Vrtoglavi ples milijardi

Piše: Božo Sušec

Otkako je pogrešno i gotovo isključivo iz razloga raznogodišnje podjele marketinških budžeta Međunarodni olimpijski odbor odlučio razdvojiti zimske od ljetnih igara, “zimski” su sportaši smješteni u istu godinu i u duboku sjenu najprestižnijeg i najkomercijalnijeg svjetskog natjecanja – nogometnog Mundijala. Najveći izvori prihoda priređivača ovih megapriredbi dolaze od prodaje televizijskih prava i od velikih sponzora-oglašivača, a njihova su godišnja izdvajanja za sportsku promociju limitirana. Prije odluke o razdvajanju Međunarodni olimpijski odbor je u jednoj godini crpio novac iz budžeta za svoja zimska i ljetna izdanja, a sad Zimske igre u podjeli novaca imaju sasvim neravnopravnog protivnika – najvažniju sporednu stvar na svijetu, ako se uopće biznis od milijardu dolara može nazvati sporednim.

Hrvatska za Soči plaća televizijska prava blizu 400.000 eura, a nogometna zadovoljstva, samo za televizijska prava, koštat će šest milijuna eura.

Svaka čast skijašima i klizačima, sankašima i bobistima, ali televizijska prava za Soči su u pravilu 10 do 20 puta manja no za 64 brazilske nogometne utakmice (naravno, ovisno od zemlje do zemlje). I ne može se kupiti pravo na prikazivanje jedne ili pet utakmica, jer riječ je o paketima za cjelokupni događaj, koji, u pravilu, osim televizijskih prava, sadržavaju internetska, mobilna i ostala prava.

Hrvatska preko Hrvatske radio-televizije za Soči plaća televizijska prava blizu 400.000 eura (praktično tamo ima samo jednog zanimljivog skijaša i to na zalasku karijere), a nogometna zadovoljstva, samo za televizijska prava, koštat će šest milijuna eura (i to bez obzira na to igrala li tamo hrvatska izabrana vrsta ili ne, jer su ugovori sklapani puno prije završetka kvalifikacija). Srećom, Hrvatska se kvalificirala, što je bio pravi melem za teško ranjeni budžet.

Neke prijenose moraš imati

Najveća kanadska televizija CTV izgubila je nemale novce i na Zimskim igrama 2010. i na Ljetnim 2012. godine, tako da se uopće nije kandidirala za Soči. Za mnogo manji iznos televizijska prava za zimu 2014. godine otkupio je CBC sa svojom sestrom Ici Radio Canada Tele. Tri najveće australske televizijske postaje uopće nisu željele poslati ponudu za Soči, tako da je kontinentalna australska prava preuzeo Network Ten za “malih” 20 milijuna dolara.

Iz cijele priče iskače neobjašnjivi američki NBC, koji je iz prestižnih razloga izdvojio za sve OI igre do 2020. godine nestvarnih četiri milijarde i 380 milijuna dolara. To bi mogao biti samo njihov problem, ali, nažalost, nije, jer su time postavili određene standarde i postali neka vrsta mjerne jedinice za sva ostala područja. Televizijske kuće ne ostvaruju financijsku dobit od ovih bolesno skupih događaja, već izdvajanja za otkup na prikazivanje spektakla, bez kojih neke praktično ne mogu i ne smiju biti, što predstavlja gotovo nepodnošljivi trošak za ionako smanjene programske budžete.

Ključna je stvar u ugovorima da se u 110 stranica dokumenta o pravima 95 odnosi na raznorazne vrste zabrane reklamiranja.

Naprimjer, Hrvatska televizija, koja je ekskluzivni vlasnik oba događaja za teritorij Hrvatske, niti izbliza ne može pokriti troškove i izdvajanja za prava i produkciju programa. Naravno da te prijenose mora imati, jer možete li zamisliti da u Hrvatskoj nema prijenosa utakmice otvaranja Svjetskog prvenstva između Brazila i Hrvatske. Ključna je stvar u ugovorima da se u 110 stranica dokumenta o pravima 95 odnosi na raznorazne vrste zabrane reklamiranja i na vrlo selektivna prava pristupanja i pregovaranja s najkonjukturnijim sponzorima i oglašivačima. Dakle, puno je to više propisnik o zabranama, nego plodno polje za ostvarivanje dobiti.

