Vojvodina: Hljeb, pite i kolači uz policijski nadzor

Novosadski pekari više se ne bude prvi. Kad prije svitanja dođu da podlože peći za svježi hljeb, pite i kolače, pred pekarom ih dočeka policijski automobil i jedan do dva policajca, koji budno motre na sve ulaze i izlaze njihovih radnji.

I kad glavni novosadski imam, Fadil ef. Murati, krene klanjati rani sabah, pred mesdžidom ga dočeka policijska patrola. Mrak je i kiša pada, ali oni neumorno šetaju oko zgrade imamove kuće i mesdžida…

Novosadski policajci dobrojutro požele i Novopazarcu Esku Šabotiću, vlasniku prve halal ćevabdžinice u Novom Sadu i predsjedniku humanitanog društva Edeb, vlasniku lanca pekara i picerija “Evropa” Bajramu Temaju iz Prizrena, Sibeli Miralj iz Novog Pazara i njenom poslodavcu Ersinu Etemoviću, vlasniku fast fooda “Baš ćevap”, i radnicima pekare “AS Pek”, čiji je vlasnik Albanac sa Kosova…

Kako ih policajci ujutro dočekaju, tako ih u kasne sate i isprate, a onda nastave dežurati ispred radnji ovih ljudi kako bi ih sačuvali od kamenovanja, paljenja, demoliranja…

‘Muslimani uvijek dobiju šamar’

Ovako je u Novom Sadu od one noći kada su poslije nogometne utakmice u Beogradu između Albanije i Srbije, na kojoj je bespilotna letjelica pronijela zastavu “velike Albanije”, širom Vojvodine polupane i popaljene pekare Albanaca i drugih manjinskih naroda, uglavom Bošnjaka iz Sandžaka.

Pančić: Huligani su znali gde su Albanci

Činjenicu da su se napadi desili samo u Vojvodini, a ne i u drugim dijelovima Srbije, a koju su mnogi prokomentirali kao nastojanje Beograda da marginalizira multietičnost Vojvodine, pisac Teofil Pančić komentira kao klasičnu “trku za lovinom” – tamo gdje je ima.
“Da se razumemo, Albanaca nema u drugim gradovima Srbije osim u Vojvodini. Iako ih ima, oni se na prste mogu prebrojati, a svi oni, kako su ih jadne svako malo maltretirali i proterivali, došli u Vojvodinu, koja im se činila kao oaza mira, kao mesto gde bi mogli da se skrase. Ti huligani koji su to uradili znali su da su oni ovde i za njima su došli”, rekao je Pančić.

“Pekari su zamijenili polupana stakla, sanirali su materijalnu štetu, ali ko će da namiri štetu koja je učinjena Vojvodini i manjinama koji u njoj žive?”, pita taksista Đorđe K., koji nas vozi do Medžlisa Islamske zajednice.

Dugo parkira auto, jer kako god okrene – smeta policijskoj patroli, koja osigurava tu zgradu 24 sata dnevno.

“Eto, gospođo, mene je sramota Vas. Sramota me što ste došli videti ovu našu sramotu – da policija mora da čuva imama i vernike koji dođu da se pomole. Neki kažu da je super to što ih čuvaju. Ma, gde je to super?! To je sramota! U demokratiji su ljudi slobodni da se mole Bogu i njihovu imovinu ne treba čuvati pendrekom i pištoljem”, govori Đorđe s mješavinom ljutnje i neugode.

“Daće valjda Bog da drugi put kad dođete pričamo lepšu priču”, kaže na kraju i maše kroz prozor razdrdanog auta.

Fadil ef. Murati, rođen u Gostivaru, u Makedoniji, u Novom Sadu je imam već 32 godine. Kaže da se svaka politička nesuglasica, bilo da se dešava u samoj Srbiji, bilo u komšiluku – Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini ili Makedoniji – uvijek odrazi na muslimane u Vojvodini.

“Ovdje je 20.000 muslimana – Albanaca, Goranaca, Bošnjaka, Roma… Nekako mi uvek dobijemo šamar. Dobijali smo šamare kada je Kosovo proglasilo samostalnost, dobijali smo ih kada je NATO bormbardovao Srbiju zbog rata u Bosni i Hercegovini… Kako god okreneš, po nama udare.”

Kaže da je još od 1982. godine Odbor Islamske zajednice traži da izgradi džamiju, ali da vlasti to ne dozvoljavaju i pokazuje rješenja iz Ministarstva za vere i Službe za urbanizam, u kojim piše da se “džamija sa minaretom ne uklapa u arhitekturu Novog Sada”.

No, više od same džamije imama brine to što se napadi na manjine u Vojvodini često dešavaju i žali što se tamošnji muslimani općenito malo obrazuju.

“Kada si neobrazovan, onda ne znaš ni da tražiš svoja prava, ne znaš šta te sleduje, za što trebaš da se boriš, kako da se zaštitiš.”

On je, kaže, obišao sve napadnute pekare i restorane i ne plaši se toliko kamenica koliko “Molotovljevih koktela”.

“Kad ti to ubace kroz prozor, onda ti nema spasa”, veli i ističe da je ovo prvi put da je policija reagirala i poslala zaštitu.

“Samo se nadam da će ovaj put i počinioci biti kažnjeni”, kaže dok nas prati i upozorava da ne fotografiramo policajce, kako ne bi bilo “dodatnog belaja”.

‘Napadnuti su i Srbi’

U pekaru i piceriju “Evropa”, jedan od tri velika i moderna objekta u vlasništvu Bajrama Temaja, a koja je također kamenovana, vozi nas Momir, Srbin iz Novog Sada. Godinama je već uposlen u “Evropi”, gdje dostavnim vozilom prevozi sirovine za peciva.

“Svi smo se mi skućili kod Bajrama. On zapošljava 60 radnika, a od toga je samo sedam Albanaca, sve ostalo smo mi – Srbi. I sad je neko napao na Bajramovu radnju!? Kao – napali su Albanca, a ne znaju da su napali sve nas, da su napali celi Novi Sad i Vojvodinu”, priča Momir.

Sejdinović: Kazne moraju biti rigorozne

Koordinator koalicije nevladinih organizacija Građanska Vojvodina Nedim Sejdinović sumnja da će napadači biti kažnjeni.
“Potrebno je temeljno istražiti sve ove događaje, počev od same utakmice, pa do svakog incidenta ponaosob. Naravno, kazne moraju da budu rigorozne. Plašim se da će, međutim, biti kao ranijih godina, da će biti simbolične kazne, a da motivi i uzroci nikada neće biti saznati. Neki moji prijatelji su pre otkrivanja počinilaca rekli da će biti u pitanju ‘maloletnici,’ jer je to idealna prilika da se prikrije delo i njegova pozadina”, rekao je Sejdinović.

Kaže da u “Evropi” ima redovnu platu, plaćene sve doprinose za socijalno i zdravstveno osiguranje, ali da mu u glavu ne može stati to “šta je neki Albanac, ili bilo ko u Novom Sadu, kriv zbog tamo neke utakmice”.

Bajram Temaj je iz Prizrena u Novi Sad došao 1987. godine i otvorio tri pekare s picerijom i restoranom, a tu su rođena i njegova djeca.

“Svejedno, ja opet nisam njima ravan. Opet me ne prihvaćaju. Ja zapošljavam i Srbe, i Mađare, i Rusine, najmanje sam Albanaca zaposlio, ali – džaba. Dežurni šalter moje pekare napadnut je u pola dva ujutro. Radnice su se prestravile, kažu da je puklo kao granata i prava je sreća da niko nije poginuo. Napadači su dva mlada huligana, jedan ima jedva 17 godina. Majka mu je prosvetni radnik, zamislite to. Njegov otac je došao da mi se izvini i da novac za stakla. Rekao sam mu da taj novac uloži u vaspitanje svog deteta”, priča Bajram i moli da zapišem da su napadi na njegove objekte veoma česti.

“Znam i to da je ovo deo neke druge, puno veće priče. To su priznali i ti momci koji su se učlanili u tu navijačku skupinu ‘Vojvodina’, a njih su nahuškali neki stariji. Ovde Albanci stradaju kad god se Srbija s nekim zavadi, kad god je neka utakmica. kad igra Srbija sa Hrvatskom, Srbija sa Bosnom, ali i kad igraju Crvena zvezda i Partizan. Na nama uvek istresu bes. Da vam ne pričam kako je Albancima bilo kad je na Kosovu zapaljen samostan, kako su napadali sve muslimane, bez obzira odakle su, kada je NATO gađao Srbiju. Ja više i ne znam koliko su me puta napali, uvredili, a ovo je prvi put za sve te godine da je policija reagovala”, ogorčeno priča Bajram i žali se na komšiju iz Drvara (Bosna i Hercegovina), gazdu kafea do njegove pekare, koji je, kaže, dok je on čistio polomljena stakla, puštao nacionalističke pjesme.

Šta kad policija ode

Sibela Miralj je u Novom Sadu tek od aprila ove godine. Tu se zaposlila u fast foodu “Baš ćevap”, kod “zemljaka” Ersina Etemovića iz Novog Pazara. Kaže da je za dlaku izbjegla da bude teško ozlijeđena.

Gruhonjić: Umanjivanje veličine nedela

Dinko Gruhonjić, predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine, plaši se da će Tužilaštvo osobe koje su izvršile napad na pekare goniti za “krivično delo oštećenje tuđe stvari, a ne za krivično delo raspirivanja nacionalne, verske i rasne mržnje, a sve kako bi umanjili i kaznu i veličinu počinjenog nedela”.

“Radila sam do jedan ujutro i pošto je bilo lepo vreme, prešla sam u trafiku prekoputa, da sa drugaricom popijem kafu. Inače, ostanem do pola dva, dok sve fino očistim, prebrišem… Tako smo sedele i odjednom smo videle dva mlada dečka kako trče. Ispred njih je bio još jedan. Mislile smo da ga teraju, da hoće da se tuku. Međutim, odjednom su stali i izlog sasuli kamenicama, ustvari stenama. Da sam bila unutra, verovatno bih bila ili mrtva, ili teško povređena”, priča Sibila dok pokazuje rupe na staklu.

Kaže da je čitav život rasla u Srbiji, ali da ovo nikad nije doživjela.

“Uvek sam mislila da ljudi preteruju, sve dok nisam ovo doživela. Ali se pitam kakve veze imamo mi iz Sandžaka sa nekom utakmicom protiv Albanije. Ti momci trebaju ili da nauče geografiju, ili da se nauče biti ljudi”, zaključuje.

Policajci koji čuvaju napadnute radnje ne žele razgovarati, niti dopuštaju da ih se fotografira. Jedan kratko kaže: “Naše je da radimo što nam je naređeno, i to je sva priča.”

Iako su vlasnici napadnutih radnji trenutno zadovoljni što imaju policijsku zaštitu i što su identificirani napadači, ipak se pitaju da li će krivci biti adekvatno kažnjeni i strahuju šta će se desiti kad policija jednog dana “ode svojim drugim poslom”.

Izvor: Al Jazeera