Oglasi

Učenici malo čitaju, a pisce iz susjedstva ni ne poznaju

Knjige koje trebaju pročitati učenici dijele na debele i manje debele, a lektira se shvaća kao nužno nastavno zlo.
MInistarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo treba odlučiti kako riješiti problemIlustracija

Nastava književnosti s pripadajućom lektirom nikada nisu bili visoko na listi učeničkih afiniteta, ni u osnovnoj ni u srednjoj školi. Lektira, naime, podrazumijeva čitanje u vrijeme koje učenici, naročito kada su tinejdžeri, smatraju slobodnim, pa zadatke tipa "Homera do kraja tjedna" ili "Ćupriju na Drini do ponedjeljka" doživljavaju zadiranjem u taj svoj izvannastavni prostor slobode.

Knjige koje trebaju pročitati dijele na "debele" i "manje debele", njihove interpretacije sa svaki višim razredom bivaju sve zahtjevnije, a šuma značenja sve gušća. Sve to, naravno, pod pretpostavkom da se lektira shvaća kao nužno nastavno zlo.

Ima i onih drugih, malobrojnijih, koji uživaju čitajući, no ne mire se uvijek s izborom djela s popisa obavezne lektire. Lektira je, međutim, iznimno važna ne samo zato jer širi intelektualne horizonte - obogaćuje rječnik, razvija maštu, napreže umne mišiće, već i stoga što svojim kanonskim korpusom posreduje blago domaće i svjetske kulture.

Harry Potter umjesto Don Quijotea?

Iz godine u godinu ankete govore da većina učenika čitanje obavezne lektire, ali i drugih književnih djela mimo nje, smatra gubljenjem vremena. Oni su danas skloni instant sadržajima i skraćenim verzijama književnih djela – bez suvišnih opisa prirode i duševih stanja glavnih likova - dostupnima na internetu.

'Kod Meše Selimovića muči ih hartija'

"Teško je zaključiti koliko današnji učenici uistinu čitaju lektire jer radim u gimnaziji u kojoj je učenicima stalo do toga da imaju izvrsne ocjene i da su uspješni na maturi, ali u interpretacijama i raspravama o djelu ponekad se ipak odaju i nesvjesno otkriju da ne poznaju stil autora iako znaju uspješno prepričati sadržaj jer ga vrlo lako mogu pronaći na internetu", kaže Vera Bilandžić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji u Osijeku.

"Kada ih ulovim u neznanju, često kažu da bi i pročitali cjelokupno djelo, ali uz mnoštvo obveza ne mogu se posvetiti čitanju. Zgražaju se nad dugačkim djelima pa čak i nad dugim ulomcima u čitanci, a usude se dobaciti i komentar da bi oni to sve skratili.

Ponekad pokazuju nerazumijevanje za pojedine riječi pa su me učenici, koji su zasigurno bili na moru, pitali što je to pučina; kod Meše Selimovića ih muči što je to hartija; kod Dostojevskog što je to zasun. Utjecaj sveprisutnoga engleskoga jezika je toliko jak da u naslovu lijepe ljubavne pjesme Vesne Parun 'Ushit' nažalost prvo vide zadnja četiri slova (shit)", ispričala je Bilandžić.

Primjerice, ankete kazuju da čak 42,6 posto osmoškolaca u Hrvatskoj ne čita apsolutno ništa izvan školskog programa. Ne čudi stoga što se svako malo iznova povede javna rasprava oko toga koja su klasična književna djela odslužila svoj staž u lektiri, a koja suvremena djela zaslužuju da ih se uvrsti i putem njih učenike privoli na čitanje.

Na pitanje treba li se slijepo držati kanonskih djela u programu lektire ili, karikirano rečeno, učenicima ponuditi Harryja Pottera umjesto Don Quijotea, književni kritičar i leksikograf iz Zagreba Velimir Visković, glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije, kaže kako uvijek mora postojati jedan kvantum tzv. kanonskih djela.

"Nikada nije bilo baš tako da su učenici gutali lektiru i u razredima nije bilo više od desetak koji bi je s guštom čitali. Danas veliki dio slobodnog vremena mladima odnose društvene mreže i videoigre. Te videoigre, u krajnjoj liniji, stvaraju neku svoju poetiku i nisu sve baš ni naivne ni trivijalne. Naprosto se medijski stvaraju neki novi oblici zabave, ali i izražavanja. Treba voditi računa o tome jer, kao što je filmska umjetnost postupno i mukotrpno integrirana u nastavu preko nastave književnosti, doći će vjerojatno i trenutak kada će se i neki od tih novih oblika izražavanja integrirati u nastavu i donijeti neke nove vrijednosti", kazao je Visković.

Kvantiteta u lektirama ubija kvalitetu

Mihajlo Pantić, profesor na Katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima Filološkog fakulteta u Beogradu smatra, pak, da je sve pitanje mjere.

"Da bismo razumeli savremenu književnost moramo imati osnovna znanja o njenim istorijskim promenama, o značenju pojma 'klasika', o vrednostima koje su određene tradicijom. Književne konvencije, oblici, načini simboličnog posredovanja smisla i znanja nisu od juče. To treba naučiti u školi", kazao je.

Pantić ističe da shvaća odnos novih generacija prema, za njih starim, manje razumljivim ili nezanimljivim književnim djelima.

"U korenu toga odnosa počiva novo, epohalno doživljavanje vremena. Današnji svet je usled delovanja sredstava masovne komunikacije naviknut na informatičku brzinu, površnost, spektakularnost, na medijsku proizvodnju stvarnih ili izmišljenih atrakcija. A književnost je spora i duboka umetnost, za nju je potrebno vreme. I tu je osnovno pitanje: Ko danas ima vremena? Ukoliko ga i pronađe, veći deo populacije radije ga troši u dokoličarenju i zabavi, a nesravnjivo manje u čitanju Thomasa Manna, Andrića, Selimovića, Krleže... Tako da vrhunska književnost uglavnom pretrajava u akademskom getu, nema je u izlozima knjižara niti na listama najčitanijih bestselera", kaže Pantić napominjući da se "ukus vaspitava".

Izostavljanje djela je lažiranje historije

Velimir Visković nema dojam da bi djela Danila Kiša, Miloša Crnjanskog ili Borislava Pekića bila zazorna i nepristupačna u Hrvatskoj te da je izostavljanje književnih djela iz susjednih zemalja u školskoj lektiri – krivotvorenje povijesti.

"U više od stotinu godina jedan Zmaj Jova Jovanović bitno je utjecao na odgoj djece u Hrvatskoj čak i prije nego što je nastala Jugoslavija. Slično je i s Ježevom kućicom Branka Ćopića koja je bila istjerana iz hrvatskog programa. Danilo Kiš je osamdesetih godina snažno utjecao na hrvatsku književnu scenu i tadašnji naraštaj kvorumaša, tako da mi je nezamislivo da se baš niti jedno njegovo djelo, i po kriteriju svjetske književne vrijednosti i po svojim refleksijama na hrvatsku književnosti, nije našlo u programu lektire. Mislim da bi bar u izbornu lektiru trebalo uvrstiti i autore iz susjednih zemalja", kazao je Visković.

Enver Kazaz, teoretičar književnosti i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu smatra, pak, da u lektirama kvantiteta ubija kvalitetu.

"Treba reći da su sve naše lektire, od Slovenije do Makedonije, obilježene tzv. kvantitativnim obrascem - što veći zbroj pisaca i djela – a trebale bi biti obilježene kvalitativnim obrascem. Manji broj pisaca i djela, ali analiza vrhunskija po književnoj strukturi. Ta kvantitativna lektira odbija učenike, pogotovo što u lektiru ulaze arhaična djela koja nemaju nikakav semantički konktekst s današnjim društvenim stanjem i interesom mladih ljudi", kazao je Kazaz.

U lektiri u Hrvatskoj niti jedan srpski pisac

Na drugoj razini otvara se pitanje koliko su programi lektira u osnovnim i srednjim školama na ovim prostorima obilježeni etnocentričnošću i nabijeni nacionalizmom. U Sloveniji, na primjer, osim Ive Andrića, u lektirama od početka osnovne do kraja srednje škole nema niti jednog književnog djela nekog autora s prostora bivše države. U Hrvatskoj su, od prvog osnovne do četvrtog razreda srednje škole u lektiri zastupljena po četiri slovenska te bosanskohercegovačka pisca, ali niti jedan srpski.

U BiH program lektire je, kao i mnoge druge stvari, multietnički po "dejtonskom ključu" dok su, nominalno, u Srbiji programi lektire u osnovnoj i u srednjoj školi najotvoreniji. Tamo se učenici susreću s djelima čak 11 hrvatskih autora (Krleža, Matoš, Ivan Mažuranić i Ivana Brlić Mažuranić, Ujević, Cesarić, Držić, Kranjčević, Gundulić, Ivan Goran Kovačić, Desnica). Svima na ovim prostorima u lektirama je zajednički jedino Andrić, očito zbog činjenice da je jedini ovdašnji književni nobelovac.

Na pitanje zašto se srodnost jezika i bliskost kultura na ovim prostorima udaljavaju i gotovo poništavaju kroz školsku lektiru, Kazaz ističe da se nastava književnosti i jezika "od Triglava do Gevgelije" shvaća kao prvorazredno ideološko sredstvo.

"Ovi podaci za lektiru u Hrvatskoj pokazuju da HDZ želi da stvori neku vrstu nacionalnog geta preko školskog sistema, dok se u Srbiji nacionalizam provodi u školama na suptilniji način. Daleko zanimljvije od pukog zbroja pisaca i djela (hrvatskih u lektirama u Srbiji, nap.a.) bilo bi vidjeti interpretativne strategije u udžbenicima jer one potvrđuju ideološku osnovu nastave. Radi se o interpretacijama koje su, u pravilu, uvijek srbocentrične i kao takve uništavaju estetski, gnoseološki, ontološki i sociološki plan književnosti. Prema tome, učenici ne uče književnost u cjelini nego neku vrstu nacionalne ideologije", smatra Kazaz.

'Nepoznavanje Drugog vodi u autizam'

Na pitanje kako tumači činjenicu da u lektirama u Sloveniji i Hrvatskoj nema niti jednog djela srpskih autora, Mihajlo Pantić kaže da nikakvo posebno tumačenje o tome nije potrebno.

"Samo na osnovu traumatičnog iskustva iz minulih decenija mogu reći da nepoznavanje Drugog, a srodnog vodi bržem bujanju rđavih predrasuda, nepoverenju i sukobima. Južnoslovenska interliterarna zajednica postoji još od Ćirila i Metodija, bez obzira na istoriju međusobnih etničkih odnosa ili na stare ili aktuelne geopolitičke prilike. Razmene uticaja u jednom podneblju su neminovne, od sekundarnog značaja je da li se one odvijaju na način afirmacije ili negacije.

Ukoliko učenici u Srbiji znaju ko je France Prešeren, jer je bitan za južnoslovenski a ne samo slovenački romantizam, i ako znaju i čitaju Tina Ujevića i Miroslava Krležu jer je za njihovu važnost možda od presudnog značaja njihova recepcija i delovanje u Srbiji, mislim da školskim programima u Sloveniji i Hrvatskoj ne bi bio nikakav višak čitanje ponekog dela Dositeja Obradovića, Miloša Crnjanskog, Vaska Pope, Danila Kiša... Nabrajam samo nadnacionalno relevantne autore. Na kraju, gotovo da je suvišan ovaj truizam: put do upoznavanja i potvrde sebe uvek ide preko Drugog. Ukoliko ne ide, onda je to autizam. A on je, koliko znam, neizlečivo mentalno stanje", kaže Pantić.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.