Uloga došljaka u srbijanskom poniranju

Dinarskom tipu ljudi, govorio je Branko Lazarević, najprihvatljivija rješenja su boljševizam i nacionalizam (Reuters)

“Naš krst je najveća nesreća. Komandanti partizanskih jedinica koje su ušle u Beograd bili su Crnogorci, Dalmatinci, Ličani i Bosanci. Komandanti gotovo svih ravnogorskih jedinica bili su Crnogorci”, govorio je, gledajući nastanak nove Jugoslavije posle Drugog svetskog rata Branko Lazarević (1883-1968), između dva velika rata diplomata (Varšava, Prag, Ankara i Beč), navodi Momčilo Đorgović u knjizi Tragedija jednog naroda.

Dinarskom tipu, govorio je Lazarević, najprihvatljivija rešenja su boljševizam i nacionalizam.

“Epicentar mržnje na Balkanu su Crna Gora i Hercegovina. Odatle je došla i ustaška neman. A ako bi se ko usudio da kaže da Tito (Josip Broz – p.a.) nije genije, Crnogorci bi ga raščerečili. Sa krša su provalili revolucionari, bundžije, nezadovoljnici, ustaše, četnici, partizani, šuckori (neregularna milicija koju su u BiH uvele austrougarske okupacione vlasti), junaci, žbiri, agenti, žandarmi, tragedije, glad, žeđ. Krš je Turcima liferovao janičare i dahije, kao i Mlečićima uskoke. Na tom terenu nema hleba. U Beogradu je izvedena crnogorska revolucija. Nije samo njihova, naravno, ali se oni najuspešnije penetriraju po celom Balkanu, i najuspešnije u Beogradu. A ko je revolucionar na Balkanu? Onaj ko misli: Ovde bih ja stanovao, ovu kuću bih ja hteo, ovu ženu ću da otmem, hoću da gospodarim, a neću da radim”.

U Crnoj Gori bez nacionalnih tenzija

Pre nego što se dohvatim centra teme, otpočnem naraciju o tome da je Srbije trenutno (dugo već!) prva po siromaštvu u Evropi i koliko su tome (i da li su?) doprineli došljaci, rad sam kazati da su Montenegrini izgleda odavno drukčiji. Istina, ima ih u Beogradu (zašto da ne?), ali najveći deo onih koji su “na položaju” nisu tu zbog jakih preporuka uticajnih rođaka i prijatelja nego su pozicije stekli znanjem i kvalitetom.

Oni pak u matičnoj državi okrenuti su sebi i svojoj zemlji, koja je, najvećim delom zahvaljujući Milu Đukanoviću, rekla Rusima “ne!”, ušla u NATO i na pragu je Evropske unije, što je za “velikog brata” (Srbiju) misaona imenica.

I ne zaboravite da u Crnoj Gori, osim pravoslavnih Crnogoraca trajno podeljenih na “bjelaše” i “zelenaše”, žive i Albanci i Bošnjaci, i drugi narodi – bez nacionalnih tenzija.

Ako govorimo o novom Đukanovićevom trijumfu (iako bi mu se moglo štošta zameriti), treba mu čestitati. Od velike privrženosti Slobodanu Miloševiću, Vojislavu Šešelju, Vuku Draškoviću, Dobrici Ćosiću i njihovim suludim zamislima prilikom raspada Jugoslavije i nakon toga, Crnogorce usmeriti ka Evropi i svetu mogao je samo neko ko je bio (raz)uman, hrabar i imao viziju.

Opoziciji poručujem da se samozabrani, jer ih je decenijama za nos vukao čovek koji je više znao i više hteo. Možda nešto i za sebe, ali svakako i za Crnu Goru, više nego što bi svi koji su mu izlazili na crtu.

Dinarski tipovi

Da li su Crnogorci, Hercegovci, Bosanci, Ličani, Dalmatinci, Slavonci i drugi došljaci doprineli srpskom (srbijanskom) osiromašenju i sveopštem poniranju? Opredeljujem se za odrečan odgovor, a ukoliko jesu, krivica im nije veća od one koja pripada starosedeocima. Samo podsećam da ih je veoma mnogo u politici i da je ta kurva kriva za sve.

Za razliku od Crnogoraca i Crne Gore, Srbija i većinski Srbijanci još su ušančeni u starim rovovima. Umišljeni o tobož planetarnom značaju, Srbi i dalje (plaše mečku rešetom) prkose i začikavaju celom svetu, posebno jačima. Zabrinjavajuća većina “nebeskog naroda” i dalje bi da iz svojih atara potera “druge i drukčije” koji su takvi samo što se drukčije zovu. U tome (sic!), kao i pred raspad Jugoslavije, opet kolo vode došljaci i ne veselim se što povlađujem pominjanom filozofu i diplomati Branku Lazareviću.

Da li sami Srbijanci ili u sadejstvu sa pridošlicama, tek Srbija je, tvrdi profesor Ekonomskog fakulteta Mihail Arandarenko, zaposela prvo mesto u Evropi po siromaštvu.  On je na, predstavljanju časopisa Monitoring socijalne politike u Srbiji, rekao da četvrtina stanovništva “živi” sa mesečnim primanjima od 15.400 dinara ili 130 eura.

Pojašnjavajući svoje navode profesor je istakao da se siromaštvo ne meri “kroz evropski koncept relativnog siromaštva, što podrazumeva primanja manja od 60 odsto nacionalnog proseka, već kroz apsolutno siromaštvo koje se definiše potrošačkom korpom u kojoj je minimum namirnica za preživljavanje”. Arandarenko nalazi da su iza Srbije – Bugarska, Portugalija i Makedonija.

Mržnja preča od standarda

U medijima se često pojavljuju podaci o “prosečnim primanjima” građana u republikama bivše Jugoslavije, a srpski (naročito pisani) mediji trapavo pokušavaju da brojke – zbog ovdašnje vlade i naročito predsednika Srbije “jezički” oplemene, odnosno prilagode. Negde se pominje neto, negde pak bruto zarada. Jedan od poslednjih nalaza govori nam da su najveća mesečna primanja u Sloveniji 1.030 eura, slede Hrvatska sa 750 eura i Crna Gora sa 512 eura, BiH sa 430… Srbija i Makedonija su na začelju.

Povodom navedenih “tačnih” podataka setih se dijaloga Majkla Kejna i Džeka Nikolsona u nekom filmu u kome ovaj prvi kaže da nikad ne veruje porotama, telefonskim kompanijama i izraelskoj vladi. Dodao bih: i srpskoj vladi, svim agencijama za ispitivanje javnog mnjenja, Izbornoj komisiji, prebrojanim glasovima posle svih izbora… i obećanjima koje Srbi daju strancima.

Građanima se nude sasvim drukčiji podaci, oni koji im se serviraju poslednje tri decenije. Dobro nam ide, mrzimo Albance, Hrvate, Bošnjake… Problema skoro da nema, a ustreba li nam pomoć Rusi sa svojom skalamerijom stižu ekspresno. Evropa je dalja nego što je ikad bila, o Kosovu skoro da se i ne razmišlja ozbiljno.

Ranije najavljivan svoj predlog rešenja kosovskog problema za april srpski predsednik Aleksandar Vučić je pomerio. Pojašnjavajući odlaganje Vučić je u stilu lošeg đaka rekao – da nije siguran da će krajem aprila ponuditi svoje rešenje za Kosovo, ali da može da garantuje da će vredno raditi da bude postignuto kompromisno rešenje. Istina, to nije sve.

“Sa kojim god predlogom da izađemo, on će biti dočekan na nož, kako u okruženju, Evropi i svetu, tako i u Srbiji”, kaže novi srpski vožd.

Zato što Vučić i svita oko njega ne žele da posegnu za rešenjem s kojim će svi da budu zadovoljni, a to je priznanje, čak i većina Srba ukoliko bi im to Vučić obrazložio.

Fontane, jarboli…

Umesto da se rešavaju gorući problemi, prave se jevtine narodne predstave. Jedna od tih svakako je i dogovorena svinjarija Vojislava Šešelja u parlamentu i napad na delegaciju Hrvatskog sabora. Taj će Sarajlija poreklom iz Popova Polja akobogda doći glave svojim mentorima i zaštitnicima (zamislite: pravosnažno osuđeni ratni zločinac u parlamentu).

Počelo je sa izgradnjom “Beograda na vodi” (kao kule u oblacima), nastavljeno sa muzičkom fontanom na Trgu Slavija. Kako to nije dovoljno, Domaćin (Aleksandar Vučić) je, pošto je on i gradonačelnik i premijer i predsednik svih opština i mesnih zajednica u Srbiji, naredio gradskom menadžeru (Goran Vesić, bivši vatreni demokrata) da gradska vlast u narednih nekoliko godina izgradi još 54 fontane?! Fontane dobijaju i prigradske opštine Obrenovac, Lazarevac, Grocka i ostale, doduše samo po jednu. 

“Bogata” Srbija gradi li gradi. Sredinom prošle godine gromoglasno su najavljeni jarboli na ulazu u najveću srpsku varoš. Postaviće ih se tridesetak, a najveći 120-metarski na novobeogradskom Ušću. Siroma’ sam, al’ sam besan, kaže narodna.

Narod gladan, a prestonički gradonačelnik nije ni trepnuo kada je rekao da će jarboli da koštaju tričavih 360 miliona dinara ili tri miliona eura. Ponosni Beograd imaće, izgleda, šesti po veličini jarbol na svetu, posle Džada jarbola u Sudijskoj Arabiji (173 metra), tadžikistanskog (165), azerbejdžanskog (162), severnokorejskog (160) i turkmenistanskog koji je visok 133 metra.

Beograd je valjda jedini grad koji se “pred Novu godinu” okiti još u jesen i kićenje ostane čak do marta, a samo za jelku na Trgu Republike plaćeno je 80.000 eura. Srbistan drži korak.

Bronzano strašilo

Stupidarijama nema kraja. Nedavno je skoro preko noći na Novom Beogradu osvanuo spomenik sovjetskom kosmonautu Juriju Gagarinu. Kako došao, tako i otišao. Nakon nekoliko dana sprdnje s “neodgovarajućim” obeležjem, sklonjen je. Fotos se može pronaći na internetu, a prema dostupnim podacima ne zna se ni ko je autor ovog ostvarenja, samo da gotovo istovetan stoji već pola veka u bugarskom gradu Varni.

Teško je pronaći i zrnce Gagarinovog značaja za ovu zemlju, ali mora se podilaziti Rusima. A što na glavnoj beogradskoj špancir džadi na desetak mesta možete da se strmeknete zbog ispalih ploča, niko ne mari.

Najavljen je (ispred sadašnje glavne železničke stanice) i spomenik Stefanu Nemanji. Nešto se kasni i umesto ove godine i obeležavanja osam vekova srpske krune početkom 2019. obeležiće se – osam vekova autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve. Razlog: Stefanu je krunu dao rimski papa.

Umetnik Raša Teodosijević za spomenik Nemanji kaže da je “izraz totalnog anahronizma i kulturne nepismenosti – kulturne zaostalosti. Gotovo smešna pojava i sramota za Beograd. Zaista nije lepo da glavni grad Srbije na centralnom mestu ima tu groznu i zastarelu tvorevinu. Ovi na vlasti imitiraju Makedonce. Štaviše, ni nemački akademizam iz tridesetih nije bio toliko rigidan kao to bronzano strašilo. To nije budućnost, to je pad na neodređeno mesto – u ponor prošlosti. Pad na đubrište istorije, tamo gde je pameti i civilizaciji rečeno ‘laku noć'”.

Teodosijević predlaže da “ta budalaština” stoji u dvorištu ruske ambasade i pravi im hladovinu. “Prestanite da od Beograda pravite rusko nakazište”, veli, uz citiranje Miće Popovića: “Je…. vas veslo koje vas prevezlo”.

Opet smo, dakle, kod došljaka. Uz preporuku da pogledate Psihičke osobine Južnih Slovena Jovana Cvijića, ostavljam vam da sudite sami. Navodim samo nekolicinu: Vojislav Šešelj, Momo Kapor, Emir/Nemanja Kusturica, Slobodan Milošević, Gojko Đogo, Rajko Nogo, Matija Bećković, Veselin Šljivančanin, Vuk Drašković, Radovan Karadžić…

Profesor Fakulteta dramskih umetnosti Nenad Prokić ne podržava Branka Lazarevića i njegovu tezu o problematičnim ljudima poteklih sa krša. Ološ je i pre njih bio u gradovima. Mi ovdašnji smo, veli, gadovi – oni nas samo dopunjuju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera