Učvršćivanje političkih pozicija pričom o Stepincu

Za jedne je Alojzije Stepinac blaženik i moguće da će jednog dana postati svetac (kad i ako Rimokatolička crkva donese pozitivnu odluku u procesu kanonizacije), a za druge – zločinac. No, političari s obje strane Dunava ne propuštaju priliku iskoristiti slučaj čelnog čovjeka Katoličke crkve u Hrvatskoj prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata za međusobna prepucavanja, ali i učvršćivanja svojih pozicija među biračima.

Otkrivanje biste kardinalu Stepincu u Osijeku, ni prvi ni posljednji takav događaj u Hrvatskoj jer mu je do sada podignut veliki broj spomenika i gdje mnogi gradovi i sela imaju ulicu njemu u čast, bila je takva prilika i idealno je poslužio za otvaranje nove polemike između Beograda i Zagreba. Sve je pokrenuo šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić, koji je nazvao Stepinca „ratnim zločincem iz vremena fašističke ustaške NDH“, pa mu je odgovorio hrvatski kolega Davor Ivo Stier uskraćivanjem dogovorenog susreta. U međuvremenu su se u cijelu priču umiješali i premijeri Aleksandar Vučić i Andrej Plenković.

Sve se to događalo dok je u Novom Sadu trajala treća sjednica mješovitog povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve, kojoj je ključni zadatak razmatranje uloge zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Nakon još dva kruga, koji bi se trebali održati u Požegi i Podgorici, svećenici bi sa zajedničkim stajalištem trebali u Vatikan, pred papu Franju.

Poništena presuda

Županijski sud u Zagrebu prošle je godine u cijelosti poništio presudu Alojziju Stepincu iz 1946. po kojoj je proglašeni krivim da je surađivao s talijanskim i njemačkim okupatorom te ustaškim režimom u NDH-u, za nasilno katoličenje pravoslavaca, pomaganje ustaškom režimu, ali i neprijateljsku propagandu nakon kraja rata. Osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Kazna mu je nakon pet godina preinačena u kućni pritvor, te je upućen u rodni Krašić gdje je 1960. godine i umro.

No, u svemu se očito zaboravljaju povjesničari koji bi, uz čelnike dviju crkava, svakako bili najpozvaniji govoriti o Stepincu jer je njima dostupno obilje dokumenata i svjedočenja iz njegovog vremena. I sami kažu kako se Stepincem ne bi trebali baviti oni koji o tome ne znaju puno, a pogotovo ne političari.

Nepotrebna rasprava političara

Za Miroslava Akmadžu, profesora na Odsjeku za povijest Hrvatskih studija u Zagrebu, potpuno je nepotrebna rasprava hrvatskih i srbijanskih političara. Smatra i da „svaka politička reakcija gura Stepinca u politički slučaj, a ne crkveni“.

„Stepinac i njegova kanonizacija su čisto crkveni slučaj i takav treba i ostati. Tumačiti njegov lik može samo Crkva, a u povijesnom kontekstu moraju govoriti i povjesničari, držeći se čvrstih činjenica. Činjenica je da u posljednje vrijeme ‘galamu’ oko Stepinca podižu samo srbijanski političari, dok se Srpska pravoslavna crkva čak i suzdržava. Razlog tome i takvoj reakciji političara očito su predstojeći izbori u Srbiji i potreba prikupljanja desnih glasova“, smatra Akmadža.

Po mišljenju njegove kolegice Dubravke Stojanović, profesorice povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, „većina sukoba između Srbije i Hrvatske poslednjih godina uglavnom se dešava zbog istorije, tačnije zbog njene zloupotrebe i instrumentalizacije. Podsjeća kako hrvatska i srpska nacija, kao i sve druge u jugoistočnoj Europi „pripadaju ‘istočnom modelu’ nacija, koje se zasnivaju na ideji o zajedničkom jeziku, kulturi, istoriji…“

„Upravo su to oblasti u kojima su te nacije najbliže i najsličnije i odatle nastaju problemi. Zbog toga je i jednima i drugima važno da se upravo tu iskonstruišu najveće razlike, što je nemoguće. I zato su svi ti slučajevi karikaturalni. To ne znači da su bezazleni, jer su i ratovi ‘90-ih počeli prekrajanjem istorije i proizvodnjom emocija, posebno straha i osećaja ugroženosti na osnovu instrumentalizacije istorije“, podsjeća Stojanović.

Navodi i kako je tema rasprava danas Stepinac, dok će već sutra „biti nešto drugo“, a sve u svrhu dnevne politike i pogoršanja odnosa, koje i jednoj i drugoj strani ide u prilog.

Dvije kulture sjećanja

Ni Husniji Kamberoviću, povjesničaru koji predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, „nije nikakvo čudo da se političari bave Stepincem, kao i povijesnim temama općenito“. U konkretnom slučaju, smatra, „istup političara može značiti ili da oni pokušavaju nametnuti svoj narativ o Stepincu kao jedino historijski utemeljen ili da im ti istupi služe za suvremene političke potrebe, što se čini vjerovatnijim“.

Nema monopola na znanje

Komentirajući prijepore o ulozi Alojzija Stepinca u Drugom svjetskom ratu, nedavno preminuli povjesničar Dubravko Lovrenović u knjizi Bosanska kvadratura kruga je napisao: „Stvar je Crkve da proglašava i uzdiže blaženike, da operira nadnaravnim, a stvar je znanosti i kritičkog prosuđivanja da se bavi ovozemaljskim odnosima i javnim djelovanjem povijesnih ličnosti što Stepinac bez sumnje jeste. Srednji vijek je za nama, s njim i monopol na znanje“.

„Zapravo, političarima nije stalo do povijesne istine nego njima povijest uvijek služi samo kao instrument za ostvarenje političkih ciljeva. Tako je oduvijek bilo i tako će i ostati. Stepinac je kao važna povijesna ličnost pogodan za takvu vrstu upotrebe povijesti. Veći problem je kada povjesničari staju iza političkih ciljeva ‘svojih’ političara i daju ‘naučno’ opravdanje stavovima političara. I to je u slučaju Stepinca prisutno faktički od kraja Drugog svjetskog rata“, navodi Kamberović.

U svemu se postavlja pitanje i koliko je u cijeloj priči – hrvatskoj i srpskoj – zapravo riječ o dvije kulture sjećanja, pri čemu prema jednoj on treba biti proglašen svecem, a prema drugoj zločincem (ili bar onim koji je šutio na zločine).

Stojanović ukazuje kako je „Stepinac kompleksan, kao što je to i istorija“, te smatra kako bi bio „odličan predložak za učenje istorije jer pokazuje koliko kontroverzi može stati u jednog čoveka“. Podsjeća i kako je svojedobno bio „i solunski dobrovoljac, i kardinal u NDH koji je znao i za pokrštavanja, i za logore, na kraju i osuđenik na komunističkom sudu“.

„Srpska i hrvatska strana bi da uzmu samo ‘po parče’ – Hrvati da zaborave njegovo ćutanje u NDH (ili se bar nadam da je u pitanju zaborav), Srbi da ne uzmu u obzir i sve druge tačke njegove biografije, a on je ta celina. Zato je vrlo zanimljiv za istraživanje i učenje o istoriji, ali to nikako ne znači da bi mogao biti svetac“, smatra Stojanović.

Opasno miješanje nestručnih osoba

Kamberović je „siguran da će dvije kulture sjećanja na Stepinca i dalje paralelno postojati i što prije se to shvati lakše će se biti nositi sa tom činjenicom“. Podsjećajući na brojna spomen obilježja Stepincu, uključujući i nazive obrazovnih ustanova, ulica, trgova, šetališta i to ne samo u Hrvatskoj, nego i drugdje (u BiH i svijetu), kaže da je „to tako i tako će i ostati, upravo zbog podijeljene kulture sjećanja“.

„Šta god da se desi u ovom procesu Stepinčeve kanonizacije, njega će Srbi i Hrvati različito percipirati. Idealno bi bilo kada bi Stepinca mogli ostaviti u prošlosti, ali znamo da idealnih rješenja nema“, dodaje.

Uvjeren je i kako će se političari ulogom Stepinca i poviješću općenito i dalje baviti na način kako su se time bavili i do sada, pa „ne treba gajiti iluziju da se to može promijeniti“.

„Zadatak historičara bi bio da u interpretaciji prošlosti Stepinčeve uloge u Drugom svjetskom ratu, kao i njegovom sudbinom nakon rata, uzimaju u obzir sve činjenice i tadašnji politički kontekst u kojem je on djelovao, a suvremenim političarima bi bilo bolje kada bi tragali za načinima uspostave boljih odnosa na Balkanu i bolje budućnosti, a ne bolje prošlosti“, zaključuje.

I Stojanović smatra da bi se Stepinčevom ulogom trebali baviti povjesničari. Po njoj, to je „isto kao kad se kaže da bi atomskom energijom trebalo da se bave samo fizičari, ali i fizičari i istoričari treba stalno da objašnjavaju koliko je opasno ‘nestručno’ rukovanje predmetima njihovih nauka“.

Izvor: Al Jazeera