Oglasi

Vareš - slomljeni grad

Općina Vareš je do rata samo u rudniku željeza i željezari zapošljavala više od 2.000 radnika, sada je - može spasiti jedino iluzionist David Copperfield.

Piše: Snježana Mulić-Softić

Ulaz u Vareš, gradić udaljen 42 kilometra od glavnog grada Bosne i Hercegovine, zaglavljen među pitoresknim brdima gdje su nekad stolovali bosanskohercegovčki kraljevi, liči na ulaz u spomen-kosturnicu.

Stotinama metara, s obje strane krivudavog puta, koji je na jednom dijelu ujedno i glavna gradska ulica, dočekuju vas samo ruševine, avetinjski prazne polusrušene kuće i zgrade, prozori bez stakala iza kojih tek ponegdje proviri dronjak pocrnjele zavjese, dok se raščerupane zgrade nekadašnje željezare i rudnika, zahrđale i zarasle u korov, doimaju  kao kulise za snimanje apokaliptičnih scena. Na lijevoj strani puta je i znak “dobrodošlice” – trula i zahrđala tabla koja proviruje iz grmlja.

Tek poslije nekoliko stotina metara, pomaljaju se kuće i zgrade sa prozorima koja imaju stakla i čiste zavjese, poneke imaju i svježu fasadu ili krov, pa opet naiđete na polusrušenu kuću ili zgradu u kojoj žive samo vjetar, memla i mrak, nakon toga na školu pred kojom trčkaraju djeca, časne sestre koje sade cvijeće, pa opet na ruševinu, na kuću koja se jedva drži na klecavim koljenima. Baš kao što je na klecavim nogama i opstanak kompletne općine Vareš.

'Pomoći može samo iluzija'

U općinskoj zgradi, adaptiranoj samo dopola, dočekuje nas Avdija Kovačević, načelnik koji mjesecima pokušava dati ostavku, ali mu to Općinsko vijeće ne dopušta.

Umoran od nagomilanih problema, sa kojima se, kaže, sve teže nosi, jer općina nema podršku ni Zeničko-dobojskog kantona kojem pripada, a kamoli Federacije ili države, Kovačević priča kako je Porezna uprava FBiH nekoliko mjeseci blokirala račune općine, jer od 2002. do 2008. nisu izmirivane obaveze poreza i penzijsko-ivalidskog osiguranja, pa je dug narastao na 2,2 miliona eura. Poreska uprava je nekoliko mjeseci sa računa skidala sredstva za dug, pa i bez obzira na to što su ona bila namjenska.

Ruševine kao turistička atrakcija

Veliki broj polusrušenih i napuštenih objekata općinaVareš bi srušila i teren uredila, ali vele da to ne smiju uraditi jer su oni uglavnom privatno vlasništvo, te da se ti "vlasnici" uopće ne pojavljuju i nemaju kome poslati ni inspekciju, ni opomenu.

Kažu da su čak razmišljali da čitav prostor sa takvim objektima izdaju za snimanje filmova ili pretvore u turističku atrakciju, ali da ni za to nemaju dozvolu.

„Strašno me potresla ova blokada računa, za dug koji je nastao zbog ranije loše vođene politike, kao i loše provedene privatizacije. Rat mi je bio lakši od ovih dana“, kaže Kovačević.

Zaposleni u općinskoj administraciji objašnjavaju kako sada svi imaju „rupu“ od šest godina staža, ali da im to i nije bio toliki problem, koliko činjenica da za to vrijeme nisu imali zdravstveno osiguranje.

Račun je deblokiran krajem marta, nakon potpisivanja Protokola o reprogramu duga, a prema kojem bi općina Vareš, čiji kompletan budžet iznosi samo 1,3 miliona eura, trebala svaki mjesec u narednih pet godina uplaćivati 60.000 KM (30.000 eura), zbog čega su svi zabrinuti.

Zdravko Marošević, predsjednik Općinskog Vijeća, kaže da se plaši i pomisliti na to šta Vareš tek čeka.

Dok nas vodi kroz gradić u kojem se na svakom koraku smjenjuju ljepote i grozote, gdje je zatvoreno skoro 80 posto dućana, a od svega rade samo rijetki marketi i kiosci, i priča kako Vareš ima sve, a nema ništa, kako leži na željeznoj rudi, ali i rudama bakra, cinka i olova, okružen je velikim i dobrim šumama, te ima i velike kamenolome, a od kojih nema skoro ništa, jer svim tim dobrima ne upravlja općina nego Zeničko-dobojski kanton ili Federacija, kaže:

„Općina je pred samim zatvaranjem. Sada skoro nema nikakve funkcije osim izdavanja dokumenata i održavanja komunalnih službi da grad ne ostane bez vode i odvoza smeća. Ako još načelnik ode, onda treba raspisati izbore, a to košta i to više nego što mi imamo novca za funkcioniranje kompletne općine. Kad krenemo sa isplatom duga, bit će to jaki udari na grantove za pomoć udruženjima građana, za rad mjesnih zajednica, a sva druga ulaganja bit će jednostavno nemoguća.“

Grad bez preduzeća

Općina Vareš, koja je do rata spadala u razvijene i koja je samo u rudniku željeza i željezari zapošljavala više od dvije hiljade radnika, sada je, kako kaže jedan Varešanin, „visokonerazvijena općina koju može spasiti jedino iluzionist David Copperfield“.

Danas u Varešu više nema željezare ni rudnika, oni su zatvoreni 1997. odlukom Vlade FBiH, a ono što je od njih ostalo  je privatizirano. Međutim, sami stanovnici Vareša nisu ništa vidjeli od te privatizacije, jer su novi vlasnici samo rasprodali preostale mašine i sirovine, a sav otpad ostavili gradu, koji nema čak ni pravo da ga skloni bez njihove saglasnosti.

Zapravo, kako kaže Marošević, u Varešu danas skoro da i nema privrede.

„Radi samo nekolicina privatnih kompanija koje zapošljavaju po pet-deset ljudi... Jedino čime se možemo pohvaliti je pekara MPM, koja pravi poznati 'vareški hljeb' a kojeg svako jutro deset kamiona razvozi u prodavnice u Sarajevu i Zenici. U štrajku je i 180 radnika Tvornice rezervnih dijelova (TRD)“, kaže Marošević.

Stanovnici Vareša osim što nemaju posla, žale se i na to što im je onemogućeno liječenje u Kantonu Sarajevo, koje im je puno bliže, nego Zeničko-dobojski, kojem pripadaju i na koji ih upućuju.

Zato se stanovnici ove općine, koja je po popisu iz 1991. imala 22.203 stanovnika, konstantno iseljavaju. Danas ih je tamo samo 9.556 i kažu da, i kad bi se otvorili novi kopovi rudnika, Vareš ne bi imao radne snage, već bi je morao uvoziti.

Izvlačenje novca

Poseban problem predstavlja novi Zakon o raspodjeli javnih prihoda u Federaciji BiH, prema kojem Vareš godišnje ubire 294.000 KM (147.000 eura) indirektnih poreza manje.

U općini se tako žale da Šumsko-privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona, koje ima sjedište u Zavidovićima, a eksploatira šumu Općine Vareš, odvlači milonski iznos iz nekadašnjeg preduzeća Šumarija, te da, osim toga, ispuštajući teške trupce na pločnike i prevozeći ih glomaznim kamionima, dodatno uništava ionako ruinirane puteve.

Osim što se iseljavaju, Varešani se i fiktivno prijavljuju u druge gradove, većinom u Sarajevo, a kako bi putem Biroa za zapošljavanje ostvarili pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu.

Čitave familije na ručku u narodnoj kuhinji

Oni koji su ostali, snalaze se kako znaju i umiju. Tako u Pučku kuhinja „Kruh svetog Ante“ navraćaju čitave familije.

Kuharica Smiljka Tomić kaže da kuhinju koristi 113 osoba, a da ima nekoliko familija koje broje i po šest članova.

„Ovu kuhinju koriste najviše nezaposleni. Mogu reći da je pola Hrvata i pola Bošnjaka, te neznatan broj Srba, kojih je ovdje i najmanje. Izgleda apsurdno, ali penzioneri uopće ne koriste ovu kuhinju, jer oni, zapravo, hrane nezaposlene. Ja sam sretna što iz Sarajeva, iz kompanije 'Kruh svetog Ante' dobijamo redovno sledovanje, što nam u Varešu pomaže pekara MPM i što ove ljude, bar za sada, ne ostavljamo bez ičega“, kaže Smiljka.

Priča kako narod još ima ponosa, kako ne dozvoljava da se na njemu vidi da nema, pa to objašnjava ovako: „Dođu poslije škole mlade cure po hranu. Uđu - našminkane, sređene... Znam da im je i to neko dao ili su negdje jeftino kupile, ali mi je drago da se skroz ne puste. Onda uzmu taj obrok, stave u torbe i odu onako vesele niz ulicu“.

I stara Varešanka Taiba priča kako penzioneri izdržavaju mlade te kako je njenom sinu „dotužilo“ jer sedam mjeseci nije primio platu u TRD-u, pa sada ne zna šta će.

Grad sa dijagnozom

„Nama starima je lako, bar imamo penziju, a ovi mladi – e, oni neće imati penziju, jer niko ne uplaćuje staž.“

Njen sugrađanin Avdo kaže kako je Vareš nekad hranio i Beograd i Sarajevo, ali da ni tad, a pogotovo sad, niko nije ulagao u taj gradić.

„Iz Vareša se uzelo sve što se moglo, a niko na nas nije gledao. Mi smo slijepo crijevo, zaboravljeni i od Boga i od naroda. Naš Vareš ne može živjeti od pšenice, ne može ni od kupusa, jer je visoko, na planini, ali može od željeza, od rude. Nje su puna brda, ali nam ne daju da se ponovo pokrene rudarstvo. I ako se to nekad desi, opet će pare iću u tuđi džep“, priča Avdo.

Marko Idžaković, koji je 42 godine zaposlen u Tvornici rezervnih dijelova, umjesto da sada ide u penziju i uživa u onom što je zaradio, snalazi se da preživi, jer je na čekanju već mjesecima, a 15 godina mu nije uplaćen radni staž.

Marko pokazuje oronule zgrade i kaže: „Od rata pa naovamo u Varešu su obnovljena možda samo dva-tri objekta. Sve se ovdje ruši – i grad i ljudi.“

Njegove riječi potvrđuje i socijalna terapeutkinja Jelena Kuhač-Odenwald, koja kaže da, ako bismo Vareš posmatrali kao pacijenta kojem treba odrediti dijagnozu, onda bi mogli komotno reći da je to „slomljen grad“ i fizički i psihički, i kojem je neophodna terapija svake vrste.

To znaju i  općinski čelnici, ali, vele, da se plaše da bez šire pomoći federalne Vlade i povoljnih kredita, neće moći spriječiti totalni kolaps grada i općine.  

 Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.