neću glasati za Bidena jer mislim da je funkcija ljudi poput mene potpuno drukčija čak i od one među američkom ljevicom s kojom se cijelim srcem poistovjećujem. Zadatak kritičkog mišljenja u ovoj tačci nije da brže bolje kažemo da glasamo za Bidena – nepokajničkog rasistu i samoproglašenog cionistu sa zastrašujućom historijom mizoginije koji je aktivno podržavao rat u Iraku. Imali smo daleko superiorniji izbor u Berniju Sandersu, ali dvaput zaredom, Demokratska stranka je ubila njegove šanse bez zadrške.

Zadatak je da se održi tok kritičkog mišljenja koje ne bi moglo prihvatiti Bidena. Glasanje za Bidena je glasanje za same temelje političke kulture koja ima čitav vod Trumpova i Bidena koji čekaju da stupe na scenu. Ako danas biramo između Trumpa i Bidena, sljedeći put ćemo morati birati između Ivanke Trump i Chelsea Clinton. Ovaj začarani krug može se okončati kroz niz kontinuiranog i beskompromisnog kritičkog razmišljanja protiv samog tkanja ove političke kulture koja demonizira ustanak Životi crnaca su važni, slavi tzv. neonaciste, i kanonizira Hillary Clinton i Bidena kao bogomdani spas protiv ove ubilačke banalnosti.

Sudbonosni trenutak

Govor Baracka Obame zapečatio je moju odluku da nikada ne glasam za Bidena. Do tada sam u sebi mislio da glas za Bidena nije zapravo glas za njega, već glas protiv Trumpa, i tome slične prazne priče i loši izgovori. Ali kada je Obama izašao na scenu i s puno emocija apelovao na ljude da idu glasati za Bidena, u tom trenutku ja sam odlučio da bi bilo bestidno da to napravim, posebno kada on na svojoj strani ima ovog licemjernog prevaranta.

Svaki put kada se Obami stegne grlo, sjetim se kako je u javnosti plakao zbog djece poginule u oružanim napadima u SAD-u, a potom se vratio u Ovalni ured da pošalje još oružja u Izrael s kojim će se ubijati palestinska djeca, ili da ih prodaje Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima da ubijaju još jemenske djece. Zar palestinska i jemenska djeca nisu djeca? Kako ova kukavica može biti tako otvoreno okrutna i bezosjećajna kada su u pitanju djeca u Jemenu, Palestini, Afganistanu i šire, a i dalje se pretvarati da duboko brine za američku djecu?

Biden je čak gori od Obame u svom upornom cionizmu, u svojoj podršci za aparthejdnu državu u Izraelu, u svom kategoričkom nemaru spram Palestinaca. Glasati za Bidena znači opravdati sve te prošle pute kada je pomogao naoružati Izrael da ubija Palestince. Glasati za njega znači, ako on postane sljedeći predsjednik, stati na njegovu stranu svaki put kada potpiše, a on će bez sumnje potpisati mnoge, nove sporazume o prodaji oružja da podrži Izrael i njegovu ubilačku tiraniju.

Zašto bi bilo ko pristojan htio uraditi nešto ovakvo? Da, Trump je američko čudovište, ali i Biden je isti. Ljudi poput mene nemaju kandidata na ovim izborima.

Etika krajnje odgovornosti

Zadatak za moju vrstu kritičkih mislilaca nije da se pridružimo većini i požurimo glasati za Bidena i njegovu kolegicu Kamalu Harris, nevoljko. Generacije kritičkih mislilaca od Rose

Luxemburg do Aimee Cesaire od Frantza Fanona do Edwarda Saida pa do Arundhati Roy nisu živjeli i mislili i pisali da bismo mi strateški glas dali reakcionarnom liberalu, nepokajničkom huškaču na rat, tvrdokornom cionisti sa historijom rasizma i navodnog seksualnog zlostavljanja. Naš je zadatak nešto drugo.

U svom poznatom eseju Politika kao poziv (1919), eminentni njemački sociolog Max Weber je napravio ključnu razliku između „etike odgovornosti“ i „etike krajnjeg dobra“ koja do danas ostaje temelj moralnog izbora u politici: „Moramo biti jasni“, kazao je on svojo publici na Univerzitetu u Minhenu, „u vezi činjenice da svako etički orijentisano ponašanje može biti vođeno jednom od dvije fundamentalno različite i nepomirljivo suprotstavljene maksime: ponašanje može biti orijentisano prema ‘etici krajnjeg dobra’ ili prema ‘etici odgovornosti’.“ Ovo su dva identična etička čina, ali u dva dijametralno suprotna smjera.

Weber je dodatno pojasnio: „Ovime ne govorim da je etika krajnjeg dobra identična sa neodgovornošću, ili da je etika odgovornosti identična sa neprincipijelnim oportunizmom. Naravno, to niko ne govori.“ Uzimajući sve to u obzir, on je i dalje insistirao: „Postoji ogroman kontrast između ponašanja koje slijedi maksimu etike krajnjeg dobra…i ponašanja koje slijedi maksimu etike odgovornosti, u kojem slučaju osoba mora dati prikaz doglednih rezultata svog postupka.“

Ali između ova dva izbora koja nam je Weber ostavio, pomalja se i treći: etika krajnje odgovornosti. Naša specifična i krajnja odgovornost danas je da ne požurimo glasati za manje zlo, kao što sam tvrdio i prije četiri godine kada smo birali između Trumpa i Clintona, već da održimo niz kritičkog mišljenja koje teži ka tome da prevaziđe oba zla. Više od 300 miliona ljudi zarobljenih da biraju između Coca Cole i Pepsija moraju težiti ka zdravijem izboru. Cijela planeta ostavljena na milost i nemilost američkog militarizma i huškanja na rat može sve izgubiti od obe ove američke nepogode.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera