Oglasi

Urušavanje Španije

Španska država se raspada, a aktuelni katalonski ustanak je tek jedna manifestacija njenog urušavanja.
Demonstranti se suočavaju sa policajcima dok protestuju na aerodromu nakon presude u suđenju zbog zabranjenog referendumaReuters

Uprkos dvije decenije produbljavajućeg učvršćivanja na obje strane katalonskog pitanja, Španci bi pogriješili ako bi spremno dočekali pooštravanje spram regionalnog pokreta za samoopredjeljenje. Jer, u borbi koja se trenutno odvija na ulicama Katalonije, kvalitet i integritet španske demokratije je također na kocki.

Nakon dvije godine zatvora prije suđenja, španski Vrhovni sud je osudio političke i građanske lidere katalonskog nedavnog zahtjeva za samoopredjeljenje na između devet i 13 godina zatvora. Oštrina sudske odluke je opravdana na osnovu tog da su postupci optuženih „pobuna“ – neodređena pravna ideja koja napada bilo koji oblik „javnog i burnog ustanka“ protiv države, bilo nasilnog ili ne. Široka sudska interpretacija onoga što potpada pod pobunu postavlja mračan presedan za pravo na protest u Španiji, već ugroženo iznimno represivnim „Zakonom o zabrani debate“ iz 2015.

Katalonci nisu izgubili svoju odlučnost. Dugo očekivana presuda je dočekana talasom građanske neposlušnosti. Odgovarajući na poziv anonimne grupe, masa demonstranata je izašla na ulice da izvedu „demokratski cunami“ koji je poremetio ključnu infrastrukturu od autoputeva do brzih željezničkih linija do aerodroma El Prat u Barseloni.

Katalonska nacionalnost

Trenutni događaji su kulminacija više od decenije eskalirajućih tenzija u vezi statusa katalonske nacionalnosti unutar Španije. Ovo je pitanje ostalo nerazriješeno zbog vješte dvosmislenosti Ustava iz 1978, kolijevke političkog uređenja nakon Franka. Međutim, značenje katalonske nacionalnosti je stavljeno na test sukobom u vezi statuta iz 2006. o predaji vlasti, „estatuta“. Te godine je katalonski parlament odobrio novu povelju o samoupravi koja je uključivala niz preambularnih referenci na katalonsku nacionalnost.

Otprilike u isto vrijeme je Partido Popular (PP), glavna konzervativna stranka u Španiji, počela vježbati izbornu strategiju zasnovanu na polariziranim odnosima sa kulturnim manjinama u državi. Ova je strategija uključivala taktičko povlačenje iz Katalonije i Baskije, regija u kojima frankoističko porijeklo ove stranke im svakako ne donosi mnogo glasova, da umjesto tog ojačaju svoju špansku nacionalističku bazu drugdje. U tom je kontekstu PP izveo agresivnu kampanju protiv „estatuta“ i osporio ga na Ustavnom sudu.

Ustavni sud je izrekao presudu 2010: osporio je velike dijelove katalonskog statuta, gotovo u potpunosti ga ponovo pišući i prečišćavajući od svih referenci na katalonsku nacionalnost, koliko god bile simbolične. U Kataloniji je ova odluka shvaćena kao kršenje federalnog dogovora koji je nekada bio temelj ustavnog poretka. Reakcija je bio milionski protest u Barseloni s motom: „Mi smo nacija, mi odlučujemo.“

Ovaj je sentiment potom pogrošan finansijskom krizom. Masovni protesti protiv mjera štednje i korupcije su 2011. su zahvatili državu, pozdravljajući vrijednosti direktne demokratije protiv otuđene političke klase. U Kataloniji su ovi protesti bili pomiješani sa već postojećim problemima u vezi statuta i oblikovani u raširene pozive za referendumom za nezavisnost protiv nereprezentativne vlade u Madridu.

Cifre su bile razočaravajuće: kada je neslavni statut prvi put usvojen 2006., samo je 13 posto Katalonaca izrazilo svoju želju za nezavisnom državom. Do 2013. je ova cifra narasla na kritičnih 48 posto.

Eskalirajuće tenzije

Spoljašnji posmatrači su nekada zbunjeni nesposobnošću da postignu političko rješenje za katalonski ćorsokak, najvjerovatnije u formi ispregovaranog obavezujućeg referenduma poput onih održanih u Škotskoj ili Kvebeku. Ovo je zato što su, tokom protekle decenije, špansko-katalonski odnosi postali zaglavljeni u eskalirajućoj dinamici s koje elite s obje strane ne mogu sići a da se ne suoče sa izbornim samoubistvom.

Vlada stranke PP Mariana Rajoya odabrala je beskompromisan stav, u nastojanju da preživi oluju dok povremeno upućuje poziv ultradesničarskom dijelu svoje baze. Naprimjer, 2012. je konzervativni ministar obrazovanja učinio eksplicitnom svoju namjeru da „hispanizira“ katalonske studente, prizivajući uspomene na lingvističku represiju pod Frankovom diktaturom.

Međutim, daleko od tog da je umirio španske nacionaliste, ovaj stav ih je naprosto ohrabrio i učinio ih nestrpljivim zbog Rajoyevog oklijevanja da djeluje protiv revolta koji je rastao u Kataloniji. Vremenom je Rajoyev pasivan stav iznjedrio konkurenta u obliku odane unionističke stranke Ciudadanos, koja je počela gurati PP u kruću stranu.

Počevši 2014, katalonska vlada se počela kretati ka otvorenom nepotčinjavanju, uključivši se u niz eskalirajućih postupaka da prisili Madrid na pregovore o referendumu. To je uključivalo neuobičajene plebiscite o pitanju nezavisnosti, kršeći parlamentarne norme, ili donoseći zakone koji postavljaju osnovu za sudski prelazak ka nezavisnoj republici. Trenutak istine se desio u oktobru 2017, kada je katalonska vlada organizovala ilegalni referendum samoopredjeljenja i najavila svoju namjeru da jednostrano proglasi nezavisnost ako bude potrebno. Španska vlada nije ustuknula, umjesto tog je poslala 10.000 policajaca da uguše demokratski revolt.

U jutro dugo iščekivanog referenduma, milioni Katalonaca su se pojavili usred brutalnih optužbi od španskih sigurnosnih snaga. Podsjećajući na ne tako daleku diktatorsku prošlost, interventna policija je upala na biračka mjesta i istrgnula glasačke kutije iz ruku osoba zabarikadiranih unutra. Nedugo potom, španska vlada je nastavila suspendovati katalonski prenos vlasti i hapsiti organizatore referenduma.

Nezdravi simptomi

Od tada dinamika eskalacije nije posustala. Odmah nakon referenduma, trenutni lider PP-a Pablo Casado, smatrao je primjerenim da podsjeti katalonske lidere na sudbinu Lluisa Companysa, prvog predsjednika regije, koga su 1940. uhapsile nacističke čete prije nego ga je Frankov režim mučio i pogubio. U međuvremenu se pojavio još jedan konkurent desničarskom PP-u ultradesničarski Vox, čiji je upad samo ubrzao „utrku udesno“ u vezi katalonskog pitanja.

Nasuprot tome, pitanje katalonskog samoopredjeljenja je podijelilo ljevicu u suprotnim smjerovima. Stranka lijevog centra  Partido Socialista (PSOE), na vlasti od 2018, zagovarala je ideju prihvatanja španske „plurinacionalnosti“ kratak period. Ali nakon prekida vladinih pregovora sa ultraljevičarskim Podemosom, jedina španska stranka koja je zagovarala ispregovarani referendum, PSOE, se vratila prema beskompromisnom unionističkom stavu, prijeteći svakoj daljnoj neposlušnosti sa dodatnom represijom. Nedavni posrtaj PSOE-a udesno nastojanje je da se privuku glasovi španskih nacionalista na predstojećim prijevremenim izborima, nešto čini nevjerovatnim izglede za vladino pomilovanje za katalonske lidere.

Autoritarni odgovori na špansku vladajuću klasu bi trebali biti viđeni kao pokušaji da se prikriju duboke strukturalne pukotine u državnom zdanju. Političko rješenje koje je 1978. položilo trenutne temelje španske države se raspada, i trenutni katalonski ustanak je tek jedna manifestacija tog urušavanja, iako bez sumnje najhitnija i najočitija.

Tokom protekle decenije, svi su pokušaji da se podrži režim uspjeli samo stabilizirati društveni poredak nakratko. Ali znaci propadanja uporno isplivavaju na površinu: od Indignadosa do Podemosa, od katalonskog revolta do Voxa. Bez sveobuhvatnog preuređenja države, što je trenutni zadatak za koji je španska vladajuća klasa izgleda nesposobna, neporecivi simptomi režimske krize će i dalje izbijati u bliskoj budućnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.