‘Otimanje’ rukometa

Bez obzira na sve, jagma za pravima prijenosa iz Brazila je poput vulkanske erupcije preplavila blagajnu Svjetske nogometne federacije. Pala su u vodu sva ekspertna predviđanja (možda je bolje reći nadanja) da su cijene dostigle limit i da se trend mora preokrenuti. U tom divljem rasipanju novca platiša spremnih na izdvajanja suludih suma novaca ima napretek. I to usprkos zakonima u nekim zemljama, a u nekim propisima da svi događaji od nacionalnog interesa moraju biti pristupačni svim gledateljima bez plaćanja. To pravilo vrijedi u Europskoj uniji, čija je članica i Hrvatska, tako da su iz konkurencije bili isključeni svi “pay-per-view” televizijski kanali. To, praktično, znači da za takve događaje u Hrvatskoj mogu konkurirati televizije s nacionalnom koncesijom, koje imaju pokrivenost područja (stručno – “penetracija”) više od 90 posto i koje “free to air” (bez dodatnog plaćanja i kodiranja) emitiraju program, a to su HTV, RTL i Nova TV. Teoretski i Sportska TV, ali oni nemaju ni prebijene kune – imaju samo koncesiju i dugove.

Utakmice Svjetskog prvenstva u Africi 2010. godine prenošene su u apsolutno svim zemljama svijeta.

Poučeni gorkim iskustvom iz 2009. godine, kada im je RTL na prilično perfidan i poslovno nekorektan način preoteo televizijsku produkciju i emitiranje Svjetskog rukometnog prvenstva održanog u Hrvatskoj, u HTV-u su morali pristati na ucjenjivački visoku odštetu za Brazil. Šest milijuna eura plus još blizu 30 posto ostalih troškova (sateliti, audio i videolinije, najam tehnike u Brazilu, tehnička produkcija u Zagrebu, putovanja, dnevnice, hoteli…), nikada neće moći vratiti, ali, uostalom, HTV i nije komercijalna TV koja na svakom projektu mora zarađivati. Brazil su, jednostavno, morali imati kao svoju obvezu javne i, ako hoćete, državne televizije, jer je vlasnik HTV-a, ipak, Hrvatski sabor. Kao mali dodatak ostalo je prisjećanje na 2009. godinu, kad je, zbog gubitka rukometa, “pala glava” ravnatelja HTV-a.

A zašto je sve to tako interesantno, zašto je to sve tako pod “moraš imati”? Utakmice Svjetskog prvenstva u Africi 2010. godine prenošene su u apsolutno svim zemljama svijeta, čak i u najzabitijim dijelovima Arktika i Antarktike, u najekstravagantnijim mini-zajedicama pacifičkih otočića, u visokim planinama Tibeta i mnogoljudnim gradovima Dalekog istoka, u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.

FIFA ne žali novca

Objavljena ukupna gledanost iznosila je više od dvije milijarde i 200 milijuna ljudi, a finalna utakmica između Španjolske i Nizozemske srušila je sve rekorde gledanošću od 909 milijuna i 600 tisuća ljudi (u to su uračunati samo “mjerljivi” gledatelji u svojim domovima, dakle bez kafića, pubova i i javno organiziranih masovki na trgovima). U Njemačkoj je srušen apsolutni rekord gledanosti jednog televizijskog događaja sa 31 milijunom Nijemaca ispred televizijskog ekrana na polufinalnoj utakmici Njemačka – Španjolska. Isto se zbivalo i u Španjolskoj.

Takav globalni interes velemajstorski koristi FIFA, koja postaje jedna od najprofitabilnijih svjetskih kompanija. Nisu žalili novaca u angažiranju najjačih svjetskih marketinških magova, u plaćanju najboljih odvjetničkih ureda, u izboru vrhunskih međunarodnih pregovarača i financijskih meštara. Uzimajući u obzir cikluse svjetskih prvenstava, period između 2003. i 2006. i vrijeme između 2007. i 2010. godine, njihov se prihod udvostručio. U projektu SP Južna Afrika 2010. godine FIFA je obrnula četiri milijarde i 189 milijuna dolara, a, čak i po njihovom javnom priznanju, dobit je bila veća od milijarde dolara (sve to nikako ne valja miješati s obračunom troškova organizatora, to je sasvim druga tema). Trenutno važeći je podatak da novčane rezerve FIFA-e iznose milijardu i 280 milijuna dolara.

Jedina besplatna stvar u ovom projektu je maštanje, pa zašto onda u finalu SP-a ne bi igrale Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

Interes za Brazil, po svim pokazateljima, daleko nadmašuje onaj za afrički SP. Drugi period internetske prodaje karata za utakmice (kontingent do 1.100.000 ulaznica) okončan je za samo sedam sati. I to je bilo čak 38 posto kupaca iz inozemstva, među kojima prednjače Amerikanci, a slijede ih Australci, Argentinci i Englezi. Bit će i nešto naših.

Najgluplja stvar koju sam u posljednje vrijeme pročitao (a konkurencija je ubitačna) jeste konstatacija da je Sepp Blatter, predsjednik FIFA-e, obični mali švicarski birokrat. Ma haj'te, molim vas. Jedina besplatna stvar u ovom projektu je maštanje, pa zašto u tom slučaju u finalu u Rio de Janeiru ne bi igrale Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera