Vječiti ponavljači i promrzla djeca

Piše: Dragan Bursać

Hvala Bogu na lijepom oktobru. Zbog djece. Sve djece. Pogotovo zbog mališana iz Konjević Polja, koji su, sa svojim roditeljima, tople domove zamijenili šatorskim smještajem, postavljenim pored Miljacke, preko puta OHR-a u Sarajevu. I tako već dvije nedjelje. Noći su, ipak, hladne. Poput srca bh. političara i inertne međunarodne zajednice, na čelu sa OHR-om.

Nije prvi put u Bosni i Hercegovini da su djeca ili (zlo)upotrebljena u dnevnopolitičke svrhe, ili su, jednostavno, uskraćena njihova osnovna prava. A, složićete se, jedno od osnovnih prava djeteta je pravo na školovanje…

Kratko i jasno, OHR i visoko predstavnik očigledno NE ZNAJU odgovor na ovo pitanje i ne pada im na pamet ‘da se miješaju u svoj posao’.

Roditelji su još prošle sedmice tražili direktno od OHR-a i, posredno, od visokog predstavnika Valentina Inzka da odgovori na samo jedno pitanje: Imaju li njihova djeca osnovno ljudsko pravo da se obrazuju na maternjem, bosanskom jeziku i imaju li pravo na nacionalnu grupu predmeta, te da li će se  Inzko, kako kažu, umiješati u svoj posao?

Kratko i jasno, OHR i visoko predstavnik očigledno NE ZNAJU odgovor na ovo pitanje i ne pada im na pamet “da se miješaju u svoj posao”.

Segregacija djece, zakonska

Ali, prije nego se pozabavimo njima, hajde da razmotrimo slučaj “Konjević Polje”.

Najjednostavnije rečeno, umjesto da se djeci bošnjačke nacionalnosti omogući da uče bosanski jezik, uprava osnovne škole u Konjević Polju je “poklonila” djeci udžbenike sa nastavnim planom i programom za srpski jezik. Dakako da je to izazvalo revolt roditelja, koji su, nakon niza dogovora, preciznije – pokušaja dogovora, došli do zaključka da je najbolje da njihova djeca ne pohađaju nastavu. Naravno, ovo se može tumačiti sa jedne strane kao izuzetno radikalan čin roditelja, kojim najviše gube upravo bošnjačka djeca. Ali, radi se o nečem drugom, mnogo bitnijem.

Ovaj zakon je van pameti i može se porediti sa jedinim aparthejdom u Evropi, a on je, pogađate, opet u Bosni i Hercegovini.

Radi se o trenutnom zakonskom obrascu koji jedan konstitutivan narod – u ovom slučaju bošnjačku školsku djecu – majorizuje i segregira. Još približnije – zakon (u ovom slučaju Republike Srpske) ne uzima u obzir nacionalnu strukturu, iako se do besvijesti zaklinje u istu i ne dozvoljava djeci Bošnjaka da uče svoj maternji jezik na tlu RS-a.

Svakako, ovaj zakon je van pameti i može se porediti sa jedinim aparthejdom u Evropi, a on je, pogađate, opet u Bosni i Hercegovini. Riječ je o famoznom projektu kome je kumovala, da ne zaboravimo, i međunarodna zajednica – “dvije škole pod jednim krovom”. Ovaj do groteske užasan projekat, opet pod patronatom domaće politike, ali i iste te međunarodne zajednice, “uspješno” funkcioniše diljem Federacije Bosne i Hercegovine.

I sad je red da se vratimo na međunarodnu zajednicu, preciznije na OHR.

OHR, inertni samodopadni ćato

Činovničkoj birokratiji u OHR-u je posve jasno da se političari, konkretno federalni ministar obrazovanja i nauke Damir Mašić, i ministar prosvjete RS-a Goran Mutabdžija, nemaju bilo kakvu namjeru da se dogovore oko bilo čega. Dapače, slučaj “Konjević Polje” trenutno služi politikama koje stoje iza dvojice ministara za predizborno zagrijavanje.

I, koliko god to morbidno zvučalo, kad nema ništa – dobra su i djeca za medijsko prepucavanje. Ali, velim, morbidnija je činjenica da OHR, sa istim tim visokim predstavnikom, zna da bez njihovog muhura i bonskih ovlasti ova trakavica može trajati vječno, preciznije – do oktobarskih izbora naredne godine.

Groteskno zvuči izjava visokog predstavnika Valentina Inzka, koji se tačno 13. dan, preciznije 13. noć, sjetio da su mu tu, eto pod prozorom, neka djeca i izjavio, pazite sad – da će se uključiti u rješavanje problema?!

Vidite, niko se nije pretjerano “počešao” što su ova djeca izgubila bezmalo dva mjeseca školske godine, niti bilo ko i razmišlja o modusima kako nadoknaditi nastavu. Nikome nije niti važno što ta ista djeca testiraju temperaturu betona u oktobarskim sarajevskim noćima.

Zato groteskno zvuči izjava Inzka, koji se tačno 13. dan, preciznije 13. noć, sjetio da su mu tu, eto pod prozorom, neka djeca i izjavio, pazite sad – da će se uključiti u rješavanje problema?! Da farsičnost bude boldovana do krajnjih granica, Inzko je začinio zadnjom izjavom kako je “sve to tužno zbog djece”.

“Uključivanje i traženje rješenja” administrativnim jezikom znači nikad, a možda ni tada.

Inzko vrlo dobro zna da su djeca, kao što rekoh, laka medijska pješadija u predizbornoj godini. Zna da pitanje nacionalne grupe predmeta može biti riješeno u roku od dva minuta, ali da to nikako nije u cilju bh. političkim moćnicima, koji održavaju svoje političke živote, pa makar i na energiji djeteta. Isto tako zna da samo on, ili institucija OHR-a, može da presječe Gordijev čvor za ista ta dva minuta.

Opasan i infektivno složen virus

Međutim, OHR je zaražen vrlo opasnim i infektivno složenim virusom, koji su mu prenijeli lokalni političari, a to je vaganje zarad sitnošićarskih interesa. Vaganje i čekanje. Čekanje i vaganje. Stalno iznova, i iznova… Ta, OHR ništa i ne radi, a pojavljivanje Inzka u zadnjih godinu dana u bilo kakvom političkom kontekstu je egzotično-revijalnog karaktera.

Ponekad se čini kako OHR i Inzko ispunjavaju želju gospodara RS-a Milorada Dodika i, ne radeći ništa, dokidaju sami sebe.

I tako, ulazi se u treću nedjelju agonije. Ministarstvo prosvjete RS-a nije ispunilo zahtjeve roditelja da djeci omogući izučavanje nacionalne grupe predmeta i da adekvatno riješi pitanje nacionalnog sastava školskog odbora. Roditelji prijete da će poslati ambasadama zahtjev za kolektivno iseljenje iz Bosne i Hercegovine.

Iz zgrade OHR-a urliče tišina, koja hladno, administrativno, još više ledi srca djece i roditelja u kamp-naselju s one strane Miljacke.

Kao da to nije dovoljno, tim istim roditeljima ministar Mutabdžija opet uzvraća prijetnjom da će Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a ukinuti školu u Konjević Polju, ukoliko ne dođe do nekog dogovora. Kako se čini, mogli bi priprijetiti da će ukinuti i OHR i instituciju visokog predstavnika, kancelarija ne bi reagovala.

Iz zgrade OHR-a urliče tišina, koja hladno, administrativno, još više ledi srca djece i roditelja u kamp-naselju s one strane Miljacke.

Konjević Polje, šest godina prije…

A, ne lezi vraže, kako postoji internet i kako se od zaborava može slabo šta skloniti, upravo je u Mjesnoj zajednici Konjević Polje, u opštini Bratunac 2007. godine, dakle prije šest godina, realizovana inicijativa “Poboljšanje informisanosti građana kroz uređenje prostorija Mjesne zajednice Konjević Polje”. Cilj inicijative je bilo smanjenje diskriminacije, poštivanja socio-ekonomskih prava manjinskih povratnika i smanjenja ksenofobičnih elemenata.

Ironično, Mjesna zajednica Konjević Polje je, u saradnji sa nevladinom organizacijom Jadar, realizovala zajedničku Kampanju za uređenje parka školskog dvorišta, kako bi se obezbijedili uslovi za kvalitetnije druženje djece i omladine, pri čemu je obnovljeno školsko dvorište te stvoreni uslovi za kvalitetnije druženje među omladinom.

Prije šest godina se moglo, htjelo, željelo. Prije šest godina je bilo bolje. A, mi više nismo sigurni šta će biti sa djecom za šest dana.

Da, biješe to prije šest godina. I zaista, ovo je bila odlična inicijativa jedne lokalne nevladine organizacije. Tu inicijativu su podržali i radili na njoj neki od ljudi bliskih istom tom OHR-u.

Prije šest godina se moglo, htjelo, željelo. Prije šest godina je bilo bolje. A, mi više nismo sigurni šta će biti sa djecom za šest dana.

Bez stida i srama, lokalne političke elite, OHR i administrativce ni vremenska prognoza ne interesuje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